• Vinko Vrbanić

Beograd: Vinko Vrbanić


Priča Beograd Vinka Vrbanića u konkurenciji je za ZiN nagrade.

Vinko u svojoj biografiji navodi: "Rođen 12. svibnja 1951. u Novom Varošu, Hrvatska. Godinama živi i radi u Vinkovcima, gdje je odnedavno i umirovljen. Oženjen je, ima dva sina i četvero unuka. Završio je 1971. Srednju poljoprivrednu školu u Požegi i stekao diplomu poljoprivrednog tehničara. Nastavio je studij poljoprivrede na Višoj poljoprivrednoj školi u Vinkovcima, koji na žalost nije završio, ali je učvrstio odluku da ostane u Vinkovcima. Radio je godinama kao radnik na različitim građevinskim poslovima i bio vojnik u Domovinskom ratu tri godine na bojišnici. Pisanjem se počeo baviti 2009. iz hobija i počeo objavljivati kratke priče. Objavio je dvije tematski odvojene novele pod naslovom „Furmani–Sokolov let“ i roman „Glasovi u šumi“. Dobitnik je 1. nagrade za kratku priču „Cvija“ na natječaju Stjepan Kranjčić 2016. i pohvalnice za dramu „Dvadeseto pjevanje“ na HSK književnom natječaju 2017."

Vinko o svojoj poetici: "Ovaj rad je samo jedan u nizu dnevničkih (anti)priča koje se zasnivaju na pretpostavljenoj stvarnosti prohujalog vremena. Ne treba posebno isticati da je Slavonija, posebno Posavina, kroz dugu povijest bila izložena orijentalnim utjecajima. Dovoljno je osluškivati Slavonce kako se muče da izgovore ciglu rečenicu u kojoj ne bi bilo orijentalnog vokabulara, pročitati Botićevu Bijednu Maru, ili prošetati starim gradom u Iloku. Ova priča će kroz pretjerivanje i blagi humor pomoći čitatelju da zaviri u zapretene orijentalne slojeve indentiteta Slavonije."

Beograd

Odlučio sam da brata u šeher Beogradu posjetim. Brine me tko će ezan pjevati dok sam na putu jer hodža više voli po Požeškoj gori trkati i zvijeri s bećarima loviti nego se uz basamake na minaret penjati. Azra se ljuti što se na daleki put spremam pa mi veli da roba Đuru uzmem da mi društvo pravi i usput služi.

Dobar je insan Đuro, samo mu ne valja to što Allahovu svjetlost ne vidi pa će se na vječitom ognju u džehennemu nakon smrti pržiti. Ta, više sam ga puta nagovarao da dok je mlad din promijeni i da efendija ili u boju gazija postane, ali zvekan više voli da kao rob umre nego da se lipovog križa odrekne.

Ulema odluči da Ibrahima Juzbašića privremeno na moje mjesto postavi. Poznam ga već godinama kao učena čovjeka, koji je Medresu u Banja Luci završio, u Tekiji kod derviša u Doboju tri godine bio i napamet Kur'an naučio, ali je insan teška pijandura i jolpaz pa vakat po krčmama trati. Može mu se jer mu babo dva dućana u čaršiji drži.

Azra je sve spremila za put i još mi veli da britvu i makas za podsjecanje brkova i brade obavezno ponesem jer jedino Allah zna da li u tom Beogradu brijačnica ima. Nasmijah se i rekoh da Beograd odmah iza Stambola dođe, da čaršija stotinu hiljada mu'mina ima, četrnaest hiljada bunara i brica da u Požegu svi ne bi stali. Šeher je na dvije velike rijeke i koloniju Dubrovčana ima da se svila i najbolja roba u dućanima prodaje.

Ta, gdje je mu'minova sablja, tu se i Dubrovčani nasele da su se po cijelom padišahovom carstvu proširili. Ljudi govore da veziru bosanskom danak od četiri hiljade dukata za zaštitu plaćaju. I sam serdar je rekao kako su Mlečani lukavi, ali da su Dubrovčani veći muzeviri*. Ta, vidio ih je jednom kod vezira kako mu se do zemlje klanjaju, skute mu ljube i usput se zaklinju da im je namet prevelik, dok i ptice na granama pjevaju da po carstvu stotinu hiljada dukata godišnje na trgovini zarade. Pa ipak, zlato ih spasiti neće, jer na takve Šejtan strpljivo čeka s vječitom vatrom i užarenim britvama!

Braco mi je oduvijek bio nemirnog duha, u svašta sumnjao pa je i hodže o našem dinu ispitivao i s ujacima** o prosjaku Franji uz kahvu i rakiju eglendisao. Sjećam se da ga je još kao mladca iz Jedrena zbog neke pomutnje kajmakan iz čaršije kandžijom istjerao.

