• Kristian Komorčec

Stara revolucija: Kristian Komorčec


Proza Stara revolucija ili bajka u devet poglavlja Kristiana Komorčeca u konkurencijij je za ZiN nagrade.

Kristian Komorčec rođen je 21.07.1992. u Zagrebu gdje trenutačno i studira komparativnu književnost i anglistiku na Filozofskom Fakultetu. Osim poezijom, bavi se i glazbom te filmom, a napisao je i nekoliko kratkih priča.

Kristian o svojoj peotici: "U svome radu generalno pokušavam pisati humoristične (moglo bi se reći i satirične) i lako čitljive priče sklone prelasku granice koja dijeli naš dosadni i svakodnevni realizam od onog tzv. magičnog. Što se tiče literarnih uzora, a u vidu kratkih priča tj. proze, dragi su mi Bukowski, King, Borges i slični autori."

STARA REVOLUCIJA

ili

BAJKA U DEVET POGLAVLJA

Nastalo pod utjecajem: Napoléona I., Gorana Tribusona, Johna Ronalda Reuelea Tolkiena, Leonarda Cohena, sir Arthura Ignatiusa Conana Doylea, Honoréa de Balzaca, Fjodora Mihajloviča Dostojevskog...i Republike Hrvatske.

I.

Valerijan nije mogao shvatiti zašto ga taj zeleni naslonjač toliko nervira. Ta plišana fotelja na kojoj je tijekom šupljih godina sjedilo bog zna koliko ljudi, na kojoj su se sijede mase smijale, plakale i radile sve ono između ta dva kraja istog konopca.

Oni koji su poput vrabaca buljili u zidove, ekrane (prvo crno-bijele, onda u one u boji, onda pak u ove moderne, tanke), u prozore, a neki vjerojatno i u požutjeli, heklani stolnjačić nad kojim se kičasto nadvila posuda sa plastičnim voćem koje ni najvećeg slijepca ne bi uspjelo uvjeriti da je pravo.

Valerijan to nikako nije mogao shvatiti, ali je tome ipak bilo tako.

"Ima glupo lice.", pomislio je sjedajući u omraženi zeleni pliš.

"Ima baš glupo lice.", motalo mu se po glavi dok je križao svoje tanašne, gospodske noge.

Premijer je zaista imao neopisivo glupo lice, ali to je bilo u redu. Nagledao ih se Valerijan i previše za svog šezdesetčetverogodišnjeg života. Viđao ih je posvuda. Viđao ih je na dnevniku već više od pola stoljeća.

"Sad će sigurno reći da su zbog globalne recesije potrebni nužni, bolni rezovi", zaključio je s pozamašnom sigurnošću, a zatim je, nakon što je Premijer promrmljao vrlo sličnu formulaciju, sa ruba njegovih usana potekao ciničan osmijeh kakvog, kao što znamo, mogu proizvesti samo posebno cinični ljudi.

Valerijan, koji je zbog svojih frankofilskih tendencija, poglavito onih koji se dotiču znamenite revolucije, a još više 18. brumairea i jednog nestašnog Korzikanca, u domu bio poznat i kao Napoleon (pogodite zašto!), nikako nije volio glupost, stoga ga nije bilo posebno teško odvući od zatupljujućeg ekrana. Posebno onda kada se radi o umilnoj ženskoj ruci koja u vrijeme ručka vuče na objed.

Ta umilna, ponešto naborana, ženska ruka pripadala je Jozefini, jednoj od popularnijih stanovnica doma Zlatna Građanka koju je, zbog njenih zasluga za vrijeme zadnjeg velikog rata, većina sustanara zvala Anka Partizanka.

U staračkim domovima, naime, kao i u školama ili vrtićima, svatko tko je netko prije ili kasnije dobije nadimak koji, kako to obično biva, u potpunosti sraste s likom kojem je dodijeljen.

Jedina osoba koja je Jozefinu uvijek zvala pravim imenom bio je Valerijan. Ona mu se, kao praktična sljedbenica tekovina revolucije, posebno sviđala, moglo bi se čak reći da je bio zaljubljen u nju, a valja priznati da je i on njoj bio veoma drag.

"Dođite, vrijeme je za ručak!", autoritativnim će glasom naša heroina.

"Evo, sad ću!"

"Samo da čujem kakvo će biti vrijeme sutra!"

"Momenat!"

"Samo malo!", dopiralo je iz gledateljskog puka.

Jozefina je odmahnula glavom, a zatim, nježno spuštajući ruku na Valerijanovo rame, koketno dodala:

"Pripremila sam vaše omiljene fileke, a za desert imamo štrukle koje tako jako volite!"

Ovaj čin izazvao je pravu malu buru u prostoriji za odmor. Vrlo primjetni val ljubmore razlio se po dvosjedima i trosjedima ispunjenim muškim dijelom doma koje je, uostalom, jedino u zemlji pobožno pratilo popodnevni dnevnik.

"Evo ih opet!"

"Ne znam što Anka vidi u njemu!"

"Stari jarac!" (iako su i Valerijan i Jozefina bili sličnih godina)

"Gdje je on bio '41.? Ja znam gdje sam ja bio!", netko je dobacio osobi pored sebe.

Jozefina im je uputila mrki pogled koji je u trenu otpuhao oblak gunđanja.

"Ma pustite ih, milostiva, kao da oni išta znaju!", rekao je naoko iznerviran Valerijan kojemu je zapravo bilo drago uživati takvu zavist pod stare dane.

"Ne smijemo dozvoliti da nam ovi prostaci pokvare tek, još manje kada je ručak pripremila ovako fina dama koja je usto još i vrsna kuharica.", nastavio je Valerijan uz osmijeh u kojem nije bilo ni trunke onog prijašnjeg cinizma.

"Imate pravo, baš imate pravo!", odgovorila je Jozefina, sramežljivo uzvraćajući osmijeh.

Kada je primjetila njegovu ruku na svojoj naša se Anka Partizanka zacrvenila još i više, a njene zelene oči postale su bistre poput najfinijeg kristala.

Ovo je, dakako, bilo dočekano s još više (doduše opreznog) gunđanja.

II.

U blagovaonici staračkog doma Zlatna građanka, lokalno poznatijeg kao Građanski, za vrijeme obroka nikada nije bilo suviše dosadno ili suviše mirno. Dijelom zbog same prirode njenih gostiju, ali uvelike i zaslugom vlasnice ovog pristojnog establišmenta, stanovite gospođe Marije.

Gospođa Marija, ili Debela Berta kako su je zbog tjelesne raskoši od milja (nikako zlobno!) zvali njeni štićenici, bila je jedna od onih žena o kakvima obično čitate u romanima - topla, marljiva, odmjerena, skromna, poštena, vjerna svome davno preminulom mužu... Zaista, vrlina koje su je krasile bilo je toliko da nije ni čudo što je Bogu trebalo tako veliko tijelo da ih sve negdje smjesti.

Debela Berta dolazila je iz duge loze domodržaca -time su se nekoć bavile njezina majka i baka, zatim prabaka i njena majka i tako dalje. Time su se bavile i njene tri sestre blizanke: Viktorija, Katarina i Izabela koje su se, što je u ovom narodu čest slučaj, rasijale po svim krajevima Lijepe Naše.

Građanski je, dakle, bio vođen pametnom glavom, što objašnjava njegov jedinstven ustroj. Njegovi štićenici su, naime, o svemu odlučivali zajedno, demokratski. Isto tako, svakom živahnijem starčiću ili staričici bila su dodijeljena njegova ili njezina zaduženja - jedan se brinuo o sitnim popravcima kao što su mijenjanje pregorjelih žarulja ili podmazivanje škriputavih vrata, druga se bavila izdavanjem lijekova, treća kuhanjem, četvrti košenjem trave koja je uporno rasla u malom domskom vrtu i slično.

Vrijeme ručka bilo je, dakle, živahno. Svaki stol nudio je svoje zanimljivosti, ali nama najzanimljiviji bit će onaj za kojim su sjedili junaci ove priče: Valerijan (umirovljeni knjižničar), Jozefina (umirovljena medicinska sestra), Stjepan (umirovljeni gostioničar), Barica (umirovljena šnajderica i Jozefinina najbolja prijateljica), Vatroslav (umirovljeni inkasator prikovan za svoja kolica) i, na drugom kraju stola, sama Debela Berta koje je nekako najviše uživala provodeći vrijeme u ovom probranom društvu.

Rasprava je i tog dana tekla svojim prirodnim tokom.

"Jeste čuli kaj su rekli na vestima? Opet bu poskupil benzin! I na zrak bu ju stavili maržu, kak' je krenulo! Sve je to kriva ova vlada, za one stare, naše, ni bilo takvih bedastoća! ", požalio se dežurni tužaljkaš Stjepan ili Štef, ili Čudotvorac kako su ga neki zlokobno prozvali.

Ne može se reći da je ovaj nadimak stigao posve nezasluženo - i danas se, nakon silnih godina, u njegovom starom kvartu priča kako je Štef u svojoj gostionici vršio svakojaka čuda. Bio je neka vrsta ugostiteljskog antikrista - dok je Isus, kako nam Biblija kazuje, pretvarao vodu u vino, naš Čudotvorac je radio upravo suprotno. On je, govori se, pretvarao vino u vodu, a dolaskom u Građanski ova praksa nije nestala, već se samo preselila na novo, plodno područje.

"No, pa kaj se žališ Štef? Ti, kol'ko ja znam, ni nemaš auto.", nadovezao se inače uvijek pristojni Vatroslav.

"A kaj se pak ti javljaš, pa ti se i onak' navek' furaš u tim svojim kolicima kaj idu na konjsku snagu. Istina jednu, ali vrednu!", odbrusio mu je Štef, pa nastavio:

"Uostalom, od kad si došel ovde, navek se igraš s tim svojim kompjuterom k'o da ne postoji sutra. Skroz si izgubil vezu s pravim svetom!"

Ova primjedba ošinula je inače smirenog Vatroslava ravno posred srca. On se, istina, u posljednje vrijeme počeo zanimati za kompjutere, nabavio je čak i početnicu iz informatike. Smatrao je da se čovjek ne smije zapustiti ni u svojim zlatnim godinama, a kao bivšem inkasatoru carstvo kompjutera učinilo mu se bližim i privlačnijim od, recimo, origamija ili slaganja puzzli. Duboko u sebi shvaćao je da televizija polako odlazi u ropotarnicu povijesti, kao i radio prije nje, ostavljajući pritom prazno mjesto internetu, youtubeu, facebooku i ostalim čudima. Sve je to bilo istinito, ali ovakav napad, mislio je Vatroslav, kojeg su neki iz razumljivih razloga zvali i Majkrosoft, bio je potpuno nepotreban.

"Prosim lepo, možda sam se ja malko previše i zagledal u ekran, ali radi mog tipkanja još nikog' nisu morali pokapati.", smireno će Majkrosoft koji je dobro poznavao Štefovu malu, mekanu točku.

"To je prokleta laž kaj nigdar ni dokazana na sudu!", gotovo u poluvrisku odgovori Čudotvorac pritom žustro veslajući po svom tanjuru.

