• Zvjezdana Jembrih

Milica: Zvjezdana Jembrih


Priča Milica Zvjezdane Jembrih u konkurenciji je za ZiN nagrade.

Zvjezdana Jembrih rođena je 15. siječnja 1965. u Zagrebu. Diplomirala je 1990. na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti. Do sada je izlagala na dvadesetak samostalnih i tridesetak skupnih izložbi. Od 2013. izvanredna je profesorica na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, na Odsjeku za konzerviranje i restauriranje umjetnina. Piše i objavljuje poeziju i prozu u književnim časopisima (Vijenac, Quorum, Nova Istra, Hrvatsko Zagorje, Zarez, Jutarnji list, Gasophilacium, Poezija), na radiju i televiziji (III. program Hrvatskog radija; III. program HRT), te mrežnim stranicama. U nakladi MD 2001. objavljuje knjigu kratkih priča "Janusove kćeri sestre nevjeste" (predložena u uži izbor za nagradu Jutarnjeg lista); u nakladi Autorska kuća 2007. knjigu pjesama „Ljubavnici kraljica glad“, 2008. knjigu putopisa „Ljetopisi“ i 2009. ponovljeno izdanje prve knjige, „Janusove sestre“. U izdanju Hrvatskog društva pisaca 2014. objavljuje zbirku pjesama „Sve jedno“. Uz Sanju Lovrenčić autorica je dvaju radio-dokumentaraca („Ispod lipe“ i „Slike povratka“) za III. program Hrvatskog radija. S akademskim slikarom-grafičarom Jurom Kokezom 2014. objavljuje grafičko-pjesničku mapu „Tragovi“. Dobitnica je potpore za poticanje književnog stvaralaštva Ministarstva kulture RH za 2014. godinu i dviju književnih nagrada „Franjo Horvat Kiš“ (2008. i 2016.) za književni putopis.

Zvjezdana o svojoj poetici: Prvu objavljenu zbirku kratkih priča „Janusove kćeri sestre nevjeste“ (Naklada MD 2001.) nastavaju junakinje (i jedan junak) poznati iz mitologija, povijesti, povijesti umjetnosti ili pak iz života svetaca. Poznati, ali zapravo nepoznati - jer se njihovi životi ovdje razmnožavaju i granaju u nepredvidive putove i stranputice, bez završetka, a kamoli sretnog završetka, tvoreći nove slike, slikajući sami sebe širokim ili minucioznim potezima, mrljama ili otiscima, pri tom se veselo odmičući od predodžbi koje su im predodredili dosadašnji životopisi. Koristeći se poznatim i dosad upotrijebljenim, izvrnula sam tom prilikom (pa makar i u ich formi) mnogo toga naglavačke. U drugoj zbirci, koja to još nije, jer je već duže vrijeme nastajanju (što joj daje na značenju unutar tijeka vremena), iskušavam osjetljivu građu - stvarne likove (živuće i one koji su bili do nedavno živući) i stvarne događaje. Preplićući svoje vlastito ja sa nitima svojeg vlastitog alter? (daleko od biografskog, a opet dovoljno blizu za užas i tome slično), koristim pravo čak i na vlastita imena - neizmijenjena. Sve ostalo tvori pisanje, uključujući i osnovni preduvjet - mijenjanje.

MILICA

Milica je umrla. To jutro me probudio telefon, Ana je javila, Milica je umrla. Došla sam, Milica je ležala, ispijenog zelenog lica. Otkazala joj je jetra. I srce, valjda. A duša? Otkaže li duša?

Nije se liječila. Nije se htjela liječiti u bolnici. Ne znam. Odbijala je. Ali nije htjela umrijeti. Nije htjela u bolnicu. Nije htjela savjete. Nije htjela bol. Sjećam se kad je rekla da u Srednjakima noću pjevaju sove. Gnijezde se u stablima pokraj nebodera. Lijepo pjevaju, rekla je.

