• Marijana Mary Mrvoš

Crvena kosa: Marijana Mary Mrvoš


Donosimo vam proznu minijaturu Marijane Mary Mrvoš u kojoj se upečatljive poetske slike stapaju s emotivnom silinom ispovijesti gubitka voljenog člana obitelji. Kapljica proze koja prelijeva gustoćom izravne i tinjajuće liričnosti.

Marijana Mary Mrvoš piše kratku prozu iz, kako sama kaže, “pomaknutog kuta gledanja na svijet i zbivanja”. Više možete saznati čitajući njezin blog O pričama i ljudima na: https://marymrvos.wordpress.com

Crvena kosa

Na ramenima mi se smjestio crni plašt zbog kojeg postajem mrvica kruha zaostala od ručka na kuhinjskom stolu. Bili smo sami u kući. Kroz otvoren prozor čulo se zujanje pčela. Mirisalo je na lubenice. U podrumu, u velikom loncu, hladili smo najveću lubenicu koju smo pronašli u voćarni. Znalački si lupkao i mjerkao malo jednu malo drugu iz hrpe lubenica složenih po podu, sve dok nas vlasnik radnje nije nagovorio da uzmemo kapitalca među lubenicama. Ne sjećam se koliko je težila ali jedva smo je smjestili na zadnje sjedalo fiće. I tako smo se, nas dvije, zajedno naginjale s lijeva na desno dok su se kuće izmjenjivale kao u sporom filmu.

Ručali smo hladnu pileću salatu. Mačak je opet pokušavao sa zida srušiti bakinu svetu sliku. Pustili smo ga da pokušava. Znali smo da će u jednom momentu odustati i smjestiti se na lijevu stranu kauča, onu bliže prozora i zaspati kao da ništa nije bilo. Nešto ga je, s vremena na vrijeme, izluđivalo. Nešto.

“Tata je otišao.” “Kamo je otišao?” “Na drugo mjesto.” “Na koje mjesto?” “Na drugo mjesto.” “Lažeš, nije mogao samo tako otići, nismo pojeli lubenicu.”

Trčim prema podrumu da provjerim je li lubenica na istom mjestu. Ako je ona tamo onda će sve biti dobro i tata će se vratiti kao i obično u pet popodne. Pred podrumom stoje nepoznati ljudi i svojim tijelima onemogućavaju mi da uđem. Mrzim ih. Osjećam se kao mačak koji pokušava srušiti svetu sliku.

Kolona ljudi u crnom nestaje iza zavoja i tad se pomičem. Trčim. Rukama skidam plašt s lica i kose koja se u trku vijori kao zastava, kose koju sam naslijedila od tebe, guste, crvene. Trčim na brdo na kom raste rijetka trava, bodljikavo plavo cvijeće i srebrni bor koji si zasadio kad sam se rodila. Grlim njegove meke grančice. Suze mi vlaže lice dok si tražim mjesto poput mačka na kauču na lijevoj strani bliže prozora. Zrak miriše na lubenice.

#MarijanaMaryMrvošCrvenakosaZVONAiNari #Crvenakosa

44 views

ZVONA i NARI - Library & Literary Retreat - Vrčevan 32, 52204 Ližnjan, Croatia - + 385 99 232 7926 - zvonainari@gmail.com - (c) 2011.-2020.