• Antonija Šitum

Sijamske karijatide: Antonija Šitum


Pjesme U početku bijaše riječ, Sijamske karijatide i Još sam nešto htjela reći Antonije Šitum u konkurenciji su za ZiN nagrade.

Antonija u svojoj biografiji ističe: "Rođena sam 1986. u Splitu gdje završavam Klasičnu gimnaziju što je utjecalo na moj humanistički svjetonazor i poetiku. U Zagrebu neko vrijeme studiram ruski i komparativnu književnost, a potom filozofiju i povijest umjetnosti. Studije nisam završila pa sam bila primorana raditi razne poslove da bih preživjela. To doprinosi mom životnom iskustvu i često graničnim stanjima identiteta i svijesti, koje prenosim u svojim pjesmama. Riječ, a prvenstveno pisana riječ moja je najintimnija preokupacija. Pišem poeziju od srednje škole, a neko vrijeme sam pisala i novinske članke za Infozona.hr, splitski informativni gradski portal za mlade. Osim na internetu, pjesme nisam objavljivala... Moja neobjavljena zbirka poezije "Još sam nešto htjela reći" raste iz godine u godinu, a objavit ću je možda jednoga dana kada nađem tu završnu riječ."

Antonija o svojoj poetici: "U svojim pjesmama rješavam se demona koji bujaju u meni, a poetiku smatram ekstenzijom trenutne inkarnacije vlastitog bića u životnom i umjetničkom pogledu, o čemu ne vodim svjesnog računa. Trudim se ići za svakom pjesmom, pri čemu mi je ponekad okidač neka slika ili riječ, ali u većini slučajeva je to neki doživljaj koji potom ekspresivno izbacujem iz sebe, slijedeći liniju unutarnjeg ritma...Smatram da je moja poetika pod velikim utjecajem religijskih tekstova koje sam čitala u djetinjstvu, kada još nisam znala što je pisanje, starogrčkih i rimskih klasika koje sam prevodila, kao i majstora (vezanoga) stiha, poput Jesenjina i Ujevića. Rezultat je kontrast između često intenzivnog doživljaja koji teži da se sav odjednom izlije van (pri čemu često jedan stih označava kraj prethodne misaono-doživljajne cjeline, i početak sljedeće) te zatvorene forme koja drži pjesmu unutar pomalo krutog strukturalnog okvira."

U POČETKU BIJAŠE RIJEČ

Kad mi tišina zagrebe grlo zrelim klasom razasutih klica, a demon gorčine ih stješnjava u med što se ne ispire više ni kišom suza, kada zmija teških slutnji niz kičmu mi se polagano svija, najednom nastupaš ti, neokrunjena kraljice cigana, kao bespolni bog u mašini vremena spuštaš se na zemlju, dostojanstvena i sigurna, da ispravljaš kralješke Atlasu i pokažeš smjer Argonautima, čvrstom i nepotkupljivom ljubavlju, ljubavlju mjerljivom tobom koja si neizmjerna kada plačeš i kada se smiješ baš poput djeteta, u areni bez blokova nametnutoga vremena melješ kamen karme kotačem ispravnoga života, kada te nema i kada je tvoja odsutnost veća od tuge jer te nema... Sve što te dotiče djelomično te se tiče kada uvijek može brže, jače, snažnije... kao hologram koji nije nigdje a odražava sve pred ogledalom vječnosti rasuto je tvoje biće.... tvoja ljubav svima nama treba, meni znači sve da odgonetam kada, kako i gdje započinje ono što u početku Riječ bijaše.

SIJAMSKE KARIJATIDE

(umjesto prologa)

Misli, otrgnute, rastrgane kao papirići za origami tehnike, misli u naponu snage zaboravljene bježe kao konj otpustivši niz sapi umornoga tijela uzde, odjebavši vlasnika i njegove prinude... Misao ubija maštanje, analitičnost mi ometa pisanje, tijek pjesničkih slika što prerastaju u logične, suvišne, poput lješnjaka u čokoladi ispunjenoj preljevom magije, a crno sedlo što konja tjeralo je da ljepotu svoje grive otkrije u slobodi postaje svjetlije i svjetlije, poput svijeće okružene tminom na noćnome tepihu nošene vjetrom tišine koja eteru mraka odašilje plamene, žuto sjenilo što s prvim kapima jutra zgasne.

Konj je pobjegao, sunovratio se konj u crnu jamu bez vlasnika, sedla, prinude, posljednjim treptajima umornih vjeđa prizivajući kobilu da mu u pomoć pritekne, pod jastukom vlastitoga jada tijelo klonulo da pridigne... u crnoj jami, prepunoj crvi i truleži, mrtav duh koja kobila i koji crni đavo da podigne?!

