• Vera Vujović

Oblutak: Vera Vujović


Pjesme Oblutak, Ogrtač i Anđeo šume Vere Vujović u konkurenciji su za ZiN nagrade.

Vera Vujović o svojoj poetici kaže: "Pišem poeziju u slikama, prozu u poeziji te kroz jedno i drugo težim izraziti ono treće, što povezuje sve postojanje. Povezanost samu. Otvorenost za žudna pitanja, kao kljun mladih ptića.

Do sad sam objavila dvije male zbirke pjesama. Oblutak je za mene jedna od najljepših riječi (uz vodomar, stijenj, pucketanje, prah...)."

Oblutak Postoje dva načina kako uredit život: lakši i teži (moj/tvoj?)

odabrati razdoblje, roditelje i razvoj zodijačke premise i popudbinu vlastita njuha dug nos znatiželje sluh za cvrčke i nešto drugo što se čuje bez imena u tišini. Učiti - greške strmine; jak vonj prašine što se uskovitla pri padu; koljena s pečatima leta ljuljačke, čudnovatost barem nečega u svemu.

Postoje dva načina kako urediti nered, koji taj život žudi; i žudnju samu, kojom nered prema životu hlepi ali ja znam samo jedan taj neuređen ali vedar ali beskrajan ali težak ali zvučan i snažan i otisnut neutaživ nemjerljiv i stvaran.

Postoji više načina kako zauzdati rijeku, i kako maskirati nemoć pred njom dižući veliku vatru i pretvorivši je na koncu u paru ali bih tad osluškivala samo kišu u bubnjanju žilica u poleđini svakog lista kao zaziv. Postoji mnogo načina da se utrne vatra i praznom bukom razbije zrak u paramparčad i jad sabije u boce te se proda po visokoj cijeni zapečaćen, po uredbama. Ali se doskokom na jednoj nozi, bar dok se sasvim ne padne, MOŽE doskočiti u školicama crtanim kredom iz uglatog u svodni oblik koji predstavlja Nebo.

Uspiješ li iz horizontalna kuta dobaci do njega oblutak.

Ogrtač

Could this painful ending Be fortune in disguise

Možda je ova tuga prerušena sreća, u kišnom ogrtaču pod vrtnjom kišobrana u križima bedrima; postaje u kojima stoje prazna prometala davnog dizajna, zaobljena brida;

Sunce je prejako bubamara na travnoj vlati i bumbarov zuj topline pred kojom sve je jasno pred kojom se zapravo nema kamo zavući;

Možda je ova tuga zid plača s pukotinama za smotuljke praha pradavnih želja (njihovih smrvljenih kostura) vrhova olovaka koji su pukli dok sam crtala veliku sliku;

Možda je sreća njegovateljica s ogromnom torbom i zasukanim rukavom, gumenim potplatima, izdržljiva, snažna opijena usput koktelima s maslinom; Ali ja ugošćujem sad ovu tugu; sjedimo zajedno na uskoj klupi postaje kojom se više ne prolazi dok nam mravi odnose teret mrvica zaostalih u porubu džepa;

možda ni ja ne razumijem.

Anđeo šume

Šuma je bila puna mekanog mraka i krijesnica, kao u ivanjskoj noći. A moja kosa, ponovo mlada, vrhovima je prešla ramena i tapšala ih u hodu. Išla sam odlučno kao pozvana džemom od trešanja, crvenih, i kompota od žutih; a lišće se samo otvaralo na svijetlu stranu, kao karte nakon dobrog poteza. Šuma je mogla biti Striborova, Murakamijeva ili moja, od laganog isparavanja teškog sentimenta kroz pore predačke pjesme. Pod okriljem krošnje u njenu srcu, do kojeg nije daleko, nagnuo se iza divljeg jasmina anđeo bijele haljine i pružio mi svitak uz svjetiljku pod poklopcem koje krijesnice lete. I kako nikamo više nisam morala, ja sam legla u travu pod njegovo krilo;

i prebrojala bih sve zvijezde u neodostatku ikakvih drugih briga, da me anđeo nije uputio kući.

#VeraVujović #ZiNnagradezaknjiževnost #poezija

ZVONA i NARI - Library & Literary Retreat - Vrčevan 32, 52204 Ližnjan, Croatia - + 385 99 232 7926 - zvonainari@gmail.com - (c) 2011.-2020.