• Morana Kavgić

Idoli: Morana Kavgić


Pjesme Morane Kavgić u konkurenciji su za ZiN nagrade.

Morana Kavgić rođena je 1981. godine u Zagrebu. Uz studij anglistike i romanistike radila je kao prevoditeljica, većinom za HRT. Godine 2008. preselila se u Australiju, gdje radi u Parlamentu. Osobni interesi i strasti leže joj u svim vrstama umjetnosti, posebice u likovnoj i u pjesništvu.

Nedavno je dovršila svoju prvu zbirku pjesama, radnog naslova Prvi dojmovi. Zbirka je raspon od razigranih i mladenačkih pjesama često karakteriziranima igrom riječi do ponekad sarkastičnih ili čak tmurnih pjesama. Po tematici, mnoge njezine pjesme usko su povezane s umjetnosti ili inspirirane književnim uzorima. Zbirka sadrži pjesme koje zazivaju umjetnike kao što su Rothko, Soto, Bourgeois, Arcimboldo, Rodin, Chagall, Kokoschka, Dali, Kandinsky, Trnski i Uzelac. Od literata su zastupljeni Fitzgerald, Kundera i Krleža.

Većinom je prozna pjesnikinja, i ovdje piše slobodnim stihom koji je sama prozvala pop-poezijom koja bi se dala uglazbiti. Šali se da je to osobno, umalo dnevničko pisanje u kojem se prvi prepoznaju adolescenti i melankolici. Termin pop-poezija rabi i zbog odabranih tema i stila pisanja. Dio spomenute zbirke prati krnji razvoj i nagli krah jedne ljubavne priče.

Ne mari za rime, iako se njima katkada poigrava, i sama nameće ritam koji se također ne trsi biti usiljenim, a usto često stankama ili promjenom tempa kao da stavlja drsku točku na neku misao, ondje gdje bi se možda očekivalo nešto drukčije.

Idoli

dok koračaju pistama poput ljepotih kostura dijamantnih lubanja oko struka im se viju zmije, a ovom mome u glavi se vinu loze grčkih hramova

ruka mu je među mojim vranama pamet se ljulja na tankim granama lakomo poseže za mojim lastavicama u mom životu tiha oluja

izgubi razum kao svi idoli među labudovim krilima gnijezdi se naopak život opak svijet gradimo odlučnim koracima marša mrtvih

tlo je tijelo palog oca palog boga krv ugaslog vulkana drvo što raste u nama

vjetar je pomeo riječi osjećam tek zemlju pod nogama što se vrti oko svoje osi poput sebičnih misli što su otišle živjeti druge živote ocat zamijeniti za vino

svi držimo dah: svaki crv, svaki div stari bozi u novoj zemlji

u svima ima malo boga iluzije veličine Pompeja, Atlantisa i Uskršnjeg otoka

više ne znam znam li razliku između dana i noći brzinom sunčeva svjetla i neona nekih novih božanstava prštim od gnjeva i kad spavam moj halogenski hologram spava stisnutih šaka

Nitko ne spava

budim se u tri ujutro kao kukavica ure koja gongom najavljuje iznova oni koji se boje smrti ne znaju mirovati lakše je snivati u mladosti

memento mori taj sat na štakama bolniji je s godinama a ovaj što mirno leži do tebe zviždi neku svoju pjesmu

u spleenu noćnog nadrealizma na rubu šume okreće se koliba na kokošjoj nozi a Mokoš kao kokoš pravi se sveticom

čak i u polusnu ljudi ko vampiri piju ti krv kao da ispijaju Calvados ti si slana voda na bolni zub

u truloj simbolici tri zagonetke prije zore previše je stvarnosti prije nego li je uhvatiš završit ćeš u mraku

no redatelj podsvijesti crnila pod noktima već s danom past će poput svih idola njegova strašila ranjiva su himera

u tri ujutro snagom i lakoćom sna umjesto mora želim obujmiti nekoga možda mirisa eukaliptusa

flâneuse dnevne sobe i balkona nessun dorma dostojanstvo ti leži u smrti a ne u počinku

sjeti se ovaj sat što lupa kao srce Baudelairea možda je ovo njegov zadnji bat

Es muss sein, kaže Kundera

U toplini kreveta zaigrana tijela raspupanih cvjetova

Ljubav niče s metaforom a s metaforama se ne igra

Nakrivljena stabla ne mogu pobjeći od svoga korijenja tako mora biti a s nekim drugim pravilima prirode moglo je biti drukčije

Ne znamo zašto uporno koračamo iz navike, zbog tuđih očekivanja nosimo iste žuljeve

Kao Atlas nebesa na svojim plećima teglimo sudbinu ližemo tuđe rane, grebemo si ožiljke

Nepisanim ugovorom sve je unaprijed određeno sve oprošteno težina i lakoća, duša i tijelo izdaja srca i mesa

S buđenjem stisnuta ruka što vuče kovčeg ljubomore i suosjećanja; pomračene oči sijevaju kao prolom oblaka kad padaju crne riječi teške kao tuča po mladicama na mome licu moja majka

I što je jedan život u vječnome povratku čudovište u carstvu kiča

Tražiš li vječnost, samo sklopi oči tražiš li vjernost, ne vjeruj lakoći

Možda moglo je biti drukčije ali svijet je preružan i nitko ne ustaje iz svoga groba

Stranac u mome tijelu bez izbora bez uvoda i pogovora plače licem priljubljenim uz grubu koru kestena

Više ne znam ne vidim li te od magle ili dima, ili možda bijelih cvjetova od buke razuma ne čuje se naša tišina

Želim osluhnuti rijeku koja nam kola venama želim život skladan kao glazbena kompozicija

No već u intervalu između mladosti i sjećanja uz korijenje i koru kestena ljubav u miru kao život počiva s metaforama

Zaljev zelenog svjetla (pjesma o Velikom Gatsbyju)

Pod Eckleburgovim budnim okom vrpolji se pepeljasta dolina

I ti si voajer u potrazi za izvođačem izvježban na zvijezdi

Art deco u finom odijelu uštirkane ljepote pucaš po šavovima

Želiš više, no ako je autoru vjerovati budućnost je stvar prošlosti svi su bogovi mrtvi, svi ratovi izgubljeni iz bajke radimo smetlište iz zemlje više ništa ne raste možda je sve što zaslužujemo pepeo, žut i modar poput infekcije

Glasa krcata novcem govoriš sva su ti vjerovanja u čovjeka potresena spor je otrov iščekivanja prije aspirin nego cijanid više cigara nego heroin

Rev motora guta riječi zavojite ceste, iskrivljene scene bez povratka

Kakva nesreća u morbidno noćnom kadru očarava me i očajava tusta šarolikost života beznadno punog nadanja

Otkuda to mlijeko čuđenja ta smola života što nas drži zajedno sve dok bar neki od nas ne završe neslavno pogleda uperenoga oblacima što plutaju površinom bazena

#MoranaKavgić #ZiNnagradezaknjiževnost #poezija

ZVONA i NARI - Library & Literary Retreat - Vrčevan 32, 52204 Ližnjan, Croatia - + 385 99 232 7926 - zvonainari@gmail.com - (c) 2011.-2020.