• Tajana Vujnović

Most između Neba i Zemlje: Tajana Vujnović


Priča Tajane Vujnović bila je u konkurenciji za ZiN nagrade.

Tajana o sebi: "Rođena sam 22.12.1992. u Zagrebu. Završila sam Medicinski fakultet u Zagrebu i radim u struci. U slobodno vrijeme volontiram u izviđačkoj udruzi, čitam i pišem. Već sam ranije objavljivala kratke priče po natječajima, a istaknula bih kratku priču "Koliko još dugo...?" u 15.broju časopisa Ubiq."

O svom radu: "Priča koju sam napisala uvelike ovisi o kutu gledanja i prikazuje kako nitko nije objektivan, niti vidi svijet onakvim kakav je uistinu."

Most između Neba i Zemlje

Želim umrijeti...

Sjedio je na vrhu najviše zgrade u osrednjem gradu, premalenome da bude metropola, prevelikome da se naziva zabiti. Pogleda uperenog prema tlu, tu i tamo sneno trljajući oči, razmišljao je kako bi bilo kad bi mu skok mogao ispuniti sve želje. Ispod njega je užurbana vreva dosezala vrhunac u ovo doba dana. Ipak je sunce tek počelo stvarati prve sjene zimskog jutra.

Okrenuo je glavu prema izvoru svjetlosti, zagledavši se u krvavo crvenu kuglu koja se pomaljala iznad sivih nebodera. Da je mogao, zaplakao bi od ljepote prizora. Ali njegovo tijelo nije funkcioniralo na taj način, ako bi se ono što ga je sačinjavalo uopće moglo nazvati tijelom.

Bio je na rubu ravnoga krova, odupirući se gravitaciji. Golub, preplašen vikom školarca, pohrlio mu je ususret i prošao pokraj njega bez imalo ustručavanja.

A ljudi su tvrdili kako životinje imaju šesto čulo.

Šefe, umoran sam... Kad ću moći ići kući?

Smučilo mu se od samoće. Skočio je na noge i dugim se koracima zaputio prema vratima stubišta. Da je htio, mogao se baciti s vrha zgrade i meko prizemljiti na pločnik. Ili, kad bi zbilja bio lijen, mogao se jednostavno prepustiti i proći kroz tone i tone betonskih deka i katova sve dok se ne bi našao na prizemnoj razini. Ali, on je bio sve samo ne lijen.

Volio se praviti da je dio zemaljskog svijeta.

Zavrnuo je rukav, pogledavši na sat dok je preskakivao po tri stube odjednom. Odahnuo je s olakšanjem, vrijeme je bilo na njegovoj strani. Ako nastavi tom brzinom, stići će na sljedeću postaju unutar rasporeda.

Došao je taman na vrijeme da se provuče kroz vrata koja je maloprije otvorila oniža starica. Zastala je na pragu i namještala debeli šal oko suhonjavog vrata. Nije obraćala pažnju na njega, baš kao ni pješaci koji su jurili pločnikom kao da je autocesta.

Promotrio je staricu od glave do pete bez imalo ustručavanja. Vuneni je šal smaragdne boje nespretno iskombinirala s kričavo zelenim čarapama. Noge su joj bile toliko mršave da su joj te iste čarape klizile prema dolje, tvoreći nabore. Pažljivo je promatrao svaki njen pokret.

Je li ona bila ta? Je li uspio, nakon svog tog vremena traženja?

Ona pogleda kroz njega, stisne bundu oko sebe i zakorači u hladno zimsko jutro.

Ne. Nije ga vidjela, baš kao i svi ostali ljudi u ovom prokletom svijetu.

Odustajući, stao je u stranu i priljubio se uz zid, izbjegavajući sudar s pješacima. Volio se pretvarati kao da je sačinjen od mesa, osjećao se, manje... jadno. Što bi Šef rekao na njegovo ponašanje? Osmjehnuo se, zamišljajući ga kako se pjeni nada njim, visok i opak i svemoguć i pun ljubavi i sveznajuć i i i... Šefolik.

Zar je moj sin spao tako nisko da se ponaša kao luđak?!!