"Gospodo, smirite se malo! Čudotvo.. ovaj Stjepanu će fileki od muke pobjeći iz tanjura...", smirivala je situaciju Debela Berta.

"Kak da budem smiren kad me ovaj furt provocira!", retorično će Čudtovorac kojeg, istini za volju, i nije bilo bog zna kako teško isprovocirati, posebno kada je, kao danas, bio pomalo pripit.

"Štefek nam je malo bezobrazan, al' moram reć' da ima praf' u vezi poskupljenja! Eto, moji konci za heklanje danas su puno skuplji neg kaj su bili kad sam ja bila mlada...", nadovezala se Barica.

"Fala bogu da barem netko za ovim stolom još uvek ima mrvu pameti u sebi!", slavodobitno će Štef s punim ustima hrane.

"Ne radi se samo o cijeni benzina ili konca za heklanje, ne radi se samo o ovoji ili onoj vladi, stvar je puno dublja od toga...", autoritativno će Valerijan brišući usta o bijelu salvetu.

"A kaj ti znaš o tome, gospon profesor francuskog, pardon, gospon knjižničar?", otpovrne Čudotvorac, a zatim pokuša nastaviti svoju tiradu, ali ga Jozefina, osjetljiva na svako kritiziranje dotičnog umirovljenog knjižničara, preduhitri:

"Tišina, Štef! Ako itko za ovim stolom ima pravo govoriti o složenim stvarima kao što su politika i ekonomija, onda je to valjda Valerijan koji je za svog života pročitao više knjiga nego što si ti nanizao praznih boca!"

Na ovu opasku Stjepan odmah utihne i spusti svoj pogled prema tanjuru. I njemu se, naime, sviđala naša Anka Partizanka, ali ga ona, na njegovu gorku žalost, nije zarezivala ni pet posto.

"Radi se o tome da polako ostajemo bez vrijednosti, bez žara. Društvo se slama koliko je široko i dugo - toliko je barem jasno. Benzin, konci za heklanje... to je samo kap u moru. Jedna od kapi kojih će biti sve više. U carstvu dekadencije ne može rasti ništa osim pohlepe, a kada do toga dođe, potrebna je, bojim se, revolucija.", nastavio je, ponešto poetično i vrlo ozbiljno, Valerijan, usput krišom namignuvši Jozefini. Osjećao je da mu srce kucka malo brže - "Bože, kakva žena!", prošlo mu je kroz glavu.

Nakon ovog kratkog, refleksivnog monologa popraćenog još refleksivnijim zurenjem u već dobrano prazne tanjure (osim Jozefine koja je s ponosom gledala našeg gospona knjižničara), prva se oglasila Barica:

"Znate kaj? Iako nis' razmela sve kaj je naš Valek (tako je, naime, Barica zvala Valerijana) štel reć', moram vam reć' da mi se čini da on ima još više praf' neg' Štefek! Ni to sam od ove vlade, moji konci poskupljuju već puno let!"

"Vidiš, Štef, tak' jedan pravi gospon iznosi svoju kritiku, a ne k'o ti kaj bi se furt oko nečeg' svadil' i furt na nekog srdil'.", uglađeno će bivši inkasator Majkrosoft.

"Baš ste lijepo ovo sročili, Valerijan!", složila se Debela Berta.

"Oh, dragi moj Valerijan, da ste se barem jednom kandidirali za predsjednika ili premijera!", rekla je sad već vidno oduševljena Jozefina.

Čudotvorac, koji bi još nekako i uspio pregrmiti diskurs svog, kako je on to vidio, rivala u ljubavi, nikako nije mogao prijeći preko ovog "Dragi moj Valerijan" upućenog od strane Anke Partizanke. Udario je svojom debelom šakom o stol i, onako isfrustriran, opleo sa sljedećim riječima:

"A 'ko bi se digel za tu tvoju revoluciju? Kaj morti mladi kaj isto tak navek sede za kompjuterom kak naš Vatroslav? Il' bu morti Barica izvezla barjak, pa sa svojim iglama krenula na barikade? Il' buš možda ti izjahal sa svojim knjigama kak sa četama!?"

"Gospodine Stjepan, sad bi stvarno bilo dosta!", zaderala se inače miroljubiva gospođa Marija i, kako je ručak ionako već bio pri kraju, raspustila buduće revolucionare.

Štićenicima je, kao i obično, podijeljena cijela paleta lijekova sukladna cijeloj paleti boljki od kojih su dotični, u skladu sa svojim godinama, patili, a odlučeno je i da će se štrukle konzumirati u sobama. Točnije, konzumirat će ih svi osim Štefa kojeg je, zahvaljujući njegovom manjku bontona za stolom, gospođa Marija posebnim dekretom lišila deserta.

Nakon ručka, deserta i lijekova, zna se, slijedi poslijepodnevna siesta čiji je početak uvijek i bez greške pratio ritam proteza koje su se, nošene valovima slatke, pjenušave vode, sudarale o stijenke prozirnih čaša.

Samo su dva stanara Građanskog ostala budna tog pospanog poslijepodneva - Stjepan koji se, povrijeđen cijelom situacijom, besano vrtio po krevetu, i Valerijan koji je s prilično malo radosti iščekivao davno najavljeni posjet unuka Darka.

III.

Valerijanov krut stav prema jedinom unuku, a daljnjim pravocrtnim kretanjem i prema ostatku porodice, počiva na nekim prilično čvrstim temeljima.

Kćer Luiza i zet Slavko pripadali su onoj priglupoj i hedonističkoj sorti ljudi koja mari jedino za vlastite, pomodne, moglo bi se reći i malograđanske užitke, stoga nikoga, a ponajmanje samog Valerijana, ne čudi što je, nakon smrti supruge Klare i umirovljenja, ekspresno zavšio u Zlatnoj Građanki gdje su ga posjećivali, što se kaže, svake prijestupne godine.

Ovu poganu životnu doktrinu uspješno su prenijeli i na svoga sina Darka koji je (a Valerijan je to jako dobro znao) svome djedu dolazio u posjet samo onda kad bi mu roditelji za nagradu obećali novi pametni telefon, mp3 ili neku drugu skupu tricu kojom se, između ostalog, trovala mladež 21. stoljeća.

U tim, dakle, vrlo rijetkim i prisilnim zajedničkim trenucima unuk bi svog djeda morio problemima i interesima tako tipičnim za omladinu koja svoj prvi ozbiljniji obrazovni let započinje u gnijezdu filozofskog fakulteta.

Po Valerijanovom skromnom sudu ti problemi tj. interesi sastojali su se od tolike količine gluparija da je svako pažljivije slušanje istih bilo razorno po mozak. Sukladno tomu, dijalog između generacija obično je poprimao sljedeći oblik:

"Djede, jesi li svjestan da je tvoja generacija svojim generalnim nepriznavanjem spiralizma nanijela vrlo osjetnu štetu postmodernističkoj književnosti?"

"Nisam upoznat s tim optužbama."

"Djede, shvaćaš li da Blackburnova vizija strukturalizma odgovara na sva pitanja koja si čovjek može postaviti?"

"Bojim se da ne shvaćam."

"Djede, jesi li kojim slučajem pogledao 'Rupa u mome srcu' Lukasa Moodyssona, jednog od najvećih suvremenih švedskih redatelja?"

"Mislim da sam taj dan gledao reprizu inspektora Columba na prvom progamu."

Ponekad bi se u razgovoru dohvatili i nekih ozbiljnijih tema:

"Mislim da je prava sramota što tolika količina ljudi na svijetu nema pristup brzom internetu, ne slažeš li se, djede?"

"Mislim da je to naprosto nečuveno."

"Ako nastavimo s ovako visokim emisijama ugljičnog dioksida, temperatura Zemlje će se do kraja stoljeća povećati za 2 do 3 stupnja!"

"Ne znam kako ćemo to preživjeti."

Najčešće bi se, kao što je i ovaj put bio slučaj, dohvatili jedne vrlo bitne, mogli bismo reći nezaobilazne teme. Teme koja je zaokupljala većinu budnog vremena svakog ozbiljnog, mladog borca za ljudska prava. Radilo se, naravno, o sljedećem:

"Smatram da bi se marihuana ili, kako je među stručnjacima poznatija, cannabis sativa trebala što prije ne samo dekriminalizirati, već i legalizirati. To je najokrutnije kršenje ljudskih prava u modernoj povijesti. Evo, poznanik mog prijatelja Sparkija dobio je 3 do 5 godina zatvora samo zato jer su mu u autu pronašli 250 grama vutre za osobne potrebe!"

"Da, to je baš jako žalosno...", odgovorio je Valerijan, pa nastavio: "Ne znam, a da ih proba tužiti sudu pravde u Strassbourgu?"

Nakon izmjene ovakvih informacija, na red bi došle one druge, još dosadnije teme nezaobilazne među ljudima koji se nalaze u krvnom srodstvu, ali se vrlo rijetko susreću. Nakon njih došlo je do verbalnog zasićenja, a zatim je, nakon kraće šutnje, Darko pozdravio djeda i otišao svojim putem.

Valerijan se također povukao u svoje odaje gdje se, uživajući u tišini i miru što su vladali oko njega, s velikim užitkom prihvatio jednog francuskog klasika. Čitao je tako, neometan, sve do večere.

IV.

Večera je protekla na sličan način kao i ručak - vreva s lijeva, vreva s desna, vreva naprijed, vreva iza, vreva u sredini.

Štef se ovaj put za stolom vladao puno bolje i pristojnije, koliko mu je to već karakter dopuštao. Bio je vrlo sretan jer se u međuvremenu čuo sa svojim sinovima koji su baš taj dan završili sa spravljanjem vina. Toliko sretan da ga ni Ankina redovita spuštanja njegovih uleta tijekom večere nisu uspjela ozlovoljiti.

Bila je, naime, prava mala tajna da dobar dio tog vina završi u Građanskom, u rukama našeg Čudotvorca koji istim zatim naširoko, ali i vrlo oprezno, trguje.

Valja priznati da je zbog tog svog biznisa, točnije monopola, Štef uživao veliki ugled među čašici sklonijim štićenicima kojih, također valja priznati, nije bilo baš malo.

Poslije večere, štićenici su se povukli u dnevni boravak gdje se jednom mjesečno održavala tombola. Nagrade su se sastojale od raznih sitnica koje je Debela Berta s velikom brigom umatala u šareni, ukrasni papir koji bi zatim, po izvlačenju dobitnih brojeva, bio rastrgavan žestinom koja dolikuje djeci i onima koji su sačuvali dijete u sebi.

Darovi su ovaj put dodijeljeni tako pravedno kao da je sama sudbina umiješala svoje prste obojene providnošću. Svatko je dobio baš ono što je želio i to popratio prigodnim riječima:

"Oh, nove krojačke škare, kak lepo! To bum odma' iskoristila!", ciknula je Barica.

"Oh, novi podmetač za miš! Baš mi je trebal', onaj stari se skroz izlizal'!", ciknuo je Vatroslav.

"Oh, novi otvarač za vino, sad više ne bu komadića pluta u čašici! Ne bu, ne bu!", ciknuo je Stjepan.