Krenuli smo na konjima do Broda, odakle se na đemiji niz Savu plovi do tri dana dok se dvjesto minareta u šeher Beogradu ne ugleda. To veče smo za mezetluk jeli pečene paprike i ovčiji masni sir i onda je došla na red riblja čorba s raženim hljebom. Dok je dost skupa sa mnom hljeb u čorbu umakao i brkove i bradu, vala, dobro mastio, veli mi da jedino đauri alasi ovako ukusno jelo spravljaju. Čujem bubanj kako u đemiji potmulo udara i sve mislim na bijedne đaure u lance zakovane kako u utrobi đemije veslaju sve dok se u džehennem ne presele.

Treći dan ugledam mnogobrojna svjetla kako u daljini trepere kao da đemija vratima dženneta u susret prilazi. Allah Akbar! Ta, što je šeher ovako u daljini lijep da mi je srce zaigralo što padišahovom carstvu pripada! Kapetan kaže da čaršija ima dvadeset i dvije mahale, da mu'mini žive u sedamnaest hiljada kuća, u tri mahale da su Cigani i u dvije Rasi izmećari. U jednoj su Židovi što mjenjačnice po čaršiji drže, dok su Dubrovčani zauzeli bolja mjesta podno hisara Kalemegdana da su im na oku prepune đemije i mnogobrojne magaze. Dodao je kapetan da i Franci na bazaru robu iz germanskih zemalja prodaju.

„Čaršija ima dvadeset i šest javnih česmi,“ rekao je kapetan đemije, „da insani čistu vodu piju, šest hanova sa šezdeset soba svaki, tri hiljade i sedam stotina dućana, sedam amama u kojima se siromašni mu'mini okupati besplatno mogu, djeca u dvjesta i sedamdeset mekteba Allahu klanjaju, u osam medresa mu'mini Kur'an izučavaju, u sto i šezdeset saraja ajani odsijedaju i mujezin sto i pet basamaka izbroji dok se na minaret u džamiji padišahovoj penje da ezan pjeva. Da gladi u čaršiji nema, šest stotina vodenica na Savi žito melje, dok se u dvadeset i jednom imaretu petkom siromašnim mu'minima vruća janjeća čorba i pilav džaba služi. Sve je to Allahavo djelo i njegovog izmećara Bali–bega, koji od samog padišaha za beogradsku fukaru devet stotina hiljada aspri godišnje dobiva.“

Sišli smo s đemije i na konjima se uputili na Kalemegdan bratovoj kući. Azra je spremila tri koluta tvrdog kozijeg sira i dva ćupa lipovog meda na koji odvajkada braco merak ima. Za hanumu mu nosim skupocijeni đerdan od crvenih jadranskih koralja, a za brata srebrni čibuk i dvije kile tutuna*** jer znam da na divan sjesti voli i uz eglen čibuk duvana zapaliti. Ćazim mu burence s ljutom rakijom lozovačom poslao, dok su mu ujaci pet litara traminca iz Iloka u pletaru natočili. Ćer mu je skupi kaftan s lisičijim krznom opšiven kupila na požeškom bazaru.

Popeli smo se strmom džadom na hisar i jedan muftija nas pred bratovu kuću dovede. Ispred je bašta sa šedrvanom među zumbulima, dok su staze bijelim dunavskim pijeskom posute. Vidim brata debeljucu kako mi stazom u susret dolazi. Trbuh mu povelik, vala dobro mu ide, a glava mu se ćelava na suncu bez ijedne dlake presijava. Po smiju ga odmah prepoznah pa ga zagrlim i selam mu nazovem.

Brat me u kuću uveo i sjedosmo na doksat. Dok nam je robinjica mezetluk i prepečenicu iz Čačka služila, zapalimo čibuke i eglen započnemo. Veli braco da kao pašalija radi i da ga za češkanje tabana svijetlog Bali–bega dobro plaćaju da mu ni kadija u čaršiji nije ravan. Upitam ga za hanumu i on mi reče da baš sada s inočom u haremluku ruča. Odkuda inoča, upitam ga i ne dolazim k sebi, a on mi odgovori da u šeheru malo tko da inoču ne drži. "Ta, zar ih svijetli padišah glavom nema dvanaest, sretne li su, dok u haremu hiljadu robinja drži?" upita braco. Još veli da je baš jučer na bazaru mladu đaurkinju kupio za cijenu dviju junica.

Rekao sam braci da živim s Azrom osamljeno i da roba Đuru i izmećarku Maru u kući držimo da se prehrane i usput kućne poslove obavljaju. On se na to grohotom smijao i reče mi da u šeheru čak i didaci robinje kupuju da im leđa preko zime griju, a onda ih na bazaru u proljeće prodaju pa ih se kurtališu ne gubeći aspri.

Veli meni braco: "Ta, robinja jeftinije ispadne nego li hanuma jer hodže i kadije pri vjenčanju aspre traže i ako ajan hanumu otpusti, aspre i dalje troši jer je mora jal' isplatiti jali za života izdržavati." Po ovakom eglenu bih rekao da su i braco i beogradski ajani ozbiljno za ludaru**** zreli, ali ne rekoh ništa da brata ne uvrijedim.