Mogao si ga je predočiti kao uredno odjevena sredovječnog muškarca kako ga gleda s nerazumijevanjem. Da je Šef bio ovdje počešao bi se po jednodnevnoj bradi i umorno uzdahnuo nad svojim jadnim slugom.

Zašto si to dopuštaš?

Da Šefe, počinio sam početničku grešku, počeo sam zavidjeti ljudima.

Stresao se. Gotovo je mogao osjetiti ledenu hladnoću kako mu se uspinje uz kralježnicu. Jedan od prvih znakova ludosti su bili imaginarni razgovori. Tako su mu uvijek govorili na Obuci.

"Potraga je teška, nećemo vam lagati. Onim najsretnijima će trebati par godina, onima manje sretnima, mileniji..."

Znao je da ga Šef nije mogao čuti, barem ne u mislima. E sad, da je progovorio na glas njegov bi ga poslodavac sigurno čuo, čak i kroz rascjep između svjetova.

Čuo bi ga. Ali mu ne bi odgovorio.

Stisnuo je zube i počeo hodati ulicom, provlačeći se između beskraja crnih, elegantnih kaputa. Morao je slijediti raspored, ostati na ruti. Naći će je ako dovoljno dugo bude ustrajan. Odnosno, ona će njega naći. Kad bi ga bar mogli vidjeti, sve bi bilo lakše. Ali ne, morao se dokazati. Morao je izvršiti zadatak bez ikakve pomoći, sam samcat.

Nekoć davno nije bio jedini. I drugi su bili poslani uz njega na ovaj, u isto vrijeme očaravajući i beznadni svijet. Koliko je vremena prošlo otada? Namrštio se, ne nalazeći odgovora. Zaboravio je koliko je dugo ovdje. Ramena su mu se objesila. Bio je ovdje već jako dugo vremena.

Izbio je pred šoping centar, već blistav i budan, pozivajući rastrošne kupce u svoju utrobu. Prišao je bliže izlogu, zagledavši se u lutku muškarca. Ušao je u dućan i stao hodati niz redove raznovrsnih tkanina. Tople su mu se boje razlile na mrežnici. Prešao je prstima po vesti na čijoj je etiketi pisalo kašmir, u isto vrijeme pokušavajući zamisliti kakav bi trebao biti osjećaj dodira.

Pogledom je istražio prostoriju, napokon ugledavši prodavačicu. Kestenjasta joj je kosa bila svezana u poslušni rep, a predivno, mlado tijelo odjeveno u bezličnu crnu košulju i hlače. Nalaktila se o pult i pogledom proučavala ekran mobitela.

Je li ona bila ta? Bi li trebao pokušati razgovarati s njom?

Stisnuo je šake, u isto vrijeme zakoračivši prema i od nje. Nije htio opet doživjeti neuspjeh. Ali što ako je ona bila ta koja ga je mogla čuti i i vidjeti, potvrditi njegovo postojanje?

Okrenuo joj je leđa, očima prateći izloženu robu bez da ju je vidio. Još dok je gledao najnoviji krik muške mode njegova se odjeća počela mijenjati, poprimajući oblik i boje originala.

Još prije nego ih je Šef poslao na Zemlju, prizvao je hrabrost i usudio se upitati: „Zašto nam se odjeća automatski mijenja kad nas ljudi ovako i onako ne vide?!“

Sva su lica u zlatnoj dvorani bila poprimila izraz budnosti. Hoće li im ipak malo više otkriti o njihovoj misiji? Šef ga je gledao s visoka i progovorio tek nakon duge tišine, gledajući i obraćajući se samo njemu.

„Moraš izgledati i ponašati se normalno, sine.“

I dan danas se pitao značenju tih riječi. Zašto nije smio iskakati? Zašto je bilo toliko važno da bude normalan? Kako bi išta više moglo otežati uspostavljanje kontakta od činjenice da je bio praktički nepostojeći? Mnogo je naziva nosio, anđeo, glasnik, duh...utvara.

Bolje rečeno bijedna sjena.

Ah, tko je on da pronikne u Šefova promišljanja... Čini se kako je nerazumijevanje bilo jedino zajedničko što je dijelio s ljudima. Naravno, ljudi ga nisu zvali Šefom. Nisu ga ni častili nazivima kao što je Direktor ili Vođa, čak ni Gazda.