"Oh, nova kuharica, sad će padati još veće delicije, a znam i tko će im se najviše obradovati!", ciknula je Jozefina pogledavajući Valerijana.

"Oh, novi straničnik, nikad više kao guske među stranice!", ciknuo je Valerijan, usput sanjivo pogledavši Jozefinu.

"Oh, novi šrafciger, sad će sve biti još više tip-top nego što je bilo!", ciknuo je Domar Sven koji ni u svojoj mirovini nije mogao pobjeći od zova sitnih kućanskih popravaka.

"Oh, nova ploča Drage Diklića! Joj, kaj bu se orilo kad ju nafrljim do ibera!", uzviknuo je Gluhi Vlado, bivši leader lokalnog jazz orkestra.

Nastavili bi oni, tako razdragani, uzvikivati još i duže da u sobu, polako poput šerifa, nije ušetao Mrki Grga sa svojom crnom hodalicom urešenom hipnotičkim plamenim dezenom koji se uzdizao sve do onog dijela za koji se ista hvata i opsovao toliko glasno da ga je čak i Gluhi Vlado razumio bez ikakvih problema:

"'Bem im sve po spisku! Sad će nam davati i zamjenske lijekove. Naravno, još uvijek moramo plaćati i onu glupavu participaciju!"

"Tko ti je to rekao?", upitao je jedan tombolaš.

"Sad je bilo na vijestima! Stoka se sjetila na kom' će zaraditi još koju kunu - na penzionerima, na kom' drugom! Misle, poispadali im zubi, pa ne mogu više gristi! A onaj se glupavi Premijer sve izvija kao: 'Jako nam je žao', 'Takva je situacija', 'Recesija je, svi moramo stegnuti remen'... fuj!", režao je Mrki Grga, jedan od rijetki stanovnika Zlatne Građanke koji je još uvijek posjedovao većinu svojih zuba, blagoslov dobre genetike i još bolje majke prirode.

"Strašno!", uzviknuo je Vatroslav.

"Grozno!", okretala je glavom gospođa Marija.

"Tog ni bilo za naše vlasti!", žestio se Stjepan.

"Nečuveno!", kratko je prokomentirao Valerijan.

"Nismo se za to borili!", nadovezala se uvijek srčana Jozefina.

"Ja bi ih sve ovak' sa svojim iglama!", mlatarila je zrakom najveća konzumentica raznoraznih tableta i sirupa Barica dočaravajući netom izrečenu radnju.

"Razbojnici!", javio se netko iz pozadine.

"Nemrem smislit' tog Premijera!", javio se netko drugi.

"Šta smo doživili pod stare dane!", javio se netko treći.

Nastavili su tako skupno kritizirati novu mjeru štednje, žestiti se i coktati jezicima, a zatim je, nakon noćne ture lijekova, Građanski opet utihnuo.

Jozefina i Valerijan još su neko vrijeme sjedili na bijelim stolicama u pitoresknom domskom vrtu i pričali o onome o čemu okorjeli romantici obično pričaju, smijali su se u susret žutom mjesecu dok ih je topla i bistra kolovoška noć svejednako milovala kako po oronulim tijelima, tako i po nježnim dušama.

Tek su oni najpromućurniji među nama mogli pogoditi kamo cijela ova priča vodi. Tek su oni najpromućurniji među nama mogli primjetiti malo, ali zdravo i žilavo sjeme koje je raslo pod betonskim temeljima Zlatne Građanke, komadićak žeravice koji se nije mogao prebaciti nekome drugome jer nekog drugog nije bilo. Vatru koja je svjetlucala sve jače i jače, sa minimalnim količinama dima na vidiku.

V.

Dani su polako prolazili, pretvarali se u tjedne, a tjedni u mjesece. Toplinu umirućeg ljeta zamijenila je neodlučna jesen, a neodlučnu jesen ledeno ozbiljna zima.

Nezaustavljivu smjenu godišnjih doba pratila su neprekidna rezanja plaća, mirovina, socijalne pomoći i svega ostalog čega se možete sjetiti. Sve ovo pratila su nezaustavljiva poskupljenja Poskupilo je sve što je moglo poskupiti.

Kruh? Mlijeko? Poskupili! Kava? Cigarete? Poskupili! Banane? Jabuke? Grožđe? Naranče? Poskupile! Zelje? Krumpir? Brokula? Ječam? Poskupili! Svinjetina? Junetina? Govedina? Piletina? Puretina? Krilca? Bijelo meso? Poskupili! Voda? Plin? Struja? Internet? Poskupili! Deterđent? Sapun? Pjena za brijanje? Poskupili! Bus? Tramvaj? Uspinjača? Poskupili! Auto servis? Poskupio! Novine? Časopisi? Stripovi? Križaljke? Poskupili! Konci za heklanje? Poskupili! Benzin? Još više poskupio!

Kao što iz priložene nabrajaljke jasno možemo vidjeti, sve pod kapom nebeskom bivalo je skupljim i skupljim. Zamislite bilo koju stvar i zapišite njeno ime na komad papira. Jeste? Dobro, jer je njezina cijena upravo porasla! Da, dok ste tražili olovku i čisti list papira, stvar koju ste zamislili upravo je poskupila!

Nije potrebno reći da ovakav razvoj ekonomske situacije nije bio po volji nijednom stanovniku Lijepe Naše. Prosvjeda u nekoj većoj mjeri, za divno čudo, ipak nije bilo. Tu i tamo oglasila bi se kakva skupina bivših boraca, sadašnjih stožernika, tu i tamo oglasila bi se pokoja frakcija studentarije, ponekad bi na ulice izašli radnici naftne kompanije, ponekad bi izmarširale šivačice ili prodavačice na kasi, ponekad bi učitelji ili profesori održali kakvu blokadu nastave, pokoji bi liječnik prestao liječiti svoje pacijente, ali sve su to bili sitni prosvjedi, kako u brojevima tako i u trajanju - sitne kapi u ogromnom moru.

Radni i neradni narod najvećim dijelom životario je kao i prije, kao i uvijek. Radeći previše sati na dan, čekajući u redu pred biroom za nezaposlene, hraneći se lošom, industrijskom hranom, odlazeći u škole, dolazeći iz tih istih škola, učeći i polagajući ispite koji budućnost znače, odlazeći na dječje priredbe, u kino, kazalište, slaveći rođendane i imendane, obljetnice i spomendane, švercajući se u javnom prijevozu, krećući se pješke jer je tako jeftinije, rastajući se i spajajući se, vjenčavajući se i umirući, boreći se pritom sa svim ostalim životnim problemima - od glavobolje do propuštanja najnovije epizode najnovije bliskoistočne sapunice. Svi su primjećivali da nešto ne štima, da nešto nije na svom mjestu, ali nitko nije znao o čemu se točno radi. Svi su primjećivali, ali (gotovo) nitko nije reagirao.

Nije potrebno reći ni da su među najpogođenijim društvenim skupinama (kako to vrsni sociolozi, ali i neki drugi mlatitelji prazne slame, vole reći) bili upravo umirovljenici. Građanski je situaciju u državi pratio poput satelita, prisiljen kružiti oko iste, nesretne osi kao i svi ostali.

Da, puno se debatiralo u našem Građanskom, puno se nerviralo u našem Građanskom. Hodnici su bili ispunjeni mrzovoljom, blagovaonica je bila ispunjena tišinom, sobe su bile ispunjene strahom za ono malo preostale budućnosti, dnevni boravak sjetom, a soba za odmor, u kojoj je bio smješten jedini televizor Zlatne Građanke, čistom i nepatvorenom frustracijom. Samo je vrt bio ispunjen nečim čistim i bezbrižnim - snijegom.

Unatoč svemu ovome, stvari su još uvijek nekako funkcionirale. Istina, obroci su postali nešto skromniji, lijekovi nešto lošiji, podloga za miš nešto izlizanija, a ni tombola se više nije izvlačila, ali naši su heroji preko svega toga hrabro prelazili.

Barica je ostala bez svoje šivaće mašine - nesreća se bespovratno pokvarila i nije se dala popraviti. Tipke Vatroslavove tipkovnice nisu se odazivale na njegov profinjeni dodir kao nekada. Stjepanovo je vino padom kupovne moći ostalih štićenika polako propadalo u plastičnim bocama. Poskupljenjem velikog broja sastojaka, Jozefinina kuharica postajala je sve bezvrijednijom - delicije više nisu izlazile iz domske kuhinje kao na pokretnoj traci. Valerijan je, između ostalog, morao otkazati svoje članstvo u obližnjoj knjižnici, svježa pisana riječ sve je teže pronalazila uzani put do njegovih odaja.

Ipak, sve bi ovo naši junaci, što se kaže, izdurali, da sam opstanak divnog establišmenta gospođe Marije, njihovog, unatoč svemu, ugodnog habitusa nije došao pod znak pitanja.

Jednog dana, tamo negdje po završetku božićnih praznika, vidno potresena gospođa Marija ušla je već dobrano popunjenu blagovaonicu. Bilo je vrijeme ručka i svi su stolovi, po običaju, bili dupkom krcati, pa tako i onaj za kojim je sjedila naša značajna, umirovljenička družina kojoj se gospođa Marija, kao i uvijek, pridružila. Valerijan je pomislio da djeluje staro, stvarno staro i umorno, kao da joj je netko iščupao životnu snagu, a zatim je više puta pregazio tenkom ili nečim drugim što svejednako ruši na svome putu. Izgledala je očajno i jadno, izgledala je pobijeđeno.

"Ne znam kako da vam ovo kažem...", započela je snuždeno Debela Berta, zadrhtala, pa nastavila:

"Ne znam kako da vam ovo kažem...", pokušala je još jednom naša gospođa Marija, "...ali kako su sada stvari posložene, izgleda da naš Građanski neće biti naš još dugo..."

"Kak' to mislite, prosim lepo? Kak' to mislite da ne bu bil naš?", upitao je lagano uznemirani Vatroslav.

"Primjetili ste, dragi moji, da je naša Građanka postala nešto skromnija u zadnje vrijeme", tiho će gospođa Marija uz sveopće klimanje prisutnih.

"Neki od vas znaju da se Zlatna Građanka i prije ovog zadnjeg vala recesije nalazila pod hipotekom.", nastavila je gospođa Marija uz klimanje nekih.

"Neki od vas znaju i da sam prije nekog vremena uzela kredit u onoj stranoj valuti koja će, u to ne sumnjam, svojom nepredvidljivošću upropastiti mnoge, kredit čije kamate više ne mogu otplaćivati...", s mukom je recitirala Debela Berta zagledana u stolnjak. To, naime, nitko od prisutnih nije znao, ali isto tako nitko se nije usudio prekinuti gospođu Mariju da bi postavio kakvo potpitanje.

Zveket noževa, vilica i žlica utihnuo je sad i za drugim stolovima, neki su malo-pomalo svoje stolice pomicali prema stolu za kojim je sjedila naša petorka, neki su krišom oka pogledavali prema gospođi Mariji, a neki su čak i poustajali sa svojih stolica, primili iste u ruke, odšetali do najvažnijeg stola u zgradi te zatim sjeli uz ništa manje važne heroje ove naše priče.