Dok se gladni crvi skupljaju u roj oko mrtvoga konja čija se snaga spušta niz sapi polako i sve tiše moje misli se vraćaju u nutrinu jada poput konja koji pronašao je svoje utočište... daleko od lošega konjanika koji nije znao da ga jaše, daleko od lošega vlasnika koji nije htio da mu rane briše prije konačnog utonuća u san daleko od dobre kobile kojoj nije ni znao ni htio reći da je bolja nego sve ostale.

Moje misli se vraćaju u nutrinu jada brzo i sve glasnije poput vlasnika koji je pronašao konja kako leži na dnu provalije, poput vlasnika koji je pronašao konja kad je oboružao srce istinom uma, poklanjajući umu dio mašte, tračak ljubavi i istine što počivaju u jazbini srca, duše stisnute, titrajući na jeziku riječima od porculana... poput vlasnika koji je pronašao svojega konja, iako mu se nikada vratiti neće.

Lijeve i desne hemisfere šarene kugle što okreće se suprotnim polovima pod prinudom a bez ideje vlasnika, Hade iz podzemlja mrtvih krikova, Posejdone što krotiš plime tronozima, o bezimeni bože što pokrećeš nebesa, o sveprisutni vraže što pokrećeš tjelesa na počinjenje ludosti i bijeg od istine,

svoje snage udružite prije nego što povjerujete da je ovo pjesma o konju koji leži na dnu provalije, na dnu provalije koju je sam iskopao jadom shrvane duše i bezumljem. Svoje snage udružite neka zauvijek ječe porculanom što razbija se u komadiće.

Jer ovu pjesmu poklanjam Vama kao poklič ljepoti življenja koja me tjera da se divim ženama, da stremim visoko prema najsjajnijim zvijezdama, kao poklič ljepoti umiranja koju tražim u najcrnijim rupama, koju nalazim na najsvjetlijim visinama.

Crne rupe, izvor svjetlosti i života, otimajući se vjekovima majmunu, čovjeku, jabukama, sjajne uzvisine, tamne u najdubljim pukotinama... Crne rupe, crveni koralji, Bijele jame ne trebaju ione ni širine za jahanje jer pronalaze smisao unutar sebe vjekovima otimajući se majmunu, čovjeku, jabukama, poklanjaju tračak Istine, jedine, kao dio najviše svjetlosti i najdublje tmine, kao postulat najblistavijeg uma i najsjajnije ljepote, ljepote što prelijeva se vjekovima

kao šarene zrake dugine u šarene hemisfere svjetova, u sjajne i tamne pukotine oklopa bijelosivoga oklopa optočena crnim zlatom, smijehom i suzama, gdje ječi formama slobode i stiha, u pukotine i oklope nas... zemaljskih crvi naspram zvijezdama.

Reći ću pjesniku osjećajnom, za praktični život i jahanje nesposobnom, reći ću pjesniku osjećajnom koji leži na dnu provalije gdje danomice snatri, piše o književnosti teorije, reći ću mu da stvarna veličina njegove boli ne može biti veća od radosti moje.

Zar ću jednome invalidu opravdati otupjelu oštricu boli koja nije prepolovila srce da razlije pjesmu o ljepoti... pjesmu o ljepoti življenja, pjesmu o ljepoti umiranja koju nalazim u najcrnijim rupama, koju nalazim na najsvjetlijim visinama.

A zar je ikad ikome uspjelo do kraja da izrazi stvarnu veličinu njezinoga sjaja?!

Forme ljepote, ječite! Konji moji, potrčite! Nikada se ne vratite,

nikada ne zaboravite 'ko je gospodar vašega života koji vas nagoni, koji vas pušta da beskrajem neba SLOBODNO letite.

JOŠ SAM NEŠTO HTJELA REĆI

Toliko toga je ostalo skrivečki među tisuće staklenih mirodija riječi lepršaju latice istine što se dijeli otkada na poleđini neba tvojih očiju vrijeme ne broji svemir cijeli, samo noći bez Siriusa u utrkama sjaja bacaju sjene po krovu izlizanih misli: Kako bi bilo da pojedemo, ovaj, misli dok neoglođana gorčina grejpa zapinje u grlu... jecaj slutnje (jesmo li ga zajedno jeli?) grč neprekinute šutnje (da li smo se uopće sreli?) škaklje utrobu toplu pod oklopom zmije što se presvlači presvlači i smije

#AntonijaŠitum #ZiNnagradezaknjiževnost #poezija

ZVONA i NARI - Library & Literary Retreat - Vrčevan 32, 52204 Ližnjan, Croatia - + 385 99 232 7926 - zvonainari@gmail.com - (c) 2011.-2020.