• Senka Čorak

Aja Tutaja: Senka Čorak


Priča "Aja Tutaja" Senke Čorak bila je u konkurenciji je za ZiN nagrade.

Senka Čorak rođena je u Karlovcu 27.7.1962.godine, gdje je završila srednju školu. Tijekom školovanja napisala je tek nekoliko zapaženijih školskih zadaća i pjesmica od kojih su neke poslane na školske natječaje i postigle dobre rezultate. To bi bilo sve o pisanju do njenog nepredviđenog odlaska u invalidsku mirovinu. U pedesettrećoj godini prijavljuje se na prvu radionicu CeKaPe-a u Rijeci, gdje živi od 1992.godne. Završila je radionice kod Zorana Krušvara, Zorana Žmirića, Envera Krivca i Tee Tulić.

Na njihovu inicijativu poslala je nekoliko radova na književne natječaje i osvojila drugu nagradu Gradske knjižnice i čitaonice „Ivana Belostenca“ u Ozlju 2017.godine. Iste godine, drugo mjesto pripalo joj je na natječaju kratke priče „Zlatko Tomičić“ u Karlovcu. Ima priča koje su ušle u uži izbor prošlogodišnjih natječaja. Nastaviti će i dalje radom u CeKaPe-u.

O svojoj poetici Senka kaže: "Odabrala sam stil kratke priče jer se kroz njega mogu najlakše izraziti. Predmet pisanja su ljudi u svakodnevnim situacijama, njihova razmišljanja i osjećaji. Osjećanje ljudskog u nama i pokušaj prenošenja na papir jednostavnim riječima i slikama svakodnevice kakvim ih pamtim ili ih uočavam danas. Pronalazim i puštam svoj unutarnji glas da me povede. Na našem putu miješaju se prošlost i sadašnjost, zbilja i mašta, i tako, korak po korak nastaju priče."

Aja Tutaja

Obrijane glave, s nekoliko srpastih ožiljaka na tjemenu, sjetnog pogleda kojeg je češće obarao u stranu nego dizao u visinu očiju, tamne kože ogrubjele od vjetra, musav i neumiven, bio je česti povod mojim suzama. Nije za to saznao. I bolje; mene bi ubio sram, a njemu bi težak život bio još teži.

Kada bi me primijetio na putu prema školi, usporio bi korak, razgrtao štapom po grmlju kao da nešto traži. Nije želio izložiti leđa pogledu djevojčice dok su mu blatne gumene čizme kloparale oko tanašnih listova. Teško se održavao na premalim stopalima. Smeđi sako već izlizanog štofa, pokrpan ne samo na laktovima, preuzak i prekratkih rukava za mršave ruke, izdajnički je otkrivao špagu koja je držala hlače. Dva broja veće, upale u široke čizme, s pokojom rupicom, ostavštinom moljaca ili trnja kupina za koje je zapinjao kod oranja, hlače su trebale izdržati ljeto i jesen, dočekati vrijeme kada će mu biti taman.

Nikada nismo razgovarali. S njim je malo tko razgovarao. To je bilo izrugivanje. Dolazio bi rano, a nakon zvona bi izjurio iz škole i brzo zamaknuo za prvu okuku ili krenuo prečacem kojim se drugi ne bi usudili. Nije imao strah od šume i mraka. Grmljavina i kiša ga ne bi sprječavale da prvi istrči s olinjalom radničkom torbom na glavi i projuri kraj roditelja koji su čekali s kišobranima. Gotovo njihove visine, dva puta ponavljač u četvrtom razredu. Zauzeo je zadnju klupu do prozora. Pritisnuo bi je prsima i jedinu obrijanu glavu držao u razini ostalih. Za vrijeme odmora je, kao na štulama, ganjao dječake koji su ga zadirkivali, lovio ih i svojim krakatim rukama razgrtao klupe kad bi uletjeli u našu učionicu. Tada sam vidjela kako se smije. Prostodušno, razvučenih usana, glasa zadržanog u sebi. Njemu je radost bila dozirana. Trajala je dužinu odmora. Nakon zvona, pri pitanju ko je kriv za nered, prema zadnjoj klupi okrenut će se sve dječje glave, jer učiteljska već ionako gleda tamo dok postavlja pitanje. On nikome nije vikao „Cigane“, samo ih je lovio.

Šamaranje njegove duše nikoga nije zanimalo. Lako je udarati onog koji prima i ne vraća istom mjerom, koji ne može vikati: – Smrdiš ko Mile! Prljav si ko Mile! Lijen si ko Mile Cigan!

Ganjao je djecu, vukao ih za rukave, šarao im plave kute po leđima kredom, podmetao noge, zavrtao im ruke, ali nije udarao. Znao je da boli. Kada bi alkohol utopio svaki razum u glavi njegovog oca i sav bijes prelio u desnicu. Pečate ispod rukava i nogavica vidio je i prešutio nastavnik tjelesnog. Sjeta u crnim očima, sakrivala je one druge koje je mogao naslućivati.

Kriomice sam ga promatrala. Nekoliko njiva dijelilo je našu oranicu od njihove drvene nastambe i šume. Dovoljno daleko ili blizu da se prepoznaju likovi, čuju svađe i psovke. U hladu kukuruzišta, dok sam ljeskovom granom tjerala muhe sa znojnog konja, pogledavala sam prema velikoj hrpi željeza. Zakrivala je daščaru nagnutog krova. Slabašni dim milio je iz uske tube čađavog lima. I za najvećih vrućina, svaki puta kada se kuhalo.

Šumom i njivama odzvanjalo je udaranje čekića u metal. Mile je proizvodio glazbu koja mu je donosila kruh. Govorili su da njegov otac krpa lonce i da mora po nečem lupati, ili po loncu ili po ženi.

Utihnulo je. Mile se uputio u šumu. Za kratko vrijeme, uprćenih leđa vukao je granje čija ga je dužina mogla nekoliko puta prekriti. S ručkama limenih kanti u rukama krenuo je preko oranica na potok po vodu. Šutao je grude stvrdnute zemlje. Bijes se raspršivao u prah.

Braća su me ulovila kako gledam prema šumi i otad su svaki odlazak u polje pretvorili u igru dvije mačke i jednog miša.

- Aja Tutaja, Aja Tutaja, noćka prihaja, Mile že spi…­– izluđivali su me – Aja Tutaja, Aja Tutaja, noćka prihaja, Mile že spi… Aja Tutja, Aja Tutaja noćka prihaja, Mile že spi…

I tako, iza djeda koji je vozio zapregu, do kuće na drvenim kolima uz topot konja, do suza. Kad bi mama pitala što se Aji dogodilo, slijegali bi ramenima i cerekali se kao luđaci.

Puštali su da im vise šmrklji iz nosa i govorili: – Navikni se prije udaje za Milu.

Strpali bi me u tačke i govorili da će me tako voziti na vjenčanje. Zapovijedali su da im donosim loptu iza gola ili su je napucavali predaleko. Zapovijedali su da idem kući po vode ili će nas sutra sačekati na putu do škole i pjevati nam „Aja Tutaja, Aja Tutaja… Mile že spi...“

Navečer su me iz svoje sobe promuklo dozivali: – Aja Tutaaaja… Aja Tutaaaja…

Što sam više plakala i zvala mamu, oni su bili gori. Jednog dana je rekla: – Prestanite s tim Milom, ne želim to više slušat', je l' vam jasno? On je baš dobar dečko. Da se srikta, bil bi baš zgodan.

Tek onda je krenulo. Braća od jedanaest i dvanaest godina znaju biti otrovna. Nisu mi dali mira. Počela sam mrziti Milu Cigana. I njegove gumene čizme i premali muški sako na djetetu, poderane hlače, obrijanu glavu, izlizanu kožnu torbu u kakvim radnici nose gablece u tvornicu, metalne kotače drvenih kola punih lonaca i poklopaca, tandrkanje po cesti iza mršavog konja i pse koji privezani dugačkom špagom trče za njima isplaženog jezika. Bojala sam se ruganja djece u školi, smijuljenja na školskom dvorištu dok igramo lastež. Plakala sam u strahu od ismijavanja da volim Milu, u strahu da će njega izazivati dok ne počne dijeliti udarce. Ruganje zbog smrada ili zaljubljenosti nije isto. Sve zbog onih glupana.

Nisam zaista mrzila Milu, već ono što djeca o njemu misle, što mu rade. Mrzila sam neopravdani prezir i nepravdu, svoju nemoć. Bila sam, kao i on, dijete koje su mjerili iskrivljenim ljudskim metrom.

Otkuda misao o njemu, nakon toliko godina? Možda zbog samodopadnog mladića na ulici? Obrijane glave, s tetovažom arapskih slova iznad uha, uvučen u sako od štofa koji podsjeća na kauč, s krpenom torbom preko ramena koja u ritmu koraka prati izlijetanje koščatih koljena kroz razderane hlače stisnute čizmama. Umiveno, samouvjereno lice, kožne čizme i vrijeme u kojem ne moraš biti siromah da bi tako izgledao, jedina su razlika. I malo svjetlija koža, također.

Život me odveo daleko od oranica i šume. Ne znam što je s Milom, čak mu ni prezime nikad nisam znala. Kao da mu nije trebalo. Kažu da su Cigani hvatači vjetra. Njihovo srce je kao ptica: kad raširi krila, nikad ne zna gdje će ga odvesti. Nadam se da Milu nije odvelo u krletku, već u svijet u kojem ima mjesta za ljubav.

#SenkaČorak #ZiNnagradezaknjiževnost #proza

0 views

ZVONA i NARI - Library & Literary Retreat - Vrčevan 32, 52204 Ližnjan, Croatia - + 385 99 232 7926 - zvonainari@gmail.com - (c) 2011.-2020.