Uđe hanuma, selam nazove i za Azru pita. Reče nam da će robinja zdjelu janjeće čorbe unijeti pa da čibuke završimo da se jelo ne hladi. „Sigurno si gladan,“ veli snajka, „jer dalek je put od zlatne Požege do šeher Beograda.“ I tako se prelijepog jela prihvatismo da smo oko pola sahata u tišini glasno vruću čorbu srkali i janjeće kosti glabali. A onda je na red došla somovina pohana i na loju pržena sa zelenom salatom pa smo jeli i prste lizali dok zdjele nismo ispraznili. Velim snajki da u zlatnoj Požegi svakog čuda ima, ali da tako nešto dobro nisam već godinama pojeo.

Onda smo ohanuli i čibuke duvana zapalili prije nego je kahvu robinja unijela, i baklava i rahatluk na siniju postavila. Večer je pala, zurla psiknu i začuh daire i bubanj. Veli braco da se za akšam insani uglavnom zijanjem po čaršiji bave umjesto da u džamiji svemogućem Allahu klanjaju. Pitao me kao usput da li znam da Hasan–paša Predojević Jeni Hisar blizu Siska gradi. „Bilo bi bolje papazima***** da se križa dobrovoljno odreknu i pravi din prihvate nego da im paša s ordijom u Sisak uđe,“ rekao je braco, „jer se zna da će odatle cijeli đaurski dunjaluk, od Beča do Rima, u crno zaviti.“ Rekoh mu da bi se to možda i dogoditi moglo ako se mu'mini rakije odreknu i na ezane odazivaju. Ta, evo su se janjičari još do jučer sablje hvatali i u buljuke skupljali čim se na meraje krvavi bunčuci****** povješaju da su se đaurima gaće tresle. A sada na megdan kukavne ćafire******* šalju da kao muhe glave gube, dok se oni s inočama po minderlucima valjaju i rakijom nalivaju. „Allah Akbar! Daj da i ovo što sada imamo,“ zaključim, „navijeke ostane u carstvu svijetlog padišaha!“

Provedoh u šeheru s bracom heftu dana, čuda se nagledah, kupih dva franačka ogledala, jedan za ćer i drugi za Azru. Bome sam i u amam s bracom svratio na eglen s beogradskim ajanima. Vidim, Đuro sve češće iz ploske ljutu rakiju poteže pa ga opemenem da piće smanji jer ću ga inače ćeri u Pleternicu na skrb poslati da ga pameti kandžijom uči i cabrenom čorbom od kupusa hrani.

U povratku se put otegao jer je đemija počesto stajala da bale tutuna od Karavlaha trgovci “ispod žita” za male groše kupe za bazare u Osijeku i Požegi. Stigli smo u Brod i u hanu zanoćili, ali spavati od buha i stjenica nisam mogao. Noću sam se budio i lojanicu palio, ali ni buhe niti stjenice vidio nisam jer su se valjda od svjetla umah razbježale.

Ujutro Đuri naredim da konje osedla i u Požegu pođe da Azri poruči da ću kasniti do dva dana jer košnice od vrbovog pruća, one bolje, u Brodu želim pazariti. Još mu velim da se dobro pazi i da slučajno put Siska ne pođe s prepunim ararima, jer ću zaptije poslati da ga traže. A onda se zna da ni Siska niti Požege vidjeti više neće, već će ga u đemiju zakovati za vesla dok mu se duša od tijela ne rastavi.

Vele da okolo Broda šume hrastove pet stotina godina stare žira imaju za hiljade krmaka, koje vješti đauri paze dok im kandžijama obade s uveta skidaju. Ovce raja čuva oko Iloka, Pakraca i Sotina pa age u Petrinju stada jednom godišnje na prodaju dovedu. Kažu da čak Franci na bazar dođu da stoku otkupe i u Austriji za dobre groše preprodaju.

Kupio sam košnice od Marka koji još reče da bi ih nećak Jozo u Požegu za dva groša mogao odvesti. Rekoh mu da sam ostao bez konja i da me mladac, ako ikako može, u kola primi, na šta đaur radosno pristade. I tako smo u Požegu stigli za akšam pa sam čuo kako mi zamijenik Ibrahim–hodža ezan pjeva s minareta Šerklot džamije. Vala, jest da je insan pijandura teška, ali ezan pjevati zna da ga je prava milota bila slušati!

Ušao sam u kuću i Azra me dočekala kao da se godinu dana nismo vidjeli. Đuri sam dao ćup meda kao nagradu što je konje sam u Požegu doveo. Poslije sam na sećiju prilegao da se od puta odmorim jer od umora više oči nisam mogao otvorenim držati.

* spletkar, prevrljivac

** fratar

*** duhan

**** ludnica

*****katolik

******konjski rep na štapu

******* kršćan, đaur

#VinkoVrbanić #ZiNnagradezaknjiževnost #proza

ZVONA i NARI - Library & Literary Retreat - Vrčevan 32, 52204 Ližnjan, Croatia - + 385 99 232 7926 - zvonainari@gmail.com - (c) 2011.-2020.