U stanu je bilo toplo. U njemu je vladao ogroman nered, dok je bila živa. Kada se razboljela, prešutno je dozvolila da prijatelji pomalo raskrčuju stan - tek toliko da se može proći. To je bilo svojevrsno odustajanje. A mi smo zdušno pokušavali nešto činiti - ne znajući zapravo što bi - oprezno bi premještali dijelove hrpi i hrpetina nečega i svačega što je s naslagama vremena zadobilo neko zastrašujuće otajstvo - stvari učvorene kao u nekoj špilji - prljave, da, ali ne tako da te hvata užas, prije neko poštovanje - žohari, živi i oni pritajeni, ljute papričice u musavim staklenkama, knjige, rječnici, enciklopedije, sitni nakit iz Indonezije, prašnjavi cd-i s afričkom glazbom, gomile šarene odjeće - jedna izdvojena gomila čiste neispeglane odjeće, a drugo sve izmiješano, ispod jednog takvog brda nazire se pijanino, ispod drugog izviruju pivske boce, suđe, ostaci građanskog života njenih, prije desetak godina umrlih roditelja, porculanske šalice za kavu cakle se iz polutmine, na velikom radnom stolu stoluje lap-top i nešto brisanog prostora oko njega, a dalje i bliže, gomile svega kao u nekim valovima, čak možda pomičnim valovima, čini mi se da su ti valovi bili nekako živi i da su disali nekim svojim nemanskim (ne demonskim, nemanskim) životom u toj polusvjetlosti, polusvjesnosti bez nade.

Sve je u tom stanu ostalo živjeti u nekoj magmi; Miličini roditelji su umrli, kućna pomoćnica više nije dolazila, rođaci su Milicu pozivali jednom godišnje na ručak, i njima i njoj od toga se dizala kosa na glavi, Milica je ostala živjeti u uterusu toga građanskog stana omotana pupčanim vrpcama koje je pustila da trunu.

Nekoliko puta, kada bi skupila honorar od prevođenja ili objavljivanja knjiga, otputovala je u Indiju i Indoneziju. Jednom i u Radžahstan. Vraćala se blistava, s novim šarenim nakitom i u jeftinoj pamučnoj odjeći najživljih boja, zatim bi došla zagrebačka jesen (Milica je Zagreb zvala Zagrob i općenito, izvrtala bi riječi i smisao im pretvarala u smiješne i često opasne, opscene zamke), magla bi pala na Srednjake, sove bi noću pjevale, Milica bi pisala ili večeri provodila gledajući filmove, ili ništa, sove bi umuknule, prestala je raditi i nije više imala love, vodokotlić je curio, prašna stakla, požutjele tapete, a sve u laganom zlatnom sivilu, uski put do kupaone, u kojoj mjesecima curi vodokotlić, na zahrđaloj polici raskrčen prostor za četkicu i pastu za zube, ostalo zakrčeno.

Zubi su joj bili bijeli. Često je prala zube. I ostali su joj bijeli. Na žutom, zelenom licu teškog bolesnika, ostali su bijeli zubi. I glatka bedra su joj ostala. Zelenkasta, ali glatka. Pomagala sam joj ustati, presvući pidžamu. Molila me, nakon što bi pojela malo izmiksane juhe od povrća, da ju odvedem do kupaone - oprala bi zube i izmučena bi se vratila na postelju. Nije ju ništa boljelo, barem tako se činilo. Oči su joj bile tamne i još uvijek budne, ali udaljene, kao iza nekog krzna, kao da ih polako obuzima i preuzima neka nepoznata životinja, nemilosrdna i strana, ali oprezna i blaga, koja se primiče, ali ne skače. Dolazila sam jednom tjedno u dogovoru s drugima, koji su pomagali Milici - bilo je tu par ljudi koji su se vrzmali i nastojali činiti nešto korisno. Neki znanci su osuđivali sve to - treba nešto radikalno učiniti, nešto hitno učiniti, treba nazvati primarijusa tog i tog, Italiju, bolnicu Rebro, ne dopustiti, odlučno pristupiti… I ja sam tako htjela, povremeno, ali nisam umjela. Ili nisam htjela pa nisam ni umjela. Ne znam. Je li to zatravljenost (zastravljenost?) pred nečim u što se ne dira?

Možda sam zaista mogla nešto drugo učiniti, ali ja bih kuhala juhu, prala suđe, pospremala okolo koliko se dalo. Ne suprotstavljajući se. (Od toga se u meni gomilao neki neizrecivi napor, umor i talog, ali nisam se suprotstavljala). Donijela sam neke jaglace u tegli i stavila joj u sobu, bližilo se proljeće. Ti jaglaci su bili smiješni, žuti, kao neko nemoćno čudo u tom brlogu.

Milica je čitala Ransmayrovu knjigu Leteća planina koju samo joj donijela. Kazala je: ona scena s bilijarom u podnožju planine..., kada oni zgodni gorštaci s dugom kosom igraju bilijar u onoj nedođiji pod zvijezdama…To je dobro! I osmjehivala se toj dalekoj Ransmayrovoj slici, tom njegovom snoviđenju s tibetskih visoravni, u kojemu se plete smrt s ledenim vjetrom, žarke želje bliskih i čudnih duša sa žudnjama samoće i ljubavi, gdje se račvaju dva bijela brata na putu prema životu i putu prema smrti i zatim odlaze svatko u svoj odabir. Milici se dopala ta knjiga, znam. Nekoliko dana potom je umrla.

*

Umrla je ujutro. Došle su još tri prijateljice. Iz one neispeglane gomile izabrale smo odjeću: zeleno, ljubičasto, crveno. Složno, bez dogovaranja, šutke. Znale smo nekako što nam je činiti. Žarkozelena tunika. Tirkizni nakit, sitne staklene šarene perle, puno sitnog nakita, za zapešća i oko vrata. Narančaste hlače iz Indonezije. I torbica, u njoj još stakalaca i nakita, koji smo pronašli na prozorskoj dasci i ispod prozorske daske i u jednoj prašnoj drvenoj kutijici sa šarenim inkrustacijama i ispod stola. Sve smo to nekako prigrnule. Hrpicu krhkog šarenog zrnja. To se činilo u tom času neobično važnim. Priprema za incineraciju. Viaticum. Poputbina. Nakon što je otišao mrtvozornik, a prije no što je došao pogrebnik i njegov sin, posložile smo sve to pokraj postelje. Jedna od prijateljica se prekrižila i stavila kraj uzglavlja plutajuću mirisnu svijeću u posudu s vodom. Ja sam izašla na uski balkon s pogledom na Srednjake. S balkona se ljuštila žbuka. Bilo je hladno i vlažno. Iz suhe zemlje u zaboravljenom loncu za cvijeće nicala je neka škrta lukovica. Držala sam se za hladnu zahrđalu balkonsku ogradu i nisam mogla ništa misliti.

To jutro je bilo ljepljivo i poput snoviđenja, a opet vrlo bistro, oštre slike stvarnosti, oštre slike stvarnosti i nečeg sasvim drugog, što se poput klina zabilo u svakodnevicu između zagrebačkih nebodera u Srednjacima. Taj dan je bio Pokladni utorak. Fašnik. Iz nebodera je istrčalo nekoliko maskirane djece, u sivilu asfalta i škrtom zelenilu travnjaka zaplesalo je njihovo neobično i kratkotrajno šarenilo. Pogrebnik i njegov sin su Milicu opremili. Pokazali su nam je. Ruke su joj prekrižili na prsima. Izgledala je kao što dolikuje. Bila je lijepa. Lice joj je bilo tamno. Ostalo je bilo zeleno, narančasto, ljubičasto. Ležala je malo udaljena unutar tih boja koje su je obuzele i ponijele (na krilima svojim ponijeli te anđeli). Potom su je stavili u platnenu bijelu vreću i iznijeli je.

#ZvjezdanaJembrih #ZiNnagradezaknjiževnost #Milica

ZVONA i NARI - Library & Literary Retreat - Vrčevan 32, 52204 Ližnjan, Croatia - + 385 99 232 7926 - zvonainari@gmail.com - (c) 2011.-2020.