• Mario Pušić

Čoban Vincel Donoseljski: Mario Pušić


Priča Čoban Vincel Donoseljski Maria Pušića u konkurenciji je za ZiN nagrade.

Mario u svojoj biografiji ističe: "Rođen u Mostaru 9.6.1994. Godine 2016. završava preddiplomski studij i iste godine upisuje diplomski studij Kliničke fizioterapije na Fakultetu zdravstvenih studija Sveučilišta u Mostaru. U slobodno vrijeme crta grafiku, pjeva u zborovima i klapi te piše prozu. Tijekom srednjoškolskog obrazovanja pod suradnjom OSCE-a, objavljuje svoj prvi prozni tekst u zbirci "Ako izmijenimo naše misli, svijet oko nas se mijenja".

Ovu pripovijetku sam napisao još kao srednjoškolac. Pripovijetka govori o dogodovštinama neobičnog junaka u tvrdoj i škrtoj zemlji. Tako će junak naići na one svakodnevne prilike koje predstavljaju sudar među idealima, koje govore o jakosti razuma, ali i o uvijek dobroj ljubavi bez koje čovjek ne može postojati."

Čoban Vincel Donoseljski

Pred sumrak je vraćao svoje stado sa ispaše. Tanko, žgoljavo tijelo od umora se jedva gegalo, a lice sumorno i iznemoglo jedva da je gledalo. Sa čela su mu klizile krupne kapi znoja i ostavljale tragove po umrljanim obrazima. Tako slabašan, bio je samo zadužen za čuvanje stada ovaca. Budući da se snagom nije mogao mjeriti sa mlađom braćom koji su bili podređeni za snažniji, muški zanat, njemu tako preostade jedino briga o ajvanu.