"Moja sestra Izabela upravo mi je javila da je novi zakon o ugostiteljstvu ipak prošao u saboru. Radi se o zakonu zbog kojeg smo sve četiri već duže vremena strepile. Zakonu kojim takse za našu obiteljsku tradiciju, u trenutačnoj situaciji, postaju previsoke. Sve to zajedno stvara problem. Znate, držanje domova, nije, kako bi netko naivno pomislio, posebno profitabilna aktivnost. Potrebna je velika količina ljubavi i ja sam je, od srca se nadam da ćete se složiti sa mnom, imala dovoljno, ali ponekad, izgleda, ništa osim dovoljno novca nije dovoljno dobro.", pričala je sad već vrlo tužna gospođa Marija i dalje svejednako zureći u poflekani stolnjak.

"Preostaje mi ili da sama prodam Zlatnu Građanku u kojoj sam... u kojoj smo proveli toliko, usudila bih se to reći, lijepih godina... ili da čekam banku da je proda umjesto mene, a to, bojim se, neću preživjeti!", zajecala je gospođa Marija, drhteći sad već pred cijelom domskom populacijom.

Ovako potresna vijest bila je neuobičajena za Građanski, dom koji je davao sve od sebe kako bi se činilo da za njega vrijeme stoji. To je, naime, bilo po volji njegovim štićenicima koji su, sve do ovog sudbonosnog trenutka, iskorištavali svaku priliku da nastave živjeti u nekom svom nepostojećem, sretnijem svijetu.

Teški se oblak, popraćen suzama umjesto kiše, nadvio nad naš Građanski, zurilo se u pod, strop i zidove kao nikada do sada. Oči su bile vlažne, misli crne, a obrve spuštene - kad bi lica kojim slučajem bila sastavno obilježje uniforme, svi stanovnici doma bili bi pripadnici iste vojske.

Domar Sven vidno je potonuo shvatiši da bi njegovim nastojanjima da popravi staru domsku perilicu rublja koja malo radi, pa malo ne radi, uskoro mogao doći kraj, da bi njegove usluge vrlo skoro mogle postati nepotrebne. Gluhom Vladi kroz glavu je prošla misao kako ga nikakva glazba neće moći utješiti gdje god ona orila, ako ne ori u njegovom Građanskom.

Mrki Grga jače se podbočio o svoju plamenu hodalicu, otpuhujući ljuto poput kakvog razjarenog bika zahvaćenog plamenom.

Baricu je potresla mogućnost da svojim sustanarima više neće krpati čarape, gaće, hlače i što već treba, a radilo se o nečemu u čemu je veoma uživala, kako profesionalno, tako i zbog silnih pohvala i sitnih znakova pažnje koje bi dobila zauzvrat.

Majkrosoft se ukipio pomislivši da u sljedećem domu možda neće biti tako brzog i pouzdanog interneta kao što ga je imala Zlatna Građanka.

Stjepana je u potpunosti uznevjerila ideja o preseljenju vinsko-trgovačkih aktivnosti na neko novo područje na kojem bi opet ispočetka morao graditi svoju korisničku bazu, a možda se i, a toga se i najviše plašio, boriti sa kakvom nelojalnom konkurencijom. Držao je da je u ovim godinama prestar za tako zahtjevne avanture.

Jozefinu i Valerijana oblio je hladan znoj zbog mogućeg skorog rastanka, ove dvije nježne duše srasle su jedna s drugom kao što stablo sraste sa zemljom ili nebo s morem.

Ovakve su (ali i mnoge druge) nelagode morile štićenike Građanskog tog sudbonosnog dana, štićenike koji su možda bili suviše stari da bi ih se naučilo novim trikovima, ali zato nipošto prestare da bi, kako se Mrki Grga slikovitio izrazio, svojim klimavim zubima ugrizle ruku koja ih ne hrani.

Iznenada, u sveopćem cviležu tog tmurnog poslijepodneva, nešto se prelomilo u našoj Zlatnoj Građanki. Neobjašnjiva, snažna sila prostrujala je zrakom dotičući i elektrizirajući sve što joj se našlo na putu.

Nešto se prelomilo u Valerijanu, umirovljenom knjižničaru fasciniranom 18. brumaireom i francuskom revolucijom, čovjeku koji se cijelog svog života držao po strani kako, mislio je, i dolikuje onima koji žive za knjige i romantičarske ideale.

Nešto se prelomilo u našem Valerijanu koji se naglo uspravio, odgurnuo tanjur i odlučno, kao nikada do sada, rekao: "To tako neće ići! Dosta je bilo!", a zatim nastavio:

"Gaze nas i gaze svojim ulaštenim cipelama u nadi da ćemo postati ovce koje se neće usuditi izaći iz svojih toreva i pogledati istini u oči. Misle da su naša srca, srca bijednika koji se neće usuditi prijeći preko trnja koje su razbacali oko sebe da ih brani od bosonogog naroda. Hrane nas trećerazrednom hranom, petorazrednim tabletama i zadnjorazrednim iluzijama da smo za sav ovaj jad koji je zadesio zemlju sami krivi. Nismo! Krivi su i odgovorni oni koji već desetljećima vuku svoje otrovne konce kako bi uživali plodove tuđe muke, usput uništavajući sve čega se dohvate! E pa na ovaj ili onaj način, nešto se mora promijeniti! Dosta je... dosta je bilo!", završio je svoj inspirirani govor Valerijan uživajući apsolutnu pažnju okupljenih.

Nešto se prelomilo u Jozefini, umirovljenoj bolničarki koja je voljela zalutati u slavnu prošlost, mirisati barutnu maglu davnih bitaka, udisati hrabrost. Nešto se prelomilo u našoj Jozefini koja se svim srcem slagala sa svojim ljubljenim knjižničarem:

"Tako je! Valerijan ima pravo! Teroru rasipnika mora se stati na kraj, kao što se ne tako davno stalo na kraj jednom drugom teroru ništa manje opasnom od ovog!"

"Tako je! Tako je!", polako, ali sigurno, počeli su klicati osokoljeni štićenici.

Nešto se prelomilo i u Stjepanu kojem, istini za volju, nije bilo toliko stalo do zajednice koja se stvorila u Građanskom, koliko do vlastite dobiti ili gubitka, ali koji zato nikada nije propuštao priliku da oplete po vlasti koju, zbog toga što nije bila "naša", nikada nije mogao smisliti. Nešto se prelomilo u Stjepanu:

"Tak' je! Moram reć' da Valek ovaj put ima praf! Kaj, pa još buju nam i vinčeko zabranili ak' bumo mučali kak' smo mučali do sad'!", poručio je, ne bez vlastitog interesa, Čudotvorac.

"Tako je! Tako je!", popratila je čašici sklonija garnitura doma izlaganje svog pastira Stjepana.

"Kak' je krenulo, još bumo ostali i bez interneta, a internet je osnovni alat budućnosti!", upotpunio je atmosferu uvijek uglađeni bivši inkasator Majkrosoft.

"Tako je! Tako je!", pratila je gomila.

"Odrekla sam se svoje mašine, odrekla sam se i svojeg finog konca, al bu ju ove igle morali 'zeti iz mojih mrzlih prstiju!", dodala je Barica, borbena kao i uvijek.

"Tako je! Tako je!", orilo se u blagovaonici Zlatne Građanke.

Gospođa Marija sjedila je na pohabanoj stolici i slušala svoje štićenike dok joj je po duši plesala mješavina ganutosti, ponosa, nade i malo, mora se priznati, straha jer takav zanos nikada prije nije doživjela.

"Ali što mi tu možemo učiniti?", upitala je Debela Berta otirući krupne suze sa punašnoga lica, "Što mi tu možemo? Stari smo i malo nas je, ako i počnemo, recimo, protestirati svi ćemo se porazbolijevati od ove zime, a bojim se i da nitko neće stati uz nas, kao što nitko nije stao ni uz one tekstilne radnice ili radnike onog brodogradilišta. U takvom društvu danas živimo. To je žalosno, ali..."

"Možemo se boriti!", prekinuo ju je Valerijan, pa nastavio:

"Možemo se boriti, za to nikada nisi suviše star! To nitko ne bi očekivao. Potreban je samo pravi trenutak i kritična masa na pravim mjestima i stupovi vlasti zapalit će se i pasti kao da su napravljeni od šibica!",

"Tako je! Tako je! Dolje s lopovima! Dolje!", u zanosu su ponavljali štićenici gospođe Marije.

"Ako ne stanemo mi njima na rep, stat će oni nama! Potrebno je djelovati!", dodala je Anka Partizanka.

"Ne bumo više ni pedlja dali!", osokolio se Stjepan pravilno procjenjujući iz kojeg smjera vjetar puše.

"Ja se slažem s ovim predlozima kaj su ih moji cenjeni sustanari izložili.", iskreno će Majkrosoft.

"Je, neg' kak'! S'e ih treba na plot obesit'!", vatreno će Barica, čija je energija bila neporeciva.

"Ne znam... zar stvarno... treba mi odmor. Moram malo smiriti živce...", klonulo će vidno izmučena gospođa Marija, s čime su se složili svi okupljeni.

Bilo je, naime, već vrijeme poslijepodnevnog odmora. Stjepan je donio nekoliko litara svog najboljeg (jedinog zaista pitkog) vina procjenjujući, zasigurno, da je bolje da se ono popije u ovom kriznom času nego da uzalud propadne, nakon čega je cijeli Građanski po tko zna koji put utihnuo. Odlučeno je da se ovaj neobičan razgovor nastavi za večerom kada se strasti malo smire.

VI.

U nekim drugim okolnostima odmor bi vjerojatno rezultirao upravo time - smirivanjem strasti i odustajanjem od tako škakljivih ideja , ali ovaj put to nije bio slučaj.

Možda zbog strujanja one neobjašnjive sile, možda zbog Čudotvorčevog vina, možda zbog toga jer je tako bilo zapisano u zvijezdama, možda zbog nečeg drugog, to nikada nećemo saznati, ali taj je odmor imao upravo suprotan učinak. Jedino što je taj odmor uspio postići jest ojačati uvjerenja naših heroja, ali i drugih štićenika, očeličiti njihovu volju i učvrstiti njihovu želju za promjenama. Želju da se nešto napokon poduzme, a to se, očekivano, odražavalo i za večerom.

Te noći stolovi su bili postavljeni u četverokut i lišeni stolnjaka, zdjela ili bilo kakvih drugih ukrasa. Općenito, cijela je blagovaonica izgledala svečano i ozbiljno kao mjesto na kojem se saziva vlada, a to je, na neki način, i bio slučaj.

