• Ivan Gaćina

Pjesnik lavljeg srca: Ivan Gaćina


Kritički prikaz zbirke pjesama "Tišina koju naslućujem" Srećka Aleksića a koji potpisuje Ivan Gaćina u konkurenciji je za ZiN nagrade.

Ivan Gaćina rođen je 15.4.1981. u Zadru. Piše poeziju i haiku poeziju, kratke priče, aforizme i recenzije književnih djela te se povremeno bavi digitalnim fotografiranjem. Nagrađivan i prevođen na više jezika. Izdao dvije samostalne zbirke poezije, zastupljen u više zbornika i časopisa. Član više književnih društava. Prosvjetni radnik. Živi u Zadru, radi u Gospiću.

PJESNIK LAVLJEG SRCA U OKRUŽJU TIŠINE

Kao što je rekao Antun Branko Šimić, „pjesnici su čuđenje u svijetu“. Zatočeni u vlastitom nadahnuću, u duši nose svoje pjesme čekajući pravi trenutak za njihovo rođenje, s nadom da će ljudi razumjeti njihovo unutarnje stanje zapisano u različitim (van)vremenskim isječcima.

Knjiga „Tišina koju naslućujem“ je peta stihozbirka darovitog mladog autora Srećka Aleksića iz Srbije koji je već sada obilježio vrijeme u kojem živi i stvara svojim kvalitetnim radovima koji su prevođeni na više svjetskih jezika, a za koje je dobio dvadesetak književnih nagrada u Srbiji, regiji i svijetu.

Zbirka je podijeljena u tri poetska ciklusa, a svaki od njih na poseban način opisuje njegova unutrašnja stanja, odlomljene dijelove koji zajedno čine kompaktnu umjetničku cjelinu.

Čitajući ovu zbirku možemo doživjeti kako pjesnik ušiva dugme u srce, ledi dah dubina, zaustavlja sate, uspavljuje nečujnu pjesmu, rasteže niti srca, spušta teret iz srca, uvježbava beskrajni let, pronalazi se među zvijezdama, zapaljuje svoju zaljubljivost, gasi svjetiljke balkona, opominje svijet, upoznaje novi dan…

U zbirci se nalazi puno izuzetnih pjesama, od kojih kao najuspješnije izdvajam sljedeće: „Crno more“, „Brodolom“, „Spušten među dlanove“, „Kažu da sam poeta“, „Bio sam a nisam“, „Zaveslaj“, „Talasi“, „Klepetalo se čuje...“, „Molitva svetlosti“, „Čovek vremena“, „Portret“, „Nesavršenost slikara“, „Ako prospem mesečinu“, „Poezija opominje“...

Srećko je pjesnik lavljeg srca koje nam otvara u povjerenju poslužujući nas najskrivenijim tajnama iz svoje bogate riznice, pišući često u pozadinskoj tišini i iz svemoćne apsolutne tišine koju nagonski naslućuje. Poput mnogih drugih umjetnika on razgoljuje svoju duboku intimu pokušavajući nas odvesti na staze svog pjesničkog nadahnuća tražeći pritom svoj mir i spokoj, transcendirajući prema tišini u opozitu pjesme i pojedinačne riječi.

„Kroz nit / U srce / Ušivam dugme. / Raduj se: / Tišina navire!“ (Tišina)

„U golim i zajedljivim usnama / Gde ptica mudro samuje tišinu / Hoću da se ponesem u visine“ (Sve i da hoću)

„Tišinom koju naslućujem / Glasom drveta u seni ptice / Što me miluje na grani“ (Svanuće novi dan)

„Tišinu grlim kao rođenu pesmu / U skutu nosim sakrivenu slutnju / Razboritu reč kao voštanu figuru / Sakrivenu na krevetu nagih senki“ (Kofer sna)

Ova izvrsna stihozbirka je poput otvorenog dnevnika pjesnikove duše, u kojem nam on ispovijeda svoja unutarnja stanja, događaje koje je proživio i koje predviđa da bi se mogli dogoditi, nezadovoljstvo s unutrašnjim ustrojem ovoga svijeta i ljudima u sjeni koji uništavaju sve oko sebe, potičući ljubav prema ljudima i prirodi koja ga okružuje.

„Moje su odluke konačne / Ne osuđujem negativce i nitkove / Porušene kuće gradim od slamke / U nabujaloj vodi izgubljene srne / Što je na koritu ostavila lane“ (Kažu da sam poeta)

„Junak na crnom konju / Danas u boju nevidljivom / Gubim bitku sa sujetom / Promašen u svetu nevinih / Bio sam a nisam zaboravljen /Maslačak u snegu vetrova.“ (Bio sam a nisam)

Srećko je (nado)budni sanjar koji uzdignutom glavom ide kroz život poput plemenitog romantičnog viteza, boreći se često kao buntovnik protiv vjetrenjača, ali i ostalih zamki i iskušenja na svome poetskome putu koje vješto i znalački preskače.