O, imali su oni puno naziva za njega. Ljudi su Šefa obasipali mnogim imenima, razdvajali ga u više osoba, zvali ga jednim jedinim, dijelili na dobar i loš dio, kao kad bi izrezali pljesnivi dio i bacili ga na stranu. Ali Šef nije mogao biti tako jednostavno opisan. Nije bio linearan, čak niti trodimenzionalan.

Sigurno je u početku bilo zanimljivo imati raznolikost vjerovanja, ali onda su krenuli ratovi. Šefovi su brojni oblici bili uzrok, ali mnogo češće izlika tisućljetne muke čovječanstva.

Tko je započeo te ideje? Jedan od njemu sličnih u pokušaju uspostave komunikacije, dovođenja reda u kaos? Krivo prenesena Riječ? Ili ljudi, koji su se još uvijek skrivali u pećinama i pokušavali shvatiti svijet oko sebe?

Tko je bio kriv?

I na kraju krajeva, jesam li ja anđeo, ili demon?

Iskreno, nije ga bilo briga. Nekoć je žestoko raspravljao sa svojim sudruzima dok su zajedno tražili odabranice. Sada više ne. Dugi dani i još duže noći su ga učinile, najblaže opisano, flegmatičnim.

Bolje rečeno suicidalnim.

Pitanje. Kako ubiti nešto što ne živi?

Smjestio se u sobu za presvlačenje, pokušavajući si srediti misli. Znao je da je morao otići do prodavačice i pokušati uspostaviti kontakt. Šef ga je sigurno sada gledao, s neodobravanjem nad njegovom nesposobnosti. Naravno, Šef ga nije gledao odozgo, gledao ga je iznutra i izvana, pod oštrim i tupim kutevima.

Šef bi bio bogomdani kameramen. Kakve je bio sreće, možda je i upravo sada bio u jednom od onih reality showova, kakvi su u zadnjih par godina, desetljeća postajali popularniji. Sigurno su ga i svi ostali gledali i smijali mu se.

Sklopio je dlanove preko lica i sklupčao se u kutu.

Ne mogu više...

Nije on oduvijek bio takva kukavica kakva je sad. Nekoć, dok je bio mlađi...dobro, on nije stario, ali dok je svijet bio mlađi imao je mnogo više volje.

Naivan, mislio je da će biti među prvima koji će uspjeti prenijeti Riječ i smjesta se vratiti kući. Kratki izlet, stjecanje novih iskustava, ništa više.

Bolje rečeno ludnica i pakao kombinirani. Dva u jedan, kupite na rasprodaji!

O da, dobio je ulaznicu u prvom redu par tisuća godina stare tragedije. Ali ne onakve tragedije nakon koje bi se čovjek osjećao pročišćeno i zahvalno na svom životu. Ne, on je stalno bio okružen sebičnošću, glupošću, zavišću…

Pozornica i scenarij su bili uvijek isti, mijenjala se samo glumačka postava.

Zabio je lice u pod, ne ostavljajući tragove u njemu. Mogao bi ostati cijeli dan ovdje i glumiti kornjaču.

Kakva divna zamisao...

Pogled mu je pao na sjajnu površinu sata. Skočio je na noge, shvativši da je počeo kasniti. Nekoć je mislio kako će biti prvi koji će započeti prenašanje Riječi. Neka ga barem zapadne mjesto zadnjega, konačnoga.

Kad uspostaviš kontakt, vratit ćeš se kući. Doći ću po tebe sine...

Koraci su mu samo naizgled bili puni energije dok je hodao prema pultu. Prodavačica je i dalje, za divno čudno, proučavala svoj pametni telefon, kao da je u njemu bio cijeli svemir.

Stao je ispred nje, ne usudivši se proizvesti zvuka, nadajući se kako neće morati praviti budalu od sebe. Ona nije trzala, počela je ritmično tapkati po ekranu. Nagnuo se bliže, zajedno s njom prateći napredovanje igrice.

„Kvragu!“, promrmljala je čim je njen lik umro.

Ako uspijem jednog dana umrijeti, taj bi epitaf savršeno pasao na mom nadgrobnom spomeniku.