Nakon dugih razgovora koji su trajali nekoliko sati, a potaknuto Valerijanovim i Jozefininim snažnim ustrajanjima na činjenici da se mora djelovati brzo i odlučno (što je, kao i ranije, palo na vrlo plodno tlo), odlučeno je da nikakvih protesta neće biti, a neće ih biti zato jer od njih nema nikakve koristi. Odlučeno je, također, da se sljedeći izbori ne mogu čekati zbog dva razloga: prvi je taj da Zlatna Građanka, tj. gospođa Marija nema toliko vremena, a drugi, jednako važan, da od izlaska na izbore također nema nikakve koristi ili, kako bi to narod sročio: od toga nema vajde. Pisanje apela vladi ili ministarstvu financija nije se uopće ni razmatralo jer tek od toga nema koristi. Kada se ove tri solucije prekriže, kada se svi mirni načini rješavanja problema iscrpe, ostaje samo jedan. Da, pogodili ste, radi se o revoluciji. Oružanoj revoluciji jer ljudi starog kova ne priznaju nikakvu drugu.

Valerijan se svim svojim srcem zalagao za ovu ideju, a u tome su ga vjerno pratile uvijek vjerna Jozefina i uvijek borbena Barica, a priklonio im se i Majkrosoft kao i Domar Sven, Gluhi Vlado, te, naravno, Mrki Grga. Priklonilo im se i više od polovice Građanskog, a polako su (ali sigurno!) pridobijali i uvijek razboritu Debelu Bertu. Ipak, da bi ova naša vlada u sjeni dobila legimitet bila je, kao i u većini demokracija, potrebna ona nesretna dvotrećinska većina, a do nje nije moglo doći bez Stjepana koji je oprezno balansirao između podržavanja i osporavanja ideje. Čudotvorčeva važnost ležala je u činjenici da je, zbog svojih vinskih poslova, bio vrlo popularan stanovnik Zlatne Građanke. Moglo bi se reći da je do njegove riječi držala trećina doma, doduše, radilo se o onoj vječno pripitoj trećini, ali što se može.

Nakon još jedne runde razgovora u kojoj se naglasila važnost kontaktiranja drugih domova za starije osobe (prvenstveno onih koje su vodile sestre gospođe Marije), Stjepanove su oči zasjale onakvim sjajem kakvim obično sjaje oči novopečenih ljubavnika. "Koliko bi samo vina mogao prodati ako proširim poslovanje na još nekoliko domova!", pomislio je pritom brzo i lakomo zaboravljajući strah od moguće nelojalne konkurencije.

Ovim naizgled malim, ali zapravo vrlo bitnim obratom u motor stare revolucije ugrađen je zadnji klip, a radilo se o motoru koji će raditi punom parom, motoru koji će veličanstveno prodrmati same temelje Lijepe Naše prije nego što ostane bez goriva.

"Dobro, ako je tako, ako smo svi složni da je to jedino rješenje, moramo izabrati nekakve predstavnike. Moramo izabrati nekoga tko će voditi naš pokret.", zaključila je Debela Berta.

"Tako je! Tako je!", klimali su štićenici Građanskog okrećući svoje glave prema stolu za kojim je sjedila naša petorka.

Brzim i, naravno, tajnim glasovanjem odlučeno je da će Zlatna Građanka imati tri vođe - Valerijana i Jozefinu (za koje je glasao najveći broj štićenika) te Stjepana (za kojeg je glasala nemala alkoholizirana garnitura). Odlučeno je, također, da će gospođi Mariji pripasti časna uloga savjetnice. U narednim danima, bolje reći tjednima, i ostali će dobiti svoja zaduženja, ali najbitnija odluka koju je biračko tijelo Građanskog ikada donijelo bila je upravo ova.

Unatoč tome što je čitava stvar nosila više imena - Valerijan je inzistirao na tome da se ovdje radi o klasičnom coup d'état, Jozefina da se radi o narodnooslobodilačkom pokretu, a Stjepan pak da se radi o novoj seljačkoj (bolje reći, staračkoj) buni, trijumvirat je rođen i više ga nije bilo moguće vratiti u simboličku maternicu.

Bilo kako vam drago, radilo se zapravo o državnom udaru predvođenom od strane onih najzaslužnijih, najhrabrijih i najstarijih među nama.

VII.

Naredni tjedni prolazili su u svakojakim pripremama, prvenstveno onim logističke prirode, i u ovom poglavlju bavit ćemo se upravo njima. Nadam se da će ovaj kratki, usporedni presjek aktivnosti poslužiti svojoj svrsi i malobrojnim čitateljima donekle vješto dočarati sve bitnije poteze povučene bezvremenskim, revolucionarnim perom.

Kao prvo, morala se isplanirati i provesti turneja po domovima Marijinih sestara Viktorije, Katarine i Izabele, a sve s ciljem širenja revolucije na relativno siguran način. Odlučeno je da će, uz Zlatnu Građanku, ta tri doma činiti samu jezgru cijelog pokreta i biti svojevrsni garnizoni u kojima će se novačiti najveći dio revolucionara. Ovako delikatan zadatak pripao je našoj hrabroj petorci praćenoj gospođom Marijom koja je, uz potporu svojih sestara koje je sve zahvatila ista kob, uvelike pomogla u organizaciji čitavog projekta.

Uz nju, ovim zadatkom bavili su se i neki drugi štićenici Građanskog čija je dužnost bila obići ostala mjesta na kojima se okupljaju umirovljenici kao što su bolnice, javne kuhinje, gradske tržnice i slično te na tim mjestima novačiti dodatne simpatizere.

Iako su turneje, kao što je i bilo za očekivati, polučile ogroman uspjeh, najvećim dijelom zbog Valerijanovih sve oštrijih i nadahnutijih govora (koji su redovito počinjali sa ponešto vojničkim: "Prijatelji umirovljenici, pozdrav!"), Jozefininih žustrih klicanja, kao i velike ljepote koja je na mušku populaciju imala gotovo magnetičan učinak (začudili biste se koliko se ljepota cijeni u staračkim domovima!), ali, valja priznati, i Stjepanovom velikodušnom dijeljenju svog ponajboljeg vina (računao je s time da će mu se investicija ubrzo višestruko isplatiti jer revolucija i opojna sredstva idu zajedno kao ruka i rukavica), krunski dragulj cijele operacije pripao je našoj dragoj Barici.

Naša je Barica, naime, u sveopćem metežu koji je zahvatio spomenuta mjesta, savim slučajno naletila na davnog školskog prijatelja Ivu (poznatog i kao Delon) koji se, kao i prije toliko godina dok su dijelili neudobne klupe u jednoj seoskoj školi, na prvi pogled opet iznova zaljubio u dotičnu šnajdericu, a ovaj put ni ona nije ostala neokrznuta Kupidovom strelicom.

Ivo, ili Delon, bio je gospodin kakve više ne proizvode, umirovljeni kazališni glumac s izuzetnim manirima i još izuzetnijom ljubavlju prema lijepom odijevanju koja savršeno upotpunjavala Baričinu ljubav prema šivanju. Kroz Delonove je riječi tekla prava mala rijeka poezije:

"Draga moja Barbara, moram vam, znate, priznati da vas za svih ovih godina nijednom nisam smetnuo s uma, čak i za svojih umjetničkih putovanja u Italiju i Austriju neprestano sam mislio o vama. Vaše guste kovrče često bi mi se ukazivale dok sam na daskama što život znače recitirao Hamletov monolog, često bih se uhvatio kako pogledavam u mrak dvorane ne bih li vas kojim slučajem ugledao među silnim licima. Kad bih se napokon uvjerio da vas u mom životu nema moje bi srce zadrhtalo od gorke studeni.", pripovijedao je Delon umirovljenoj šnajderici koja, iskrena kakva je uvijek bila, nije mogla sakriti svoje oduševljenje.

"Joj, kak' se vi lepo izražavate! Pa vi ste pravi laf!", ciknula bi naša Barica na ovakve majstorski sročene ulete usput štipnuvši Delona za rumene obraze.

"Zaista, ako odjeća koju šijete posjeduje barem deseti dio ljepote i draži koje ste vi uvijek posjedovali, ona je, u to nema nikakve sumnje, dostojna i najvećih kraljeva.", nadopunjavao je svoje litanije gospodin Ivo na sveopće Baričino oduševljenje.

Radilo se, dakle, o prekrasnom gugutanju na koje su mnogi ostali štićenici redovito okretali očima, potajno nezadovoljni činjenicom što i oni nisu u prilici proživljavati isto.

Umirovljeni inkasator Vatroslav (kojem je nadimak Majkrosoft sada pristajao više nego ikad), bavio se nekim drugim pitanjima. Pod njegovom jurisdikcijom nalazilo se desetak kompjuterski pismenijih revolucionara (većinom bivših tajnica i računovođa) čija je zadaća bila proučavanje kretanja članova vlade i sabora, bilježenje rotacije policijskih snaga zaduženih za osiguranje malog, ali značajnog trga na kojem su se smjestile sve bitnije zgrade poluga vlasti kao što su zgrada vlade, zgrada sabora i zgrada najvišeg suda Lijepe Naše. Osim toga, ova se grupa bavila i detaljnim proučavanjem omraženog Premijera, državnog neprijatelja koji je vukao sve konce u državi.

Ne može se poreći činjenica da je Majkrosoft istinski uživao u obavljanju dodijeljenog mu zadatka. Biti uronjen u ovo malo carstvo tehnologije za njega je bilo ravno boravku u raju, a tehnološki križarski pohod činio mu se plemenitijim čak i od naplaćivanja televizijske pristrojbe.

Tijekom jednog od svojih internetskih pohoda Majkrosoft je slučajno naletio na stranicu facebook grupe koja je nosila naziv "Digitalni buntovnici". Radilo se studentskom pokretu koji se, koliko se iz priloženog dalo zaključiti, zalagao za mirno rušenje vlade. Neke od akcija koje su planirali poduzeti bile su: javno čitanje subverzivnih literarnih klasika kao što je npr. Orwellova "1984.", zatim prodavanje majici i bedževa s likom stanovitog južnoameričkog revolucionara, organiziranje mirnih prosvjeda protiv nepravilnog uzgajanja kokoši i svinja i slično.

Najzanimljivije je pak bilo to što je predvodnik ove grupe bio nitko drugi doli Valerijanov unuk Darko. Kada je jednom prilikom Majkrosoft o svemu tome obavijestio Valerijana, umirovljeni je knjižničar samo odmahnuo rukom i rekao:

"Mladi su postali stari, a stari mladi. Najbolje je praviti se da uopće ne postoje. Nema nikakve koristi od njih!", i time je cijela ova priča završila prije nego što je počela.

Ove, ali i mnoge druge akcije polučile su potpuni uspjeh. Umirovljenici su se u velikim brojevima odazivali na pozive koji su dopirali iz Građanskog. Bili su spremni stati pod jedan stijeg i, što je još važnije, ako treba i poginuti za svoja prava.

Prvi dio plana uspješno je završen - revolucija je imala svoja sjedišta, svoje vođe i svoje borce i sve potrebne informacije. Imala je sve što joj treba osim jedne veoma bitne stvari. Revolucija se, naime, nikako ne može provesti bez oružja. Istina je da boj ne bije oružje svijetlo već srce junačko, ali uzalud svi govori i svo ljudstvo, silna volja i strahovita ustrajnost ako se na simboličku državnu tvrđava mora jurišati sa golim rukama.

