• Jagoda Prebeg

Kapelica: Jagoda Prebeg


Priča Kapelica Jagode Prebeg u konkurenciji je za ZiN nagrade.

Jagoda u svojoj biografiji ističe: Rođena sam u Rijeci, 7.6.1961. Osnovnu školu završila sam u Jelenju, a srednju medicinsku školu u Rijeci 1980. Iste godine zaposlila sam se na Klinici za internu medicinu KBC-a Rijeka gdje i danas radim. Pisanje mi je dugogodišnji hobi još iz vremena kad sam naučila pisati. Tekstove sam do sad objavljivala u časopisima „Zvona“, „Glasnik liječenih od limfoma i leukemije“, „Veritas“, „Karlovački tjednik“ i „Ulične svjetiljke“. Jedno vrijeme bila sam glavna urednica „Glasnika liječenih od limfoma i leukemije“. Kratke priče objavljene su mi u osam zajedničkih zbirki – „Pred vratima snova“, „Ponovno ususret“, „Ukradeni odsjaji“, „Vrelo nadahnuća 2015.“, „Vrelo nadahnuća 2016.“, „Za puknit o smija“ , „Sveta zaljubljenost“ i „Pričam svoju priču“. Na susretu duhovnog stvaralaštva "Stjepan Kranjčić" 2015. godine moja priča "Srce Isusovo" osvojila je drugu nagradu. Radovi su mi objavljeni i u dvjema knjigama priručnicima za pacijente i njihove obitelji – „Vodič kroz kemoterapiju“ i „Psihološka pomoć u suočavanju sa zloćudnom bolešću“. Obje knjige su djela više autora i suradnika. Ove godine izašla mi je prva samostalna knjiga, zbirka priča „Pomozi mojoj nevjeri“:

"Kapelica" je kratka priča inspirirana povijesnim događajima, međutim, osobe i događaji u priči su izmišljeni i svaka je sličnost slučajna.

Kapelica

Osamdesetih godina prošlog stoljeća u Primorsko-goransku županiju došao je poznati talijanski režiser dokumentarnih filmova sa svojim suradnicima. Snimali su serijal o talijanskim fašističkim koncentracijskim logorima. Htjeli su razgovarati s preživjelim logorašima i prikupiti što više podataka.

Doktor Andrija Antić bio je jedan od preživjelih logoraša. Rođen je u proljeće 1939. Imao je tri godine kad su talijanski vojnici zapalili njegovu rodnu kuću u malom primorskom selu a njega i ženski dio obitelji, majku, tetku i baku, odveli u takozvanu „slobodnu internaciju“. S njima je bilo još žena i djece iz njihovog sela. Muški dio obitelji bio je u partizanima. Njegov otac, predratni komunist, bio je tamo dragovoljno a tetak prisilno. Ni jedan ni drugi se nisu vratili živi. Otac je umro 1944. od upale pluća koju je zaradio na Matić poljani.

Teta Luca i njen muž vjenčali su se prve nedjelje iza Uskrsa 1942. Dva dana kasnije, u noći s ponedjeljka na utorak partizani su došli po njega da im se pridruži. Nije mu se išlo. Tek se oženio a čekali su ga i proljetni poljoprivredni radovi. Ali znao je, ako odbije – ubit će ga. Progutat će ga noć kao i brojne druge u to vrijeme. Krajem 1943. kad su se vratili iz Italije, čuli su da je ubijen u borbi s Talijanima kod partizanske bolnice na Tuhobiću. Luca je obukla crninu i nikad je više nije skinula. Nije se više udavala. Bilo joj je dvadeset i tri godine a s mužem je u braku živjela samo dva dana.

Za stolom u blagovaonici Lucine kuće sjedli su njih dvoje, režiser i prevoditeljica a dva snimatelja sa svojim rekvizitima bili su svaki u svom uglu. On je pričao prvi zato što je imao manje toga za ispričati. Bio je mali i malo se toga sjećao a ponekad je i brkao ono čega se sjećao s onim što su mu drugi pričali. Života u svojoj rodnoj kući i odvođenja iz nje nije se sjećao. Prva sjećanja vezana su za lijepo, veliko selo blizu Padove gdje su bili u internaciji. Odrasli su pomagali mještanima u obradi zemlje jer su svi radno sposobni muškarci bili mobilizirani u Musolinijevu vojsku. Jedna od žena čuvala bi veću grupu manje djece dok su ostale radile u polju. Veća djeca išla su u školu kod časnih sestara. Selo je bilo bogato, tamo nisu bili gladni a s mještanima su se, uglavnom dobro slagali. U jesen 1942. kad su svi radovi u polju bili gotovi, došli su vojnici, ukrcali ih u kamione i odvezli u koncentracijski logor blizu Rima. Tamo su smješteni u barake ograđene bodljikavom žicom, vladala je glad i nestašica svega, ponekad čak i vode. Na mahove je dolazila epidemija tifusa. I on je obolio i tog se vremena najmanje sjeća. Danima je bio u groznici i bunilu, dehidriran od visoke temperature i proljeva.

Nakon njega je pričala teta. Sve je on to nebrojeno puta čuo. Kad je bio mali to mu je bilo zanimljivo a kad je ušao u mladenačku dob postale su mu dosadne i te priče i odrasli kojima je svaki razgovor završavao sa: „Kad smo mi bili va kampu...“ ili: „Sjećaš se ono kad smo bili u internaciji...“ A kad je ušao u zrelu dob imao je za njih više razumijevanja. Shvatio je da oni to ne pričaju zato jer su zaboravili da su već ispričali već jednostavno zato da ima bude lakše. Da podijele s nekim užas tog vremena. Za vrijeme rata su dijelili dobro i zlo a nakon rata su dijelili uspomene. Ali jedna od tih priča ga je uvijek fascinirala i nikad mu nije bila dosadna. Bila je to priča o njegovoj majci. I u internaciji i u „kampu“ mještani su svako veče molili krunicu. U internaciji su molili zajedno sa svojim domaćinima Talijanima u čijim kućama su bili smješteni. U kampu su molili u barakama sjedeći ili klečeći na podu. Kad je bio bolestan njegova majka je molila držeći njega u krilu. Kad bi krunica završila položila bi ga na krevet, stavila kraj njega sličicu Gospe Trsatske koju je nosila sobom od kuće, kleknula i govorila: „Majčice Božja Trsatska, Isusiću svojmu reci neka moj Andrić ozdravi. A kad se vrnemo doma kapelicu ću ti va selu storit, svojimu rukami ću ju zazidat.“

To bi ponavljala više puta, nekad tri a nekad deset puta, dok je ne bi svladao san. Ostale žene su je iza leđa sažaljivo gledale i odmahivale glavom. Nitko nije vjerovao da će on ozdraviti. Ni jedno tako malo dijete u „kampu“ nije preživjelo tifus.

Više puta u toku dana gurala bi mu na silu u usta žličicom ruski čaj. A onda je jednog dana s obje ručice uhvatio šalicu čaja i počeo sam piti. I počeo se oporavljati. Ali onda su se razboljele majka i baka. One nisu preživjele.

Andriji tada mnogo toga nije bilo jasno. Dok su putovali iz Padove u Rim u naručju ga je nosila i za ručicu vodila majka. Kad su se vraćali iz Rima kući, nosila ga je i vodila teta Luca.

Kad je talijanska televizijska ekipa otišla i njih dvoje ostali sami, teta Luca reče:

„A morda j tu kapelicu ipak tribalo storit.“

„A ki ju j tribal storit?“ upita on začuđeno.

„Ne znan. Morda ki od nas,“ reče ona zamišljeno. Nikad više nisu o tome razgovarali.

****

Godina 1990. bila je vrijeme promjena i u njihovoj obitelji i u državi u kojoj su živjeli. Početkom godine umrla je teta Luca. Andrijina supruga išla je u prijevremenu mirovinu. U proljeće se njihova kćer udala i s mužem otišla živjeti u Njemačku. U ljeto je sin diplomirao medicinu i počeo stažirati u istoj bolnici u kojoj je radio i Andrija. Godinu kasnije kad je završio pripravnički staž i položio državni ispit, Hrvatska je već naveliko bila u ratu za svoj teritorij i u borbi za međunarodno priznanje. Umjesto da napiše molbu za posao i zatraži specijalizaciju, prijavio se kao dragovoljac u Hrvatsku vojsku i otišao na ličko ratište. S jedne strane, Andrija je bio ponosan na njega a s druge strane, bojao se, ali nije o tome govorio. Nije htio utjecati na njegov izbor.

Mnogo je ljudi bilo ubijeno, ranjeno, zarobljeno. On je bio radiolog u bolnici i sve je to znao iz prve ruke. I bolnički liječnici, medicinske sestre i tehničari su povremeno odlazili kao ispomoć sanitetu na ličko ratište. Njega nisu slali zbog njegovih godina, ali da jesu, ne bi se bunio. Vjerovao je u novu državu i smatrao da svatko mora dati svoj doprinos u njenom stvaranju.

A onda je došao zimski dan kad su u bolnicu javili da iz stacionara u Otočcu šalju pacijenta s plinskom gangrenom i sepsom. I neka pripreme salu za hitnu amputaciju noge. Pacijent je prije toga morao na RTG snimanje. U Andrijinu ambulantu, na RTG stol, dovezli su njegovog sina. Bio je u soporoznom stanju i nije oca ni prepoznao. Amputirali su mu lijevu potkoljenicu ali bakterija kojom je rana zagađena na ratištu proširila se u krv i došlo je do zatajivanja vitalnih organa. Andrija je bio liječnik s dugogodišnjim stažom i znao je da su tu šanse za preživljavanje jako male. Stajao je iznad njegovog kreveta i osjećao se bespomoćan kao nikad u životu. Što može učiniti za njega? Očitati njegove RTG slike? Ili vući za rukav kolege anesteziologe da mu prepišu neki novi lijek? Je li njegova majka 1943. nad njegovim krevetom bila tako bespomoćna? Ne, nije, ona je vjerovala i molila. I izmolila.

„A u što ja vjerujem i zašto bi mene Bog uslišao?“ pitao se. Zadnjih trideset godina vjera je za njega bila skup lijepih narodnih običaja. Išao je na misu za Božić i Uskrs. Za Veliku Gospu bi sa suprugom prošetao do Trsata a za Svi svete na groblje. O vjeronauku i sakramentima njihove djece je ona vodila brigu.

Izašao je iz zgrade, sjeo u auto i odvezao se u svoje rodno selo, ravno u župni ured crkve u kojoj je kršten.

„Hvaljen Isus! Velečasni, želim izgraditi kapelicu. Imam teren uz glavnu ulicu u selu ali ne znam što i kako se to radi. Treba li građevinska dozvola? Treba li graditi po nekom posebnom nacrtu? Ja sam liječnik i ništa o tome ne znam.“

„Zašto želite graditi kapelicu? Dali ste neki zavjet?“ upita župnik.

„Nisam ja nego moja majka kad sam kao dijete bio teško bolestan. Ja sam ozdravio, ali ona nije poživjela da to napravi. Sad je moj sin možda na samrti. Nemojte me krivo shvatiti, ne želim se s Bogom pogađati i govoriti mu: „Ja ću tebi ovo, ako ti meni napraviš ono“. Želim izgraditi tu kapelici kao zahvalu za svoj život. U ratu sam ostao bez roditelja ali ipak sam imao lijep život. Teta Luca mi je bila i otac i majka i dobro je to odradila. Imam posao koji volim, u braku sam sa ženom koju volim, imamo dvoje divne djece. Za sve to želim Bogu zahvaliti a budućnost predajem u Njegove ruke.“

„Dobro, doktore Antiću,“ reče župnik. „Vi imate teren i dobru volju a ja imam susjeda građevinara koji nam može pomoći i svojim znanjem i donacijom građevinskog materijala. Pa krenimo na posao!“

Tri mjeseca kasnije bio je župni blagdan i dogovoreno je da će nakon mise procesija ići do novosagrađene kapelice koju će župnik blagosloviti. Obred blagoslova već je počeo kad je sanitetsko vozilo dovezlo Andrijinog sina koji je taj dan otpušten iz toplica. Izašao je iz vozila hodajući s dvije štake i protezom na nozi. Stao je nekoliko metara od kapelice i zadivljeno gledao crveni krović s križem, bijele zidove i u udubljenju repliku slike Gospe Trsatske. I on je više puta čuo priču o svojoj baki koja se u ratu zavjetovala da će napraviti kapelicu ako njegov otac ozdravi. Kad je blagoslov bio gotov reče:

„Tata ti si...“ počeo je plakati i nije završio rečenicu. Kad mu je Andrija prišao bacio je obje štake, zagrlio ga i rekao: „Tata, ti si zakon!“

#JagodaPrebeg #ZiNnagradezaknjiževnost #proza

ZVONA i NARI - Library & Literary Retreat - Vrčevan 32, 52204 Ližnjan, Croatia - + 385 99 232 7926 - zvonainari@gmail.com - (c) 2011.-2020.