Što bi mu Šef rekao, kad bi ga vidio ovdje kako se crveni pred djevojkom, previše sramežljiv da započne razgovor.

Sine, ako želiš nešto učiniti, ne čekaj da to netko učini za tebe...

„Oprostite, trebam vašu pomoć.“, progovorio je, gledajući ima li reakcije.

Mobitel je zazvonio i ona je, ni ne pogledavši ga, počela govoriti u njega, nadglasavajući se sa sugovornikom.

„Ne, ti ćeš slušati mene...!“, njezine su ga riječi ispratile iz dućana.

Osjećao se kao da ga je pregazio kamion težak deset tona. Dvaput.

Šefe, ako sam ti dovoljno drag da me nazivaš sinom, molim te, daj da umrem...Dozvoli da se vratim.

Sjeo je na klupu unutar velikog predvorja centra, još uvijek unutar vidokruga prodavačice koja se sve više pjenila nad mobitelom. Potok kupaca je prerasao u rijeku, a potom u bujicu. Minute su, a potom i sati prolazili, a da se nije pomaknuo. Suze su mu počele kliziti niz uzak nos. Bio je sam, tako prokleto sam.

U jednom su trenutku dvije tinejdžerice sjele do njega, usred hihotava razgovora.

„Oprostite...“, umorno je podigao oči prema njima, poluautomatski, ali su već bile nestale.

Zgrbio se na klupi, kao da su mu zadale smrtni udarac. Kako da nađe onu pravu? Možda je već tisuće puta prošla pokraj njega i vidjela običnog čovjeka, odjevena po najnovijoj modi, nimalo neobičnog da obrati pažnju na njega. Ili je možda prošla samo jednom pokraj njega i više nikada neće.

Kako da nađe Onu koja je vidjela dalje od svog ljudskog nosa? Previše je ljudi bilo u ovom prokletom gradu, zemlji, planetu! A premalo vremena za sve rute...

Kako da nađe Onu koja nije odbacivala svijet, već ga prihvaćala? Ta je osoba morala moći vidjeti oba svijeta, ali djelovati u svom. Završiti Šefov naum. Tražio je Most između Neba i Zemlje.

Tko traži, bit će nađen. Možeš si ga misliti.

Dosta mu je bilo neuspjeha, stalno iznova i iznova. Sat mu je neugodno zapištao, već je odavna trebao biti izvan ovog mjesta. Bijesno ga je strgnuo sa zapešća i bacio na pod. Trenutak dva ga je gledao u tišini, ubrzano dišući. S kajanjem, vratio ga je na staro mjesto, promatrajući ogrebotine na sjajnoj površini.

Ogrebotine? To nije bilo moguće.

Misao mu je plutala u glavi, iznova i iznova odjekujući.

Šefe, moj sat ima ogrebotine...

„Jesi li maznuo i taj sat?“, opor glas je odjeknuo na samo metar od njega.

Trznuo se, pogledavši prema izvoru glasa. Ona ista prodavačica je stajala nada njim s nimalo prijatnim izrazom lica. Njihovi su se pogledi sreli. I ostali.

Teška srca se natjerao da se osvrne oko sebe, tražeći njenog pravog sugovornika. Ali iza njega nije bilo nikoga. Vratio je pogled prema njoj. Niti je ikoga bilo ispred njega.

Što...?

„No golube, hoćeš li guknuti ili da zovem policiju?!“

„Ovaj...ti me...vidiš...?“

Njeno je inače ljupko lice bilo sve samo ne ljupko: „Jel me ti to vučeš za nos?! Imaš petlje nakon što si...!“

On zavuče ruku u džep strelovitom brzinom. Čak i nakon što mu se odjeća promijenila, zadržao je ono najbitnije. Bojeći se kako ga uskoro više neće moći vidjeti, morao je što prije izvršiti zadatak.

U slučaju kontakta sine, daj ovo Izabranome.

Pružio je papir prodavačici dok je još bila usred rečenice. Djelovala je iznenađeno, ali je primila ponuđenu Riječ. On je bio obični sluga, sve što je trebao je bilo prenijeti Šefovu Riječ Izabranoj. Ona će znati dalje. Muci je došao kraj.

Udahnuo je topli zrak kroz nosnice, puneći pluća do njihova maksimuma. Prodavačica je čas zurila u Riječ, čas u njega, ne znajući čemu da posveti svoju potpunu pažnju.

„Dođi sa mnom.“, zapovjednički reče i on se ustane na ukočene noge i zatetura za njom nazad u dućan, u njeno carstvo.

Šefe, idem kući...

Našao ju je. Ne, ona je našla njega, čak i nakon što je odustao od traženja. Njegov je zadatak bio izvršen. Sklopio je oči, ali su mu se suze svejedno počele prelijevati niz obraze. Opipao je kožu, bila je mokra i užarena pod njegovim dodirom. Znači takav je dodir...

···

Muškarac, odjeven u tamno poslovno odijelo, je kročio kroz staklena vrata jednih od brojnih, kako ih je on zvao, bolesti modernog doba.

Sve te proklete potrošačke gluposti treba zapaliti, pomislio je sumorno.

„Jeste li vi otac onog malog lopova?“, bezlična, u crno odjevena žena mu je prišla čim je ušao u dućan.

„Da. Ispričavam se zbog njegovih postupaka. Hvala što ste me nazvali.“

„Nemate mi na čemu zahvaljivati! Zahvalite malom kretenu, sam mi je dao vaš broj!“, žena je jurnula prema pultu, pokraj kojeg je sjedio mladić s blaženim osmijehom na licu.

Znači danas je bio jedan od boljih dana... Čudno.

„Da nije ostao sjediti ispred mog dućana ne bih ni primijetila na vrijeme kako mi je ukrao robu!“, približila se već spakiranoj vrećici i predala mu je zajedno s računom.

Čovjek zatomi ironičan izraz lica, ako joj je trebalo par sati da otkrije krađu, žalio je njene nadređene. Uspravio se, istaknuvši pozlaćenu pločicu na svojim prsima s jednom jedinom riječi : Direktor.

„Imate sreće što nisam zvala policiju, čujem da nije lijepo u maloljetničkom domu...“, otrovno je primijetila dok joj je pružao novce i gledala imaju li njene riječi učinak na njegovog sina. Ali on je nije čuo, bio je u svom svijetu.

„Ne biste dobili tužbu.“, čovjek tiho reče.

„Molim?! Mislite da su vaši odvjetnici bolji od pravde?!“

Odmahnuo je rukom, pokušavajući izgladiti njeno nerazumijevanje: „Ne shvaćate. Vidite, on je...“, sklopi sve prste osim kažiprsta i kucne se njime po sljepoočnici: „...Poseban.“

Ona stisne usnice i promotri mladića blaže nego prije par trenutaka. Ovaj ga je put zbilja vidjela.

Čovjek se za to vrijeme primaknuo sinu i čučnuo ispred njega, ispunjavajući mu vidno polje. Sinove se tamne obrve izvinu prema gore u ushitu. Direktor je primijetio tragove suza na sinovim rumenim obrazima. Je li zbilja bio jedan od boljih dana?

„Šefe! Došli ste!“

Direktor se snuždi, kao da mu je riječ šef zadavala udarce u njegovo čelično tijelo.

„Sine, rekao sam da ću doći čim predaš podsjetnicu u slučaju ako se zagubiš...“, Direktor krene tiho objašnjavati, gotovo šapčući. Ali Sin ga ovako i onako nije slušao. Bio je, kao i uvijek, u svom svijetu. Uhvatio ga je nježno za podlakticu i povukao prema sebi. On ga je poslušno slijedio na putu iz dućana.

Sin mu se približi: „Uspio sam šefe, našao sam je! Našao sam nadu čovječanstva!“

„Koga?“, upitao je automatski, znajući kako neće razumjeti odgovor.

Mladić se osvrne i pogleda prema prodavačici dok su izlazili u zimsku noć.

„Most između Neba i Zemlje.“

#TajanaVujnović #proza #ZiNnagradezaknjiževnost

ZVONA i NARI - Library & Literary Retreat - Vrčevan 32, 52204 Ližnjan, Croatia - + 385 99 232 7926 - zvonainari@gmail.com - (c) 2011.-2020.