„U imaginaciji sveta / Postajem oslikani vitez / Sa crvenom ružom srca / Koja nosi poruku života.“ (Imaginacija čula)

U svome lirokazu, tj. pjesničkom „vremeplovu“ autor nam kroz poetsku slagalicu opisuje trnoviti put kroz svoj život u kojem je ponekad razapet poput Isusa. Iako na tome putu hrabro ide naprijed prateći tijek života, često se vraća u prošlost tražeći odgovore i potisnute spoznaje. On se pita kako bi izgledala sadašnjost da je na drugačiji način odigrao karte života, a na osnovu stečenoga iskustva izvlači pouku koja mu ukazuje na vlastite propuste pripremajući ga da na lakši način savlada nadolazeća vremena.

„Čekajući da pređem reku / Beskoristan na strah i stradanje / Pobedio sam svet dobrotom / Na krstu Isusove ruže krvi.“ (Kažu da sam poeta)

Srećko je pjesnik koji svojim svevidećim okom sve vidi i sve provjerava, prati stanje u svijetu i sklon je prilagodbama, kojima preko pjesničkog ritma dočarava razne životne situacije te u snažno-nježnim nijansama pomoću pjesničkih slika prikazuje svoj unutrašnji svijet.

„Pogled budnog oka sa vremenom / Razborito o svemu razgovara / Mehanizam na satu je glava / Prikovana za suvu gredu / I oka svevidećeg u oknu“ (Pogled budnog oka)

Pjesnik pronalazi inspiraciju u stvarima oko sebe, vjeruje u božansko i vjeruje u ljudskost, pronalazeći istinsku ljepotu u svemu što nas okružuje.

„Za ljubav spreman / Da se vežem čvrsto / I padnem sa litice / Božanske stene“ (Let bez krila)

„Obasjanog neba / Što nam podari / Božanski sjaj / U očima tvorca“ (Una)

„Sve ljudske vrline i mane ostaju / U priči da si bio čovek vremena / Kovač svoje male posrebrene sreće / Što je upoznao tužnu i kasnu jesen“ (Čovek vremena)

Iako Srećko kao i svi mi ponekad proživljava određene trenutke nesigurnosti, njegova poetska nadahnuća je nemoguće umanjiti i degradirati jer ona naviru iz dubine duše, a trenuci slabosti i nesigurnosti su samo odlike inteligentnih ljudi, kako kaže Charles Bukowski: „Inteligentni ljudi su uvijek prepuni sumnji, dok su budale prepune samopouzdanja.“

Poeta u niti jednom trenutku ne zanemaruje svoju ulogu pripovjedača, a krasi ga izvanredan sklad umjetnosti i lire koji mu omogućuje da piše lijepu, mekanu i zvučnu poeziju. Svojom poezijom ulazi u vlastiti odraz reflektirajući se poput sunčevih zraka na svjetskim vodama koje pamte njegove stihove i pohranjuju ih za buduće generacije.

„Ostani zauvek mlada / u talasu zaborava / i vala što peni / na steni kaktusa / izboranog od sunca / zracima pukotina.“ (Talasi)

„Ako je sunce zvezda / Najlepši zrak svetlosti / Da li je nemir misao / Po kome te ceo život pamtim.“ (Nadahnuće veštog ribara)

Poetino pjesničko stvaralaštvo je poput bumeranga koji kod nas čitatelja potječe povratno djelovanje, odnosno želju da se uvijek iznova vraćamo na njegovo umjetničko djelo, beskrajno more ljepote. Veći dio pjesama nisu jednokratne, što znači da će se Srećkova publika na njih rado opet vraćati, a dobar dio njih uvlači se pod kožu.

Njegov pjesnički svijet je fantazmagoričan, pomalo nepojaman i fascinantan, gotovo kao život u nekom novom svijetu koji sačinjavaju nepostojane slike nadstvarnosti. U svojim stihovima potvrđuje Platonovu tezu da je ljepota u očima promatrača.

Srećkova poezija je moderna i svjetovna, a oslanja se na pjesnike modernizma s primjesama simbolizma u romantičarskom duhu. Poeta ponekad duboko ulazi u područje metafizike, koja je njegovo područje interesa čak i izvan okvira poezije, te su njegova djela protkana s mnogim teškim životnim pitanjima.

Na Srećka Aleksića su imali utjecaj, makar i podsvjesno, brojni svjetski i regionalni pjesnici i književnici: Charles Baudelaire, Dante Alighieri, Antun Branko Šimić, Tin Ujević, Vladislav Petković Dis, Miloš Crnjanski…

Autorovo stvaralaštvo poklapa se donekle s nekim Baudelaireovim izrekama: „Uvijek budi pjesnik, čak i u prozi.“, „Teško mogu zamisliti ljepotu u kojoj nema ni malo melankolije.“, „Život je ludnica iz koje treba pobjeći.“, „Ako svijet i ne postoji, izmisli ga. Ali se prethodno uvjeri da ne postoji!“

Astrofične i ponekad strofične lirske forme autor je ispjevao u slobodnome stihu kojeg krasi lepršavost i svečanost, a u svojim pjesmama na primjeren način zaokružuje cjelovitu poetsku misao. Ideja mu je važna kao i način na koji će je prenijeti svojim čitateljima.

U trenucima nadahnućima poeta koristi gotovo sve raspoložive stilske figure. Vokabular mu je prilično bogat i raznovrstan, što njegov izraz čini jedinstvenim, a pjesničke slike su mu protkane jakim metaforama i simbolikom koje obilato i uspješno koristi. Također se služi složenim riječima, novotvorenicama i novosloženicama.

„Da odem gde me niko ne zna / Putem lutajućeg cirkusa / Karavana zvanog ludorija / Dok vulkan gori od rečenica.“ (Htelo se više)

„Kroz zvuk bezglasja / U sne ruke blaženstva / Mislima razborite ćutnje / Noć obitava u snenim grudima / Tajna je neprebolna istina / Da si samo mene volela / Dok nežna sećanja prizivaju / Spuštene kiše sa oluka neba / Izgovorene reči u tihovanju spremam“ (Stanje čistog duha)

„Slomljenih krila / Uzlećem sa tla / Radost si bila / Usidrena obala / Veroloman pođoh / U prazninu daha“ (Let bez krila)

„U barci nesavršenih / Ljudi i povečerja snova / Odagnavam strah iz pera / Praznoslovlja i ludila / U kljun ptici vremena / Stavljam pečat nezaborava“ (Znak iskrenosti)

„Reč po reč snovidan / Ode život beskrajan / Na stazi detinstva / Majska ruža procvala / Kao zrela nevina devojka“ (Gasi se svitanje)

Lako je primijetiti da je Srećko vrlo načitan jer svoja saznanja i životna iskustva na jednostavan i lak način unosi na pravo mjesto u poeziju pa tako i poznate likove iz mitova, prošlosti i suvremenog života, kao što su npr. Gandhi, Ikarus, Beethoven, Neron.

„Njegova je sudba u rukama završena / Pustiću ga da mi ponese krila / Letom preko Ikarusovog pogleda / Zatočenog padom gusenice u pokretu.“ (Leptir i gusenica)

Pjesnik interpunkciju gotovo niti ne koristi, ostavljajući na taj način nama čitateljima, odnosno svojoj publici da njegove pjesme čitamo na jedan slobodniji način.

Srećko je pjesnik razigrane imaginacije, a poezija mu je otvorena, iskrena, pitka, skladna, uznesena, cjelovita, jezgrovita i umjetnički snažna te stvara u čitatelju lijepe osjećaje, smirenost i zadovoljstvo. Njegovi poetski prostori su višedimenzionalni i mnogoznačni. Čitatelj ostaje ponesen ljepotom izraza, a autor od čitatelja očekuje da uhvate trenutak i fascinaciju.

Međutim, bez obzira na lavu pozitivnih impulsa koje na nas ostavlja ova poezija, u niti jednom trenutku ne smijemo zaboraviti da je ovaj svijet prolazan, lažan i prijetvoran. Srećko traži puno od života, ali puno mu i daje.

„Ruka svetitelja neumorno / Drži ikonu prečiste / Preliće se suza iz oka / Na sveći pričešća / Što život zovem“ (Molitva svetlosti)

„Na klaviru žičane strune / Prosutim nevremenom bola / Slušam beskrajnu odu života / Belih miševa u slamenom šeširu“ (Klavir)

„A mi nemamo hrabrosti / Da promenimo svoje živote / U brodolomu koji se nastavlja / Na obalama usahlog vira i reke.“ (Brodolom)

„Dok gluvom nesebično zborim / Sa neradnim gubim lenjost / U praznom hodu života“ (Nežne zebe)

Iako je s ovom zbirkom gotovo dostigao vrhunac pjesničkog stvaralaštva, poeta i dalje puno ulaže u sebe, usavršava se i bori sam sa sobom kako bi iznjedrio što bolje, kvalitetnije i bogatije stihove.

Ovom pjesmozbirkom poeta potvrđuje svoje kvalitetno stvaralaštvo koje je poput rascvale ruže koja nikada ne vene, a nakon čitanja njegovih pjesama više nikada nećemo biti isti. Nastavit ćemo živjeti bogatiji za njegov pjesnički svijet i spremni za nove avanture u jurećem vlaku suvremenog svijeta.

Zbog bogatstva njegovoga izraza, originalnosti i kvalitete pjesama toplo preporučujem Srećka Aleksića i njegovu zbirku „Tišina koju naslućujem“ koja će u nama pokrenuti vulkanske reakcije te će zbog njegovog svestranog i lepršavog stila poeziju zasigurno zavoljeti i neki ljudi koji je prije nisu nikada čitali.

#IvanGaćina #kritika #ZiNnagradezaknjiževnost

144 views

ZVONA i NARI - Library & Literary Retreat - Vrčevan 32, 52204 Ližnjan, Croatia - + 385 99 232 7926 - zvonainari@gmail.com - (c) 2011.-2020.