Pred pijetlov zov, rano u tragu rosne zore po običaju se otisne u daleke pašnjake podno velebnih planina, gdje bi onamo cio dan provodio sa prijateljicama ovčicama i prijateljem ovnom. Svakodnevno slušajući njihovo blejanje znalo bi ga zatupiti i čoban zbijen u samoći pronađe neku čudnovatu igru. U mislima su mu stalno vrzle slike različitih ljudi; veselih, tugaljivih, ushićenih, bijesnih… Svakojakih, ali on je tragao u njima za nečim dubljim. Zapravo proučavao je njihove pokrete, gestikulaciju, mimiku. Ti pokreti su mu pomagali u žandaranju, beli ili sedmici jer bi svaki izraz lica otkrivao novu kartu, te bi razaznao o kojoj se točno radi. „Da bi dobro vidio, uvik moraš dobro pogledati, dobro proučiti“ – Pomislio je to Vinko bezbroj puta, ali sad iznemogao od previše dumanja pređe na klanje. Zakolje tako ovna pa ga objesi ispred avlije. Rezao je nožem kožu s koje krv brzo iskapi, te mu onda svuče čitavu kožu. U tom poslu mu nitko ne bi ravan u Donjem selu, to je uvijek vješto izvodio i tomu su se svi u kraju divili. Ubrzo neka djeca iz sela doletješe sa povicima, važnim avazima da ga traži Ivan Bilandžija od kog je Vinko zajmio pare. Čoban odmah makne nož, opere ruke u ibriku i spere ugruške krvi s njih, a ovna povi u razne krpe kako ga ne bi muhe napale i izjele jer ga je spremao za sutrašnji Ilindan. Bijaše još sumrak. Posvuda su odzvanjali cvrkuti ptica lastavica i raspjevanih skrovitih cvrčaka po čijoj se pjesmi uvijek mjerila vrućina ljetnog dana. Vinko se otputi po običaju u krčmu na središtu Biganovca koji se račvao na Donje i Gornje selo. U toj krčmi je Vinko provodio svoje večernje sate, a tokom dana bi se pripremao upravo za voljenu krčmu. Tu je pio i ijo do mile volje jer bijaše i najbolji kartaš. Kad je stao na ulazni prag odjedanput nastane muk. Značajno ga sa strahopoštovanjem odmjeriše, a on se odmah lati igre. Zasjedne za astal gdje se nalazilo već znano društvo s kojima je kartao i gotovo uvijek pobjeđivao. Tako i te večeri sve pare za stolom pokupi. Pola predadne u glatke ruke Ivana Bilandžije, a pola pokloni krčmi. Svi se zapiše i do sitosti naždrokaše. Zajedno su pjevali bećarca i gange i ujedno se pripravljali za sutrašnji dernek. Tu bijahu age, begovi, bazarđani i seljaci, i svi su se obraćali Vinku sa iznimnim strahopoštovanjem. Jes to bio sitan i mršav igrač, ali on bijaše glava u krčmi. Takvu titulu zavrijedi kad nedavno obori Peru Milanova u velikom okršaju koji su mnogi svjedočili i poslije se dičili veličanstvenom pobjedom slabašnog čobana. Naime, obično nakon krčme su se seljani znali obračunati za neku curu, u ovom slučaju to bi Vinko i suparnik mu Pero. Pero je uvijek za pasom nosio čakiju kao i ostali seljani, međutim Vinku to nije bilo potrebito. On je koristio svoj razum, i s njim Peru hiti na zemlju, a Pero zadobi sramotni poraz. Pobijedio je tako što je upratio Perine pokrete. Svaki pokret prevrnuo je na pogrešku. Pero refleksno pruži ruku da ga probode čakijom, naprotiv toga Vinko hitro i snažno zgrabi mu šaku i pruži otpor koliko mu je snaga dopuštala. Pero ruku istrgne iz njegova stiska pa ponovno nasrne, ali Vinko se slegne pa zamahne snažno svojom nogom i shrva ga na tlo. Pero se opet osovi i nanovo zaprijeti čakijom, ali Vinko se izmakne te ga opet drmne svojom nogom po njegovim prsima i odgurne ga pet lakata unatrag. Toliko snažno ga je zalupio da mu je taj silan udarac slomio prsnu kost i da se dugo oporavljao nakon toga. Za taj dvoboj su mnogi načuli i dosta se bujno od usana do usana prenosilo pa sve tako do begova uha. Ali – beg Šetka je baš nedavno svratio u Biganovac i oteo lijepu kćerku Andrije Karića koja se zvala Nora. Za njom su svi plazili jer takva ljepota je ostavljala i najravnodušnijeg čovjeka bez daha. Uistinu, to bijaše crnokosa ljepotica, širokog struka, ljupkih obraza i iskrenog pozdrava i najljepša cura u Hercegovini. Mnogi su je nazivali divom, mnogi su joj zavidjeli zbog prirodne ljepote, i upravo zato se beg skrasio, iskoristio priliku i eto, oteo je u svoj harem. Međutim sad je Alija – beg načuo da se nešto novo priča u Biganovcu, točnije o čuvenom dvoboju i o krčmi. Narod je kazivao da je Vinko ravan begu i da se može mjeriti s njegovim najvećim oružjem. Te priče su begu dosadile, crpile mu znanje pa se htio iskušati i naposljetku spremi sluge svoje u Biganovac.

Upravo te večeri dok su još sjedili, pjevušili i nazdravljali, dvojica od aga i trgovaca istim glasom viknuše: - Vincele sine Ilkin, raja viče da te beg zove na megdan! - A što to? – otpovrne polupijani Vinko. - 'Oće, jer sumlja da si ti novi beg, pa unda 'oće narodu dokazati da je ipak on vladar u 'erecegovini. Ja vala ne iđem na megdan, volin svoj život i ovu krčmu! – zaurla glasno Vinko kroz zamagljenu krčmu od dima što su ga age puštale iz svojih čibuka i klale oči nevinih seljana. Vinko ih nije shvaćao ozbiljno, i dalje je opušteno nazdravljao i pio sve dok ga ponovno ne izvijestiše. - Jeste li čuli za 'ajduke? Aman se sprema hajka na čobane. Opet su upali u Biganovac, a prije toga su opljačkali carska kola i pobigli u brda. A eto nekoć su zavrli u naš kraj i pokupili od nekog janjce da prezime. – Aga je točno ciljao na Vinka pa ga i onda glasno prozove. – Kadija sumlja na Vinka i njegovu familiju. Kaže da će mu se krvi napiti ako sazna da ikakve veze ima sa 'arambašom! - Sve je to Vinko pažljivo slušao i dobro zamijetio da aga na njega tužaljku lijepi na što mu on samo hladno otpovrne:

-Nemojte kidisati džabe! – na njegove riječi se sva raja odlomi od smijeha pa i on s njima iako ni sam nije znao čemu se zapravo smiješi.

I tako pred mrklu zoru se otputi ponovno kući i onamo odrijema 2 – 3 sata i pred ključ jutarnjeg umivanja ga zatekne prepreka. Ispred kapije se već mogao začuti smrad zaklane bravetine jer ga je Vinko sinoć ispred avlije klao i sušio njegovu kožu prostrtu na kaldrmi. Kapija zaškripi i Vinko začu neobične glase. To bijahu begove sluge koji mu sve objasniše zašto k njemu dolaze. Usprkos svemu, Vinko se nije dao nikako odgonetnuti niti nagovoriti, morali su ga prisilno povesti. Tog Ilindanskog mirnog sunčanog jutra, prije što su polazili netko ih zaustavi obraćajući se čobanu. Navodno je starac, dedo Andrija Karić doznao kako begove sluge stižu u Biganovac, stoga je poslao svoju mlađu kćer Ljubicu da Vinku prenese njegove glase jer je on iznemogao i duboko star. Nasuprot svojoj starijoj sestri Nori ona je bila potpuno drugačija i u velike se razlikovala od nje. Andrija je za života od potomaka samo stekao njih dvije. Ljubica je obavljala sve kućanske poslove, ali znala je tegliti i tako raditi muške zanate. Bila je krupnija, odjevena uvijek u uprljanim i pokrpanim haljama, a na nogama je uvijek nosila nanule. Istina, svi momci u selu su veličali Noru i zaslijepili su od njene ljepote. Znala je da Noru svi favoriziraju i to njoj nije nipošto smetalo iako je stajala neprimjetno do njene gracioznosti. Naprotiv, ona ju je sestrinski ljubila i nikad prema njoj nije osjetila ni trunak mržnje niti zavidnosti. Vikala je Vinku da vrati Noru u Biganovac, a da će njemu na najam dedo Andrija pola svog imanja predati što ga on posjeduje i kojim on gospodari. Vinko se pravio da ju ne primjećuje. Zbog njegovog neposluha Ljubica je stalno ponavljala isto ne bi li mu to utuvila u glavu. Klepetala je nanulama i svaki mu korak bivala bliže ponavljajući isto. Ali i slugama to dojadi pa je otjeraju, na što Vinku niz obraz brzo brizne krupna suza jer tad je i on shvatio da će i njega zadesiti jednaka Norina sudbina, te da više nikad neće ugledati Biganovac, tako ni svoga oca, ni majku, ni braću, ni stado svoje, ni krčmu. Bosonog je koračao dalje uživajući u pogledu na Biganovac dok mu je još bio nadomak vidu. Sluge su ga uvijek pratile, no nisu ga vezali, ni držali, pustili su ga slobodno da korača s njima. Dok su putovali kroz Striku šumu u kojoj zalutali čovjek gubi svakim dahom nadu, oni uvidješe u blizini dim. Sluge su znale da su sve bliže Kovačevoj kući, stoga su ubrzali tempo i dospjeli do kovačnice ispred čije je avlije neki snažan čovjek tucao meko, užareno željezo te je tako isparavalo i stvaralo dim. Taj čovjek je bio kovač, izrađivao je sablje i točak za kola. U kući je živio sam na samotnom rubu guste Strike šume. Oni ga pozdrave, a on ih zauzvrat ugosti jer bijahu svi umorni i žedni od dalekog puta. Sluge mu jasnije obrazlože zašto vode čobana u Šetke. Kovač značajno razgleda čobana, podsmjehne mu se i ispripovijeda mu priču o Ali – begu. Slabo se taj kovač mogao razumjeti jer je pogrešno učio govoriti dok je još bio malen. Pričao je preko jezika dosta nerazumljivo. Međutim, ipak su ga donekle svi razumjeli. Kovač mu je kazivao kako Ali – beg kao dječak je bio sitan i boležljiv. Malo tko je mogao pomisliti da će preživjeti djetinjstvo i stasat u kršnog mladića. Zvao se Petar no s vremenom pretvori se u Aliju. I tako jednog dana stekne ugled kad je pomogao nekim trgovcima iz dalekih krajeva sa Istoka koji su prolazili Hercegovinom. Alija im spasi život kad ih je neki spahija napastovao i mučio. On ubije spahiju, spasi im život te ih poštedi muke, a oni njemu zauzvrat poklone najjače oružje koje svijet nije vidio. Iskovali su ga u gorskoj spilji i u nj su umjestili neobičnu tvar dugog vijeka. Poput pjesme, jedan dar stavi na prst, a drugi oko vrata, stvarajući čeličnu harmoniju lančića i prstena. Svoje moćno oružje je nosio na prstu i oko vrata. Tek tad se Petar poturči i preobrazi u Aliju. U dvoboju ga nitko nije mogao poraziti, i svi su pripovijedali o njegovom tajnovitom i neuništivom oružju. Za takvo oružje je načuo i paša koji ga pozove u jednu bitku za utvrđeni grad u koju je Alija dobrovoljno stupio. Jurišao je na borbenom tlu, razlamao i zadavao svakojake udarce, polomio tisuće glava, a on ostade čitav. Tada i paši zapne za oko stravično oružje koje ga čini besmrtnim jer u bitkama ne zadobi ni najmanje ogrebotine. Paša ga je pozivao u svaki boj, a Alija je zauzvrat pašu činio slavnim. Uskoro i Alija stekne slavu okrunjujući je sa titlom bega. Ali – begu nitko u bitkama ne bi ravan. Sagradi raskošan čardak u svome zavičaju. Posjeduje raskošno bogatstvo koje je stekao u velikim bitkama, a narodu izgradi četiri česme i prokopa kanal kojim je tekla slatka voda i natapala plodnu zemlju. Kovač prekine sa pričom te upita Vinka da li on ima ikakvo posebno oružje za bega. Vinko na to samo hladno odgovori da on ne koristi nikakvo oružje u svojim dvobojima. Ne vjerujući Vinkovim riječima, začuđeni kovač mu poruči: -E vala Vincele ti ne mereš unda protiv bega! – Vinko se nije previše brinuo, ali ga je kovačeva priča malo i zastrašila. Osjetio je blagi strah, no ni dalje nije osjećao potrebu za oružjem. Kovač mu se ponudi da izgradi dobar mač dostojan najvećeg viteza, ali to Vinko oštro odbrusi i tu na koncu prenoći. Rano pred zoru otpute se u Ravnodol. Trebalo im je nekih tri do četiri sata. Ravnodol bijaše katolički kraj. Odmah na koncu sela se nalazilo dugačko golo brdo prošarano pokojom šarom smreke i smilja. To brdo je razdvajalo Ravnodol od Šetaka. Zvalo se Vlaka. Ravnodoljanji svi bijahu tužni i nezadovoljni, a to im je sve ispričao njihov župnik fra Tomo koji je živio u maloj župnoj kolibi tik do kapelice. Kad su prilazili kapelici Vinko i sluge su primijetili kako narod tužan izlazi iz nje. Svi su odmah pomislili da se tu održavao pogreb i da nisu pristigli u Ravnodol u pravo vrijeme. Međutim, fra Tomo spazi strance te ih pozove u svoju kolibicu. Ondje ih ugosti i dadne im hrane i pića, a njemu sluge obrazlože što se zbiva. Fra Tomo dobro prouči Vinka i staloženo mu započne pripovijedati o Davidu i Golijatu. On je Vinku stalno napominjao da mora imati neko oružje protiv Ali – bega jer je i David koristio svoju praćku i s njom oborio snažnog diva. No, Vinko mu je samo odgovarao jednom riječju, a to je bila „um“. Sluge i fra Tomo su se čudili takvom ludom žgoljavcu i nisu ga nikako mogli shvatiti, niti se sporazumijevati, niti služiti njegovim riječima jer one bijahu posve nejasne razumnom čovjeku. Vinko priupita fra Tomu zašto je narod tako tužan i za kim tuguje. Sluge se pomalo posramiše, a on otpočne ponovno pripovijedati. Kazivao je kako se s druge strane brda nalazi drugo selo Šetke nazvano po njihovom begu. On se o njima brine i oni njemu za povrat daruju veliku ljubav i pažnju. Zato ostale krajeve, naselja i sela tlači i gramzivo kupi svoj harač. Onda župnik još nadoda da zato mnogi momci odlaze u hajduke za kojima majke svaki dan žaluju. Tad Vinku postane jasnija situacija i stanje koje je zadesilo Ravnodol. U tom selu nedostajao je kolovođa, jer žita nema, kuće su napola oronule, a ljudi gologuzi, gladnih i mrštenih lica stupaju i koprcaju bezumno po zemlji ko kokoši. Dok se Vinko udaljavao, iz sela su ga svi podupirali i hrabrili nadajući se kako će čoban konačno srušiti bega. Dok se uspinjao niz strmovito brdo oni su mu iza leđa pjevali narodne pjesme i tako ga još više čeličili pred veliki dvoboj. Kad je zalazio uz drugu stranu brda okusi dašak svježine. Brdo na toj strani je cvalo u cvijeću i zelenju. Ugledao je veselje, sređenu mahalu sa čestitim avlijama, gdje su stanovnici većinom sjedili na udobnom ćilimu i tako gospodarili nad svojim imanjima, brojnima ogradama, njivama, vrtovima, štalama i klancima. Kad su ga sluge provodile kroz dugačko, zbijeno selo, ljudi su ga ismijavali i vrijeđali, te se čudili kako se takav prosjak može boriti protiv bega i da li mu je on uopće dostojan. No, to bi begova želja jer se govorkalo da je u njegovom kraju najsnažniji i najratoborniji čoban Vinko Donoseljski ili kako su ga drugi zvali Vincel. Zato je poželio iskušati svoju snagu i vratiti svoje dostojanstvo. Ti podrugljivi podsmjesi koji su vikali i lažni dopirali iz zbijenih avlija, pridavali su motiva čobanu u borbi protiv veličanstvenog bega. Kad su dotarabali do posljednje postaje, oslika se prostran zaravan na samom vrhuncu sela. Naokolo su se skladno nizali vinogradi, poredani tik jedan uz drugog. Posvuda su bile uzorane livade u kojima su se nalazile zasađene raznovrsne biljke i povrća. A u središtu doline nalazio se okićeni čardak sagrađen od čistog bijelog kamena i uzdignut u vis tako da ga je čitavo selo moglo vidjeti. Ispred čardaka se nalazila kaldrma iznad koje je vihorila odrina, na jedinstven način sjedinjujući krasnu avliju. A sa četiri ruba kuće nalazio se hlad četiriju stabala. Tu su bile zasađene; jabuka, trešnja, smokva i orah i te voćke su donosile plodove, hlad i služile za štrik jer sa dvije strane bijahu na jednom užetu poredane raznovrsne halje koje su se sušile, dok im se mirisno ulje slijevalo na kaldrmu i tako je begova avlija uvijek sjajila i miom mirisala aromama sa dalekog Istoka ravno iz Carigrada. Ispred avlije su neke žene prale u ibriku begovo ruho i vezale ga na štrik. Okolo njih su poskakivala dječica, igrala se žmure i bijahu zamazana medom po obrazima i odjeći. Jer je beg imao četiri košnice, četiri krave, četiri konja, četiri vinograda, četiri voćke, četiri žene i četiri mlina. Takvo silno bogatstvo je malo tko posjedovao u ovom kraju i svi su se divili njegovom sjaju. Ali – bega izvijestiše da je čoban pristigao. Mnogi pismoznanci, trgovci sa Raguse, slikari i umjetnici iz Firence, Broćanski diplari i guslari, Sinjski alkari, age i begovi svratiše u begovu avliju koja je tog dana služila kao borbena arena. Tako važan događaj svi radosno poželješe vidjeti i svi posjetitelji su i dalje sumnjali u begovo oružje. Beg ugleda suparnika pa ga stade pred narodom ismijavati i omalovažavati. Vinko se nije protivio, samo je zatražio da ga pusti odakle je stigao jer on ne želi nikakav krvavi obračun s uglednim begom. Ali – beg je inzistirao i predlagao način borbe kojeg Vinko grubo odbije. Beg i publika ga iskritiziraju u govoru kako nema srama prkositi tako moćnom begu i stoga morao je prihvatiti način borbe onako kako je zanovijetao beg i njegova naklonjena svjetina. Neki su pisali, neki slikali, jedni svirali, drugi pjevali, a ostali bi samo uzbuđeno pratili čobanove i begove poteze. Obojica u rukama držaše oštre i dugačke sablje. Vinko se prestraši i osjeti prvi put strah u svim dosadašnjim nastupima. Ali – beg ga hitro shrva na tlo i Vinko bi poražen. Svjetina pljeskom pozdravi bega, a beg naredi da Vinka pogube. Vinko nije vidio razloga što bi bio pogubljen, usplahireno se usprotivi nepravdi. Beg mu odmah reče kako kadija sumnja na njega da hajducima izručuje janjce, a oni Vinku zauzvrat carsko blago. Vinko mu je s lakoćom obrazložio da je to samo kadijina sumnja i da on s tim nema nikakve veze te da nije umiješan u prljavo kolo. Zatim se svjetina umiješa u sudsku arenu 'pereći kažiprstima na Vinka i gromoglasno optužujući ga kako se usuđuje samo boriti protiv bega, ali beg se prisloni na čobanovu stranu pa im obrazloži da ga je on pozvao. Svjetina se odmah stiša, znao bi se časkom pojaviti samo pokoji oskudni glas poklopljen mukom. Dok su dugo dumali što činiti sa Vinkom, čoban Donoseljski pronađe rješenje te ga begu predloži:

- Podaj još bar jednu priliku, ali da se ja koristim sa svojim alatom. - Veliš tvojim alatom? A kakav je to alat deder lipo kaži? - Ne triba mi ni sablja, ni nož. - Ašćare! Unda šta koristiš? - Borim se golim rukama. - Bujrum čobane, vakat je više da se ovo dovrši!

Beg nije razumio strančev govor, ali ipak je prihvatio njegovu ponudu. Mislio je da ionako nema nikakve šanse protiv njegovog prstena i lančića, međutim za crni, nezgodni slučaj ipak uvuče u kanicu čakiju. I tako se ponovno pokrene borbena arena zasukanih znojnih rukava. Dok su jedan oko drugog muvali i tražili slabe točke, Vinko započne pripovijedati ono što mu je uvijek djed znao govoriti dok je bio malen. Prije puno godina je živio jedan čoban. Bijaše najvrjedniji u svome zavičaju i imao je pet ovaca. Iz dana u dan zbog iznimne pastirske brige, broj ovaca mu se uvećavao i ubrzo je uspostavio veliko stado od 100 ovaca. Postao je najponosniji čoban, ali netom se pojavi belaj. Uz svoje stado je uvijek vodio svog odanog psa ovčara koji ih je čuvao, no i on ubrzo iznemogne. Tada sve krene niz brdo. Broj se stančao i spao na 50 ovaca. Znao je da je za sve krivac veliki i iskusni vuk samotnjak koji se nametnuo i krvoločno proždirao njegovo stado ne posustajući u svome naumu. Čoban nije znao što činiti sve dok mu jednog dana ne dođe neki čoban iz susjednog sela koji je bio upoznat s takvom neprilikom. Taj čoban mu uspije otkopčati zagonetku. On mu pokloni neobičnog, malog, runtavog, crnog psa ovčara koji je nalikovao na janje. Nesretni čoban ga spremi ubrzo uz svoje uplašeno stado. I tako dok je skriveni vuk razmatrao pašnjak odluči omrsiti svoj brk. Za oko ga je vuklo neobično crno janje koje mu se pričinilo dosta slasnim i slabašnim. Razmatrao ga je straga, polagano se šuljao da ga ne primijeti, a onda je brzo potrčao da mu zahvati rep te ga prikliješti za tlo da ne može mrdati. Janje se brzo zaokrene i iznenadi vuka, a vuk uplašen pobjegne od stada. To bijaše Canis pastoralis croaticus. Čoban više nikad nije vidio vuka nadomak svom stadu.

Svjetina, pa ni sam beg nisu ništa razumjeli, ni samu pouku čobanove priče. Kad je Vinko konačno zastao sa pripovijedanjem, beg iskoristi priliku i naglo šakom zamahne na čobana, ali ovaj se skloni i beg ga ne uspijeva udariti. Ponovno beg drmne ljevicom i čoban se jednako izmakne. To je nasrdilo bega prozivajući ga kukavicom zbog bijega, međutim kad je beg ponovno zalupio šakom, čoban se naglo slegne i zaljulja jako nogom i bega skrši na kaldrmu. Beg, zabezeknut i iznenađen brzo se osovi na noge. Svjetina se takvom Vinkovom potezu iznenadi i potajno prisloni na čobanovu stranu. Beg oštro zujne nogom na Vinka koji se opet izmakne. Za tako veliku borbu ispred Ali – begove avlije načuli su mnogi pa i hajduci i njihov plemeniti harambaša. Oni sakupiše čobanske hrabrosti, pa maskiranih, prekrivenih lica okusiše želju pogleda. Seljaci su ih gonili dalje od sebe, međutim beg im je dopustio da i oni motre tako napetu borbu. Kad beg uvidi da igri nije šale, naglo istrzne nož iz pojasa i baci ga na Vinka, no on se ponovno refleksno izmakne i brzo iskorači prema begu, zaskoči i nogama ga grune na pločasto tlo. Beg tako ostade shrvan na tlu, a Vinko uspravan na nogama. Begove mnogobrojne žene ga opkoliše i polijevaše vodom ne bi li došao svijesti. Svi su nestrpljivo čekali da se beg probudi i donese konačnu presudu. Kad se probudio i vidio da ga znatiželjni pogledi odmjeraju, on šutke priđe Vinku, pruži mu ruku i žustro ga pljusne šamarom po mladom licu, a onda smiri strasti pa ga dvaput po istim obrazima poljubi i čestita na pobjedi.

- Aferim Vincele, konačno me je netko porazio. Sad sam skužio tvoju priču. – pa se nasmiješi cjelokupnoj uzbuđenoj publici i gromoglasno jekne.

- Da bi nešto uradio moraš prvo dobro pogledati pa tek onda ostalo dovršiti! – osim što je beg nešto korisno izvukao iz priče i Vinko je ponešto po prvi put u ovakvoj borbi shvatio. Razlog što je Ali – beg tolike protivnike porazio i što je postao takav junak jest taj što ga je njegova priča učinila junakom koju svi ljubljaše. Njegov prsten i lančić ne posjedovahu nikakvu čarobnu moć, oni imadoše samo ono jedno. Strah! Strah pred kojim su klecali mnogi pa i oni najveći vitezovi. To je strah koji je protivnike dotukao jer su svi oni u borbu stupili obeshrabljeni protiv bega. Beg ponudi čobanu nagradu i Vinko zatraži Noru. Beg se teška srca rastane od nje, ali to mu bijaše dužnost i morao ju je ispoštovati. Kad se čoban Vinko Donoseljski vratio u Biganovac zajedno u naručju s Norom, odmah je predade njenom ocu. Majka, otac i braća ga bezbroj puta izljubiše i blagosloviše i zaodjenuše bičvom. Krčma je i dalje živjela i uvijek rado pripovijedala o zgodama nevjerojatnog čobana koji obori i pobjedi Ali – bega Šetku i koji se oženi sa ljepoticom Norom Andrije Karića.

#MarioPušić #ZiNnagradezaknjiževnost #proza

ZVONA i NARI - Library & Literary Retreat - Vrčevan 32, 52204 Ližnjan, Croatia - + 385 99 232 7926 - zvonainari@gmail.com - (c) 2011.-2020.