Drugi dio operacije bavio se, dakle, dvijema stvarima i, sukladno tome, sadržavao samo dvije točke:

1. Prikupljanje dovoljne količine oružja

2. Ustrojavanje revolucionarne vojske

Uzimajući u obzir kako dob samih revolucionara , tako i strahovito lošu ekonomsku situaciju, laiku bi se učinilo da će na ovoj točci čitava revolucija pasti u vodu. Laik bi, kao što je često slučaj, pogriješio. Jozefina, koju su mnogi u Građanskom od milja zvali Anka Partizanka posjedovala je stanovite veze koje se ne mogu kupiti nikakvim novcem. Radilo se, naravno, o ratnim prijateljstvima ili, kako ih je Jozefina običavala zvati, ratnim drugarstvima. Ta ratna prijateljstva, ili ratna drugarstva, dovela su do ovakvih razgovora:

"Halo, Šime? Šime, ovdje Anka. Slušaj, jel ti još uvijek čuvaš ono što smo, zlu ne trebalo, zakopali?"

"Naravno da čuvam! Neprijatelj nikad ne spava! Zašto pitaš, Ančice?", odgovorio bi Šime s druge strane telefonske linije.

"Treba mi zato jer se ovaj put planiramo probuditi prije neprijatelja! Možeš li mi to donijeti na uobičajeno mjesto?", nastavila bi naša Jozefina.

"Naravno! Nema problema! I ja bi se rado priključio u taj vaš pokret, ako je to moguće!", odgovorio bi Šime nakon što bi Anka objasnila cijelu situaciju.

"Joža! Slušaj, Joža, ovdje Anka! Imaš li ti još uvijek one bombice što nam je neprijatelj ostavio prilikom povlačenja? Imaš? Imaš i neke novije modele? E super! Možda će zatrebati da se riješimo novih okupatora!", energična je bila Jozefina.

"Franjo, od kada se nismo čuli! Ovdje Anka, sjećaš me se? Slušaj, imamo jednu akciju i potrebna mi je tvoja, kako si je ono zvao... Ah, da! Potrebna mi je tvoja barutna zaliha! Da, da, sve ću ti objasniti... Puno ti hvala!", rješavala je Jozefina problem nabavka municije.

Kao što i sami zasigurno zaključujete naša je Jozefina brzinom munje pribavila potrebno oružje i pripadajuću mu municiju. Valerijan je, nepotrebno je to i naglasiti, bio zadivljen njezinom sposobnošću i predanošću cilju.

Povezano s ovom temom, bilo bi dobro ukazati na još jednu promjenu do koje je došlo prilikom ove sveobuhvatne restrukturalizacije Građanskog. Radi se, naime, o tomboli.

Tombola se za sada već davnih, boljih dana izvlačila jednom mjesečno, sada se izvlačila svakog ponedjeljka. Tombola se za tih istih i davnih, boljih dana igrala radi sitnih miroljubivih nagrada kao što su češljevi, ploče i slično, ali sada se igrala radi druge vrste nagrada. Sada su nagrade bile oružje. Stvar je jako jednostavna, svaki štićenik izvuče jedan papirić sa brojem i zatim podigne pripadajuću mu nagradu:

"Novi kalašnjikov i tristo metaka! Ovo će sigurno dobro doći!", ciknuo je Valerijan usput pogledavajući sjajni komad crnog metala u svojoj ruci.

"Nova zbrojevka i pripadajuća joj futrola! Takvu sam istu nekada nosila sa sobom gdje god bih pošla!", ciknula je Jozefina sjetno gledajući kroz ciljnik spomenute puške. "Novi mauser! Joj, već ga tak' dugo nis' držal' u rukama, al' kak' lepo seda!", ciknuo je vidno zadovoljan Stjepan. "Novi walther! Na internetu kažu da je to tak' fini proizvod!", ciknuo je Vatroslav kojeg oružje nikada do sada nije ovako uzbuđivalo. "Novi šarac! Je, tak' se već da pregovarati'! Moram reć', lepši mi je od igli za heklanje!", ciknula je Barica, poskakujući s noge na nogu. "Nove bombe, kako se ono zovu u narodu, kinder jaja! Joj al' bu se orilo!", ciknuo je Gluhi Vlado usput žonglirajući istima.

"Novi luger!"

"Nova osa!"

"Nova papovka!", orilo se našim Građanskim sa onom pravom, nepatvorenom dječjom radošću.

Prva točka, kao što se vidi iz priloženog, riješena je besprijekorno. Svaki je borac imao svoje vjerno oružje od kojeg se sljedećih tjedana neće odvajati. Neki su unaprijed znali baratati ovim opasnim napravama, neki nisu. Neki su već služili u jednoj ili više vojski, u jednom ili više ratova, neki nisu. Neki su posjedovali potrebnu disciplinu, nekima je trebalo još malo tesanja.

Svi ovi problemi predviđeni su drugom točkom druge faze operacije - ustrojstvo vojske. Valerijan, Jozefina i Stjepan dobro su znali da hrabra i naoružana, ali neobučena vojska nema dobrih izgleda u kontaktu sa neprijateljskim snagama i upravo su zbog ovog razloga sljedeći tjedni posvećeni napornom (koliko su to tijela već dopuštala) vježbanju, stvaranjem lanca komande i sličnim, nužnim stvarima kojima vas, u ovoj priči, ipak nećemo gnjaviti.

Umjesto toga, u sljedećem poglavlju pozabavit ćemo se radije danom prije same akcije, završnom pregledavanju snaga, utvrđivanju stanja, logistike, borbene pripravnosti, posljednjim revizijama plana djelovanja i nekim drugim stvarima.

VIII.

U Zlatnoj Građanki radilo se od najranijih sati. Točnije, radilo se od četiri sata ujutro i vani nije bilo žive duše izuzev nekoliko nadobudnih ptičica koje su marljivo započinjale svoj uobičajeni pjev.

Valerijan je obilazio dupkom krcate sobe i budio prilično orne revolucionare koji su, stegom kakva i priliči pravom ratniku, hitro pronalazili svoja zubala i puške, gutali nezaobilazne tablete i silazili u domski vrt koji je već tjednima služio kao vježbalište. Nakon jutarnje vježbe, revolucionari su se, po ustaljenom rasporedu, povukli u blagovanicu gdje ih je čekao ukusni doručak koji je vještim rukama pripremila nova kuharica Barica uz asistenciju simpatičnog pomoćnog kuhara Delona koji je mogao i dobro pojesti i dobro skuhati.

Jozefina je stanku za doručak iskoristila kako bi provjerila ispravnost mnogobrojnog oružja različitih godina proizvodnje smatrajući, kao svaka prava bolničarka, da neke stvari zahtijevaju potpunu predanost. Bila je vrlo zadovoljna cijelom situacijom, štićenici su se, naime, prema svojoj vatrenoj moći odnosili veoma pažljivo, redovito čisteći cijevi i podmazujući sve one dijelove koji su se već trebali podmazati. Po završetku ovog posla, napravila je uobičajenu vizitu kako bi se ustvrdila famozna borbena pripravnost trupa.

Debela Berta provela je jutro slažući papire u bivšem dnevnom boravku, sada ratnom kabinetu ispunjenom telefonima, laptopima, pločama i svim ostalim potrepštinama jedne ozbiljne institucije. Dnevni boravak postao je vrhovni centar Građanskog, mjesto na kojem se slagao dnevni raspored, raspravljalo o planovima i slično.

Majkrosoft je sve do podneva pregledavao internet portale ispitujući sve od najnovijih vijesti, preko Premijerovih planova i najavljenih saziva vlade do vremenske prognoze za sutra. Bivši inkasator ništa nije želio ostaviti slučaju. Ništa nije smjelo biti ostavljeno slučaju.

Jedina osoba koja toga dana nije bila prisutna na ručku (koji je počinjao po vojničkom vremenu u 12:00) bio je Stjepan ispričavši se pritom da njegovi sinovi imaju ozbiljnih problema sa jednom kravom koja se upravo spremala oteliti, dodajući da ga, kako stvari stoje, najvjerojatnije neće biti sve do večere. Gospođa Marija upozorila ga je da to obećanje svakako mora održati otelila se ta nesretna krava ili ne. Bilo je, naime, vrlo bitno da svi revolucionari budu prisutni na završnom sastanku koji je počinjao u 9:00 jer će se na njemu još jednom proći plan čitave akcije, a bit će obaviješteni i o svim mogućim izmjenama plana.

Uopće, cijela je Zlatna Građanka (kao, uostalom, i domovi drugih sestara) prije podsjećala na kakvu kasarnu nego na umirovljenički dom. Funkcionirala je naša Građanka zaista besprijekorno. Funkcionirala je kao dobro ugođeni švicarski sat - svi su znali svoja mjesta i svoja zaduženja i svi su ih se bespogovorno pridržavali. Posvuda je vladao najljepši od svih mogućih duhova, onaj zajednički.

Taj predivni duh prožimao je svaku poru te sudbonosne građevine, dodirivao je zidove sa koji su visili izvezeni slogani ("Nikad nisi suviše star za revoluciju!", "Bolje spriječiti nego liječiti!", "Ne pitaj što Građanski može učiniti za tebe, već što ti možeš učiniti za Građanski!"), dodirivao je krevete na kat pokrivene maslinastim dekama i upotpunjene pernatim jastucima, dodirivao je izgaženu travu novopečenog vježbališta, dodirivao je zvučno izolirani bivši podrum koji je sada služio kao streljana, dodirivao je i plavu, metalnu ogradu kojoj je pridodana drvena stražarska kućica kako bi se pratilo tko ulazi, a tko izlazi, dodirivao je taj bratski duh, dakle, sve što se dotaknuti da, mijenjajući pritom kako izgled, tako i funkciju dotaknutog.

Samo je poslijepodne bilo neokrznuto ovom pojavom. Samo je poslijepodne proteklo kao nekada u našem Građanskom. Ono je, naime, i dalje bilo rezervirano za odmor stoga ne čudi što je upravo poslijepodne mnogim štićenicima bilo najdraži dio dana za koji su držali da uvijek nekako prebrzo prođe. Danas je, pak, što posebno ne začuđuje, proteklo još i brže, kao i sama večera sredinom koje je u blagovaonicu ušao vidno zadovoljni Čudotvorac.

U 9:00 sve su se duše okupile u dnevnom bor..., pardon, ratnom kabinetu gdje su mjesta za čelnim stolom zauzeli nositelji stare revolucije: Valerijan, Jozefina i Stjepan. Pored njih sjedili su drugi zaslužni pojedinci tj. gospođa Marija, Barica, Delon i, za najvećim laptopom u prostoriji, bivši inkasator Majkrosoft. Nasuprot njima, u gusto zbijenim redovima sjedili su ostali štićenici, ili bolje reći revolucionari, među kojima su se posebno isticala neka poznata lica kao ona Mrkog Grge, Gluhog Vlade i Domara Svena.

Nakon uobičajenog utvrđivanja brojevnog stanja i kratkog uvoda Debele Berte, mikrofon je proslijeđen prvom konzulu Valerijanu koji je završnu sjednicu započeo sljedećim riječima:

"Vojnici Građanskog, dragi prijatelji, pozor!", na što su se svi prisutni ukipili na svojim mjestima. Valerijan je, radi boljeg efekta, na tren zastao, pa nastavio:

"Radosna vam srca mogu poručiti da smo u proteklih par mjeseci napravili nešto što se u našoj državi činilo nezamislivim! Mučeni ograničenim resursima i manjkom vremena uspjeli smo stvoriti nešto što će, svesrdno se nadam, budućim generacijama poslužiti kao kamen temeljac. Uspjeli smo stvoriti silu koja će, ako su nam takvu sudbinu zvijezde namijenile, preporoditi Lijepu Našu. Silu koja će nas sve zajedno spasiti od propasti.", nošen ovim riječima val ponosa oblio je cijelu prostoriju.

"Današnji dan zadnji je dan koji ćemo provesti kao robovi. Današnji dan zadnji je dan koji ćemo provesti kao nebitni ljudi. Počevši od sutra, vijesti nećemo samo gledati na televizoru. Počevši od sutra, vijesti ćemo stvarati!", povisio je glas Valerijan uz opće klicanje okupljenog puka.

"Tako je! Tako je!", prolamalo se ratnim kabinetom sve dok Valerijan nije podigao svoju ruku, nakon čega je cijela sala ponovo utihnula.

"Vjerujem, dragi prijatelji, da ste svi već dobro upoznati sa sutrašnjom operacijom. Svaku smo etapu nebrojeno puta prošli i ne sumnjam da ih znate napamet. Puno smo vremena utrošili uvježbavajući čitavu akciju i planirajući svaki detalj. Ipak, iako do nikakvih promjena situacije na terenu nije došlo, želio bih još jednom ponoviti svaku zadaću koju je potrebno izvršiti. One su redom:

Prvo! Inflitriranje, zauzimanje i osiguravanje centralnog trga. Blokada svih mogućih prilaza sa zemlje.

Drugo! Zauzimanje i osiguravanje zgrade vlade u kojoj će se, prema svim nam dostupnim informacijama, sutra nalaziti Premijer!

Treće! Zarobljavanje spomenutog Premijera kao bitnog čimbenika pregovora koji neminovno slijede.

Četvrto! Zauzimanje i osiguravanje zgrade najbitnijeg suda u državi zajedno sa svih tridesetero sudaca koji će, zahvaljujući najavljenoj promjeni ustava, svi biti prisutni na sutrašnjoj izvanrednoj sjednici.

Peto! Zauzimanje i osiguravanje zgrade sabora sa svih sto i četrdeset i dva sabornika koji će, zbog istog razloga, također biti prisutni.

Šesto! Stupanje u kontakt sa našim suborcima iz drugih domova na čijim leđima leži teret provedbe raznih manjih akcija kao što je, na primjer, zauzimanje i osiguravanje zgrade javne televizije.

Sedmo! Početak pregovora i izravno javljanje cjelokupnom puku Lijepe Naše, poziv na priključivanje revoluciji.

Na sva dodatna pitanja, ako ih ima, odgovorit će vam naš stručnjak za logistiku Majkrosoft, a gospođa Marija podijelit će vam tiskanu verziju plana provedbe sutrašnje operacije. Živjela stara revolucija!", uzviknuo je Valerijan trudeći se zvučati što dostojanstvenije.

"Živjela!", odgovorili su revolucionari.

Nakon ovog govora, uslijedio je onaj Jozefinin u kojem su revolucionari pozvani da se prisjete davnih bitaka i hrabrosti koja leži u svakome od nas. Nakon njenog, uslijedio je Stjepanov koji se, istini za volju, sastojao od nakupine ispraznih parola i demagogije kakve se mogu čuti u svakoj birtiji koja donekle drži do sebe.

Nakon ovog, Majkrosoft je odgovarao na pitanja, gospođa Marija podijelila je planove, a Barica i Delon prezentirali su kremšnite napravljene po posebnom receptu što je izazvalo još jedan val oduševljenja i klicanja.

Nakon svega ovoga (i nekih drugih, zamornih detalja koje ćemo, zato jer možemo, preskočiti), sjednica je raspuštena i cijela se Zlatna Građanka povukla u svoje spavaonice znajući da spavanje ove noći ne dolazi u obzir.

Znala su to i dva člana našeg trijumvirata koja su ovu nemirnu i, za to doba godine, ponovno neobično toplu noć odlučila provesti u bivšem domskom vrtu uz čašu finog (znači nikako Čudotvorčevog) crnog vina.

"Puno smo toga postigli, dragi moj Valerijan.", rekla je Jozefina.

"Možda i previše za par ovako starih romantičara?", upitao ju je Valerijan pritom se nježno osmijehujući.

"Nipošto, dragi moj! Mi smo kao ovo vino, što starije to bolje!", uzvratila mu je Jozefina pokazujući na svoju čašu.

"Znaš, draga moja, da nije bilo tebe ništa od ovoga ne bi postigli.", rekao je Valerijan.

"Istu bih stvar i ja tebi mogla reći! Uvijek sam znala da se iza te tvoje krinke povučenog ljubitelja knjiga krije jedan pravi, punokrvni revolucionar!", odgovorila mu je Jozefina.

"Mlada damo, zavodite li vi to mene tim slatkim riječima?", koketno joj je uzvratio Valerijan.

"Ma što vam pada na pamet, mladi gospon'! Ja samo iznosim ono što je očito!", rekla je Jozefina pritom spuštajući svoju ruku na njegovu, nježno stišćući njegove tanke, bijele prste.

Pričali su tako njih dvoje do dugo u noć, okupani čistoćom uzajamnih osjećaja, smijući se i šaleći kao da im je opet dvadeset.

Cijelu je ovu scenu sa svog prozora gledao bivši gostioničar Stjepan. Onako sam i u mraku, tijela sakrivenog zavjesama, podsjećao je na kakvu zlosretnu avet zarobljenu u njedrima Zlatne Građanke.

IX.

Stanovnici Lijepe Naše toga su jutra pošli na posao kao što su običavali i svakog drugog jutra. Stanovnici Lijepe Naše toga su jutra pošli u škole i na fakultete kao što su običavali i svakog drugog jutra. Stanovnici Lijepe Naše vjerovali su da se radi o jutru običnom i ispraznom kao što su bila i silna druga jutra prije njega. Stanovnici glavnog grada Lijepe Naše također su se pouzdali u tu konstantu. Premijer Lijepe Naše pouzdao se u isto. Stanovnici Lijepe Naše, stanovnici glavnog grada Lijepe Naše, Premijer... bili su u krivu.

Sve se kretalo nekako sporo, auti su vozili sporije, pješaci su hodali sporije, semafori su sporije mijenjali svoja svjetla. Najsporije od svega što ste tog jutra mogli zateći na ulicama glavnog grada kretala se jedna neobična skupina sastavljena od pedesetak umirovljenika. Bilo je, dakako i drugih skupina umirovljenika koje su se jednako sporo kretale u nekim drugim smjerovima, ali nama je najzanimljivija baš ova skupina koja je trenutačno prolazila kroz još polupraznu gradsku tržnicu koja je vodila do najznačajnijeg trga u državi.

Na čelu te skupine nalazio se čovjek po imenu Valerijan, s njegove lijeve strane nalazila se žena po imenu Jozefina, s njegove desne strane trebao se nalaziti čovjek po imenu Stjepan, ali on se tijekom puta nekamo zagubio. Svuda oko njih bio je grad.

Prosječnom promatraču ova bi skupina možda i djelovala pomalo neobično, ali vjerojatno ne bi pomislio ništa posebno. Pomislio bi: "Evo ide još jedna otužna skupina koja će tuliti na onom tamo gore trgu", ili "Evo ide još jedna otužna skupina koja će protestirati zbog svog siromaštva". Prosječni promatrač natrposječno bi se prevario.

Da je neki prosječni promatrač kojim slučajem bolje promotrio ovu skupinu, uvidio bi nešto neobično. Skupina je, naime, nosila široku odjeću dugih rukava, što je, uzevši u obzir vremensku prognozu koja je predviđala topao dan, bilo neobično. Skupina se, naime, kretala kao legija, a ne kao na brzinu sastavljena rulja. Skupina je hodala sporo, a hodala je sporo zahvaljujući silnom željezu koje je potajno nosila sa sobom. Da je neki prosječni promatrač kojim slučajem bolje promotrio ovu skupinu, možda bi začuo i ono specifično metalno zveckanje koje rijetko kad sluti na dobro.

Put do pakla popločan je dobrim namjerama, a put koji je naša skupina odabrala bio je popločan prazninom. Kada su napokon kročili na toliko željeni trg uvidjeli su da na njemu, izuzev nekoliko policajaca, nema žive duše.

Ovo je uvelike razveselilo našeg umirovljenog knjižničara, kao i ostale revolucionare. Istina, Valerijana je donekle mučio misteriozni nestanak stanovitog umirovljenog gostioničara, ali valjalo je postupati kako je dogovoreno. Po tom se pitanju više ništa nije moglo učiniti.

Brz i hektični slijed događaja koji je uslijedio teško da se riječima može opisati. Ipak, kakva bi ovo priča bila da barem ne pokušamo?

Dakle, skupina se najprije podijelila na četiri dijela - jedan kojeg su vodili Valerijan i Jozefina, a koji se zaputio prema zgradi vlade, jedan kojeg su vodili Barica i Delon, a koji se zaputio prema zgradi ustavnog suda, jedan kojeg su predvodili gospođa Marija i Majkrosoft, a koji se zaputio prema zgradi sabora, te jedan kojeg su predvodili Mrki Grga i Gluhi Vlado zaputio se prema dežurnim policajcima koje je, uhvativši ih na prepad, s velikom lakoćom zarobio, pritom osiguravajući čitavo područje operacije bez ijednog ispaljenog metka.

Svaka je od ovih skupina s neobičnom lakoćom ušla u zgrade na koje se namjerila, a mi ćemo ovu priliku iskoristiti da još više smanjimo širinu događaja koje ćemo pratiti. Mi ćemo se fokusirati na onu skupinu predvođenu Valerijanom i Jozefinom, onu skupinu koja je širom otvorila masivna vrata nekadašnjih dvora i hrabro ušetala u iste.

Postariji i podeblji državni službenik zaštitničkog tipa koji je sve do tog trenutka mirno čitao jedne popularne, minijaturne i zatupljujuće novine, usput se naslanjajući na ogromni detektor metala kakav obično nalazimo na ovakvim mjestima, vidno se prepao vidjevši šaroliki arsenal s kojim su naši hrabri revolucionari baratali:

"Je, pa ka.. kaj je sad pa.. pak ovo? Kaj...teroristički napad?", upitao je i ne pomišljajući posegnuti za svojom futrolom.

"Ne, gospodine. Ovo je revolucija.", odgovorio mu je Valerijan pokazujući slobodnom rukom da baci oružje na pod, što je ovaj potom i učinio.

Nakon ovog prvog, nazovimo ga, uhićenja, uslijedio je ulazak u središnji, baršunom i mramorom optočeni hodnik iz kojeg su se dva para stubišta poput zmija izvijale prema nebu. "Kako prikladna metafora...", pomislio je Valerijan ulazeći u veliku dvoranu koja je služila za one velike, izrazito misaone rasprave na koje možete naletjeti u vrijeme dnevnika.

Trebali ste vidjeti šok i nevjericu koji su zavladali među našim vrlim državnicima, njihove obično sitne oči u samo nekoliko trenutaka postale su izrazito velike i prestrašene. Uistinu, prosječni promatrač pomislio bi da se radi o kakvom mađioničarskom triku!Fina, bezlična odijela ispunjena ne tako finim, ali zato vrlo bezličnim ljudima drhturila su poput ozeblih riba ne shvaćajući pritom što se to točno oko njih događa.

"Što je ovo? Kako se usuđujete? Što vam to pada napamet?", upitao je ministar financija trudeći se održati autoritativan gard kakav je obično baštinio prilikom obraćanja javnosti.

"Gospodine ministre financija, upravo ste smijenjeni i uhićeni zbog veleizdaje. Narod preuzima vlast!", odgovorila mu je vatreno Jozefina.

"Ne možete to raditi, mi imamo legi.. legimi.. legtimitet!", objavio je ministar pravosuđa zamucavši, možda, po prvi put u životu.

"Legtimitet daje narod, a narod je odlučio da je vladavini terora došao kraj!", uzvratio mu je Valerijan usput mu pokazujući da se premjesti u centar dvorane gdje su drugi revolucionari vješto poput pastira potjerali ostale ministre, zamjenike ministara, zamjenike zamjenika ministara, tajnike ministarstava, glasnogovornike ministarstava i sve ostale koji su se tog sudobnosnog dana našli na tom trusnom području.

"Gdje je Premijer? Trebao je biti ovdje! Zašto nije ovdje?", upitao je naš Valerijan jednog od njih.

"Ne.. ne znam, nisam ga vidio.", odgovorio mu je jedan zarobljenik na što je Valerijan naredio pretres čitave zgrade.

Pretraživali su naši hrabri ratnici, pretraživali i pretraživali, pretraživali su svaki pedalj ove velebne građevine, ali Premijera, tu krunsku šahovsku figuru nisu uspjeli osigurati. Kontaktirali su i druge skupine koje su se nalazile u okolnim zgradama, ali Premijera nije bilo ni za lijek. Nigdje nije bilo ni Stjepana, tog umirovljenog gostiončara zvanog Čudotvorac, a to je Valerijana zbog nekog neobjašnjivog razloga strahovito mučilo. Predosjećao je Valerijan da nešto nije u redu. Pokušao je kontaktirati revolucionare koji su operirali na drugim, udaljenijim gradskim područjima, ali sve bez uspjeha. Činilo se da su odsječeni od ostatka svijeta, a to je, kako će se uskoro i pokazati, upravo i bio slučaj. Pretraživali su tako naši ratnici neko vrijeme sve bez uspjeha, a onda je Valerijan pozvao svoju ljubljenu Jozefinu na stranu i šapnuo joj na uho:

"Slušaj, draga, ako ne pronađemo Premijera sve ovo vrlo lako može pasti u vodu. Istina je da imamo talaca koliko ti srce ište, ali i ti dobro znaš da nitko od njih nije ključan za opstanak države i, sukladno tome, nije od najvišeg značaja. U velikih otrovnica glava sasvim solidno funkcionira bez tijela i sve mi se čini da...", nije naš Valerijan uspio završiti svoju misao kad se izvana začuje onaj neugodni, distorzirani zvuk policijskog megafona:

"Ruke u zrak! Opkoljeni ste!", zaderao se čovjek piskava glasa.

"Govori vam policijski načelnik Vrcko! Nalazite se, dragi moji, u potpunoj blokadi. Vaši suborci pred zgradom televizije uhićeni su, vaši suborci koji su pokušali okupirati predsjedničku rezidenciju također su uhićeni, svi vaši suborci su uhićeni. Ostali ste sami!", vikao je vrli policijski načelnik Vrcko!

"Nije tak'! Ne, ne!", začuo se glas naše drage Barice, a zatim se iz smjera zgrade ustavnog suda počeo rastezati rafal iz vjernog joj šarca.

"Tišina tamo!", kriknuo je policijski načelnik Vrcko, skrivajući se iza barikade.

"Kako je moguće da su nas tako brzo otkrili?", zapitao se Valerijan pažljivo vireći kroz obližnji prozor, nabasavši tim činom na scenu koja je potresla, ali ne i pokolebala, sve prisutne revolucionare. Na trgu su, naime, stajala četiri crna oklopna vozila i dvadesetak puta više specijalaca u jednako crnim uniformama. Svi su prilazi bili blokirani, činilo se da se ni muha ne bi uspjela provući kroz policijske barikade.

"Što sad?", upitala je Jozefina.

"Sad pregovaramo, draga...", odgovori joj Valerijan, pa duboko udahne, te se zatim obrati okupljenima na tom sudbonosnom trgu:

"Dragi moji sugrađani! Vi, kao i mi, dobro znate da ovako više ne ide! Dobro znate da nas naši navodni vođe vode u ponor iz kojeg se mnogi od nas neće vratiti živi. Koliko plaćaju da vaša tijela brane njihova? Koliko vas plaćaju da se umjesto njih izlažete bijesu ovoga naroda? Svoga naroda!", upitkivao ih je Valerijan iskreno i mora se priznati da njegovi upiti nisu padali na gluhe uši.

"Koliko vrijede vaši životi? Životi vaše djece? Nismo li svi mi djelitelji iste kobi? Nismo li svi mi jedan narod? Koliko ja odavde mogu vidjeti, jedino što nas razlikuje je to što se nalazimo s drugih strana barikada!", nastavio je Valerijan uznosito, ali ga prekine vidno smekšani policijski narednik Vrcko:

"Slušaj, ne mogu reći da ne suosjećam s vama. Ne mogu reći da svi moji dečki ne suosjećaju s vama. Ima istine u tome što govorite i to svi..", pokušao je dovršiti policijski narednik Vrcko, ali bude prekinut jednim svima poznatim glasom:

"Govori vam vaš Premijer! Opkoljeni ste! Propali ste! S teroristima nema pregovara pa držali oni za taoce cijeli vrh države!", osim mene, pomislio je Premijer, ali tu je opasku, naravno, zadržao za sebe.

"Ima tako glup glas!", prošlo je kroz glavu našem umirovljenom knjižničaru.

"Na svaku agresiju, odgovorit ćemo stostruko! Zato vam je bolje da pustite sve ljude da izađu! Bolje vam je da se sami predate, nego da mi dolazimo po vas!", prijetio je zajapureno Premijer.

Nakon ovih Premijerovih riječi zavladao je opći tajac za kojeg ne možemo točno ustvrditi koliko je trajao jer se u takvim okolnostima vrijeme nikada ni ne može točno ustvrditi.

Valerijan, o čijoj je odluci ovisio život mnogih, bio je, kao što nam je svima do sada već valjda jasno, čovjek meka srca. Mekog, ali hrabrog i časnog srca, nevoljan žrtvovati uzalud život makar i jednog svog suborca. Dugo je razmišljao o tome što valja učiniti. Znao je da je revolucija, što bi se reklo, već potonula. Znao je da Premijer misli ozbiljno i da mu nije stalo do njegovih kolega, znao je da su brojčano nadjačani, znao je da je policija prebrzo saznala za čitavu operaciju. Znao je da daljnje otezanje ne vodi ničemu drugome nego krvoproliću. Znao je, ukratko, da su se stvari nepovratno okrenule.

"Što ćemo sada?", upitala je Jozefina čvrsto stišćući svoju zbrojevku, hrabra kao i svi ostali revolucionari.

Nakon duge, zamišljene tišine, Valerijan joj napokon odgovori. Odgovori joj s težinom u glasu kakvu nikada prije nije osjećao:

"Bojim se da je gotovo, draga moja....",

"Ne...", zamucala je tiho Jozefina, a Valerijan nastavi:

"Prijatelji moji, suborci moji... pokušali smo, ali nismo uspjeli. I sami znate da su nam šanse za uspjeh ravne nuli. I sami znate da su nam, što dulje nastavimo ovu igru, šanse da iz ovoga izađemo živi ravne nuli.", izgovarao je Valerijan pritom gledajući u skupocjeni, ulašteni pod.

"Kao vaš vrhovni zapovjednik... kao vaš suborac, pozivam vas da pustimo taoce, pozivam vas da odložite svoja oružja, pozivam vas da se spasite. Preuzet ću svu odgovornost za današnje događaje, koliko god to vrijedilo. Više ništa ne možemo dobiti, možemo samo sve izgubiti...", završio je Valerijan.

"Ne... U ovome smo zajedno, dragi moj Valerijan. Zajedno smo došli do ovog trenutka, zajedno ćemo i nastaviti! Nema predaje, dragi moj Valerijane!", odgovori Jozefina gutajući suze.

"Nema predaje! Nema predaje! Nema predaje!, zaorilo se dvorima ispunjenim starim, izboranim borcima, starim, izboranim revolucionarima koji su dijelili isto srce.

Valerijan je bio iznimno dirnut ovim činom, toliko dirnut da od dirnutosti nije uspio prozboriti ni jednu jedinu riječ. Umjesto toga prebacivao je svoj pogled s jednog druga na drugog, uvidjevši da se svako lice nalazi u čvrstom stisku ne blijedeće hrabrosti.

Jozefina, na veliku radost državničkih parazita, naredi oslobađanje talaca koji u isti mah pojure prema izlazu koliko ih noge nose. Zatim odloži svoje oružje, priđe i poljubi Valerijana kojem ovaj čin preokrene cijeli svijet.

"Volim te, dragi moj Valerijan!", kaže Jozefina sa suzama u očima.

" I ja tebe!", odgovori Valerijan kojeg su neki zvali i Napoleon, popraćen razgaljenim pljeskom suboraca.

Nedugo nakon toga masivna vrata nekadašnjih dvora ponovno su se otvorila i, htjela ona to ili ne, propustila posljednji juriš. Juriš kojem su se, uvidjevši što se događa, ubrzo priključili i preostali revolucionari.

Stara revolucija sjala je onim sjajim kakvim samo stare zvijezde mogu sjati.

EPILOG

Nakon svake revolucije, bila ona uspješna ili ne, počnu kolati priče. Razne priče. Jedna od tih priča, priča je o umirovljenom gostioničaru Stjepanu iz "Zlatne Građanke", poznatom i kao Čudotvorac, a, u zadnije vrijeme, zvanom i Juda. Druga se, pak, dotiče stanovitog Premijera.

Stjepan je bio čovjek niskih želja i niskih pobuda, najveće duhovni dosezi bili su mu vino i novac i nikada u svom životu nije uzgajao krave te mu se, shodno tome, nikakva krava nije ni mogla teliti. Dan prije Dana D, naš je Stjepan, umjesto pomaganja u teljenju dotične krave, proveo u ugodnom razgovoru s Premijerom tijekom kojeg je nekