• Anela Ilijaš

sve(jedno): Anela Ilijaš


Priča sve(jedno) Anele Ilijaš u konkurenciji je za ZiN nagrade.

Anela u svojoj biografiji ističe: "Napola Hrvatica, napola Ruskinja. Rođena sam u Moskvi gdje sam i provela veći dio života, a kasnije se doselila u Hrvatsku s roditeljima. Trenutno studiram japanologiju u Puli. Počela sam pisati od svoje desete godine, a već od dvanaeste godine aktivno sudjelujem na mnogim književnim festivalima. Dobitnica sam brojnih ruskih književnih nagrada za svoje radove, ali i za prijevode pjesničkih zbirka hrvatskih autora. Najčešće pišem na ruskom jeziku, ali nekad eksperimentiram i s hrvatskim. Književni uzori su mi Akutagawa i Tzara."

Anela o svojoj poetici: "Volim eksperimentirati s novim tehnikama i žanrovima, kršiti pravila i izostavljati ono naizgled važno kao što su interpunkcija, neke vrste riječi i slično. Najveći dio mojih radova socijalne je tematike – želim prikazati svijet iz perspektive onih ljudi koje suvremeno društvo nastoji potisnuti."

sve(jedno)

moja baka često zna reći da sam sve gene pokupio od starog ja mislim da to i nije tako loše jer je njemu baš super u životu kaj mu fali ostavio je sve dugove nama a sam pobjegao u australiju sa svojom mladom zgodnom ljubavnicom sunča se tamo i uči surfati a svake prijestupne čak se sjeti da imam rođendan i onda mi pošalje razglednicu s klokanom svaki put mu poželim napisati neka si svoje klokane porine u znaš već kam ali stari nikad ne piše povratnu adresu osim toga od starog sam naslijedio i crvenu boju kose čuo sam jedanput majku kako kaže da je upravo ta crvena kosa razlog njene propasti jer se zaljubila u kosu mog starog a to je bila najveća greška u njezinom životu

upravo sada moja baka viče

propast ćeš

odgovaram joj

ova će država propasti prije mene

ona meni kaže

nemoj pričati gluposti ja se molim svake nedjelje na misi za dobrobit naše obitelji i naše države

ona time riječima zove slušanje tračeva koje joj njezina frendica katica prepričava u crkvi moglo bi se reći da je katica bakin fejs

baka bi se mogla nastaviti svađati sa mnom ali crkvena zvona obavještavaju da je osam sati i baka odlazi gledati turske serije a mama i ja oblačimo jakne mama ide na posao u noćnu smjenu a ja idem u posjet k juri mama zakopčava gumbiće na jakni i tiho uzdiše kako im na poslu već tri mjeseca ne isplaćuju plaću a banka više ne želi davati nove kredite ja šutke poravnavam ovratnik izlazimo i razilazimo se

želim biti kao jura jura ima bradu poderane traperice i velike prazne oči jura je već godinama u tim vodama pa je njemu uvijek svejedno žurim večernjim ulicama da i meni bude svejedno barem nekoliko sati

u jurinom stanu toplo je i mračno jura kaže

kaj riđi idemo se počastit

častimo se jura veli da je to najkvalitetnija roba s užitkom osjećam kako mi postaje svejedno obožavam ovaj osjećaj

onda jura kaže

riđi pozvani smo na žurku kod saše bit će bolesno dobro

znam da je pozvan samo jura jer mene još skoro nitko iz njegove ekipe ne poznaje ali je jura pravi frend i zove me sa sobom krenemo ulovimo zadnji tramvaj koji ide do sašinog kvarta

kod saše je hrpetina ljudi ne volim gomile ljudi osjećam se ugroženo jura se sa svima pozdravlja sa svima čavrlja a ja nikog ne poznajem tražim spas pronađem ga u slobodnoj fotelji u kutu neke manje sobe smjestim se pogledam oko sebe do mene dođe preslatka cura kaže

hej riđokosi nisam te prije viđala ovdje

nezgrapno se pokušavam osmjehnuti ona me pogleda ravno u oči kaže

lice ti je tako djetinjasto izgledaš ko nevinašce smiješ li ti uopće biti ovdje u tako kasno doba

prasne u smijeh ja se glupavo smješkam pokušavam smisliti dobar odgovor da ona shvati da nisam mali dječačić do mene dotrči jura odvuče me nekamo šapne mi

imam nešto veoma zanimljivo sviđat će ti se

stavi mi nešto u ruku

pitam ga

je li jako opasno

smije se kaže

ma to je smjehić samo će ti sve biti jako smiješno nekoliko sati i ja ću uzet jedan

na tri četiri stavimo smjehić u usta zajedno jura opet otiđe do nekih svojih kompića ja krenem tražiti onu slatku curu lutam lutam lutam nađem je kako sjedi s nekoliko ljudi na podu u dnevnom boravku sluša priče nekog tipa o njegovoj glupoj susjedi oprezno dodirnem njezino rame ona se okrene pokaže mi rukom neka se sjednem do nje smjestim se pokaže mi prstom na tipa koji priča nasloni svoju glavu na moje rame moje srce počinje brže lupati ona mi krene nešto došaptavati o tom tipu i njegovoj susjedi meni to postane užasno smiješno prasnem u smijeh taj tip nas pogleda kaže nam nešto opet mi postane smiješno dođe netko još taj mi se netko učini smiješnim pogledam strop i on mi se učini smiješnim i poželim ga pokazati slatkoj curi kad vidim već je nema i to mi opet postane smiješno nađem je u kuhinji kako nešto pije pa se opet nasmijem krenemo pričati o nečemu vrlo smiješnom u kuhinju uleti jura također presmiješan i kaže mi

posvadio sam se s nekim idiotima idemo odavde

jura jako si mi smiješan

jura me odvuče sa sobom iz kuće velim mu

jura kako ćemo sad doma još je prerano i tramvaja još nema

prasnemo u smijeh

pješke ćemo kroz park

krenemo s jurom prema našem kvartu gledamo oko sebe kikoćemo se smiješno nebo smiješna klupica smiješno drvo smiješan pločnik smiješan grm smiješna ptica gledamo ispred nas smiješan mali cigić deset jedanaest godina star vozi smiješan bicikl jura kaže

gle malog cigića idemo ga malo uplašiti

sa smijehom trčimo do cigića jura krene parodirati

imateeeeee liii sitnoooo moždaaaa

umiremo od smijeha bacimo cigića s bicikla jura gurne malog prema meni smije se ja se smijem gurnem malog prema njemu on se smije pa ga gurne meni smijem se pa ga gurnem prema njemu mali se rasplače i to nas još više nasmije pa ga jura baci na pod i udari nogom i smije se ja ga udarim i smijem se jura ga udari i smije se ja ga udarim i smijem se pa ga još udarim i još udarim i još udarim i smiješno mi je i još ga udarim i još ga udarim smiješno mi je udarim još smiješno mi je udarim udarim udarim udarim udarim udarim smiješno smiješno smiješno smiješno smiješno smiješno jura me zgrabi za ramena kaže

mislim da mali ne diše

zaustavim se pogledam malog skužim da krvari nagnem se premu njemu osluškujem puls prestrašim se jura viče

trčimo odavde

trčimo kroz cijeli park onda još kroz tri uličice pa kroz jednu aveniju i jedan trg zaustavimo se tek kod jurine zgrade pokušavam doći do zraka jura me pita

mali je umro

ja kimnem glavom pitam ga

i kaj ćemo sad

jura veli

nemoj se sekirati

kako ne

nitko nas nije vidio a to je samo mali cigo murja nas neće ni tražiti pa zar ne znaš kako se murja ponaša u tim slučajevima niti ga identificirati neće htjeti koga briga za jednog roma i ovako samo štete rade

osjetim da mi oči postaju vlažne podignem glavu visoko u zrak jura kaže

isuse riđi pa nemoj biti toliko zbediran pa ti kažem da nas murja neće ni dirnuti sve je okej

shvatim kako me više ne drži nije mi smiješno uopće mi ništa nije smiješno to sam ponovno ja suočen sam sa sobom kažem juri

kako ne shvaćaš nije stvar u policiji

a u čemu onda

pogledam juru susrećem njegove velike prazne oči on doista ne shvaća pokušam se pribrati pitam juru

idemo se počastiti molim te želim da mi bude bar nakratko svejedno

jura kima glavom

želim biti kao jura jura ima bradu poderane traperice i velike prazne oči jura je već godinama u tim vodama pa je njemu uvijek svejedno

volio bih da je i meni uvijek svejedno pa da nikad ne razmišljam o starome u australiji o razglednicama s klokanima o maminim neisplaćenim plaćama o našim kreditima o ogromnim dugovima o bakinom neophodnom liječenju za koje nemamo novac o tome da sam ja dio mamine greške koja joj upropastila život volio bih da mi je uvijek SVEJEDNO

otvaram ulazna vrata mama još nije došla a baka je već budna odmah me napada opet mi kaže da ću propasti i slično povučem se u svoju sobu ne obazirući se na nju jer je trenutno meni sasvim sve jed no

#AnelaIlijaš #ZiNnagradezaknjiževnost #proza

ZVONA i NARI - Library & Literary Retreat - Vrčevan 32, 52204 Ližnjan, Croatia - + 385 99 232 7926 - zvonainari@gmail.com - (c) 2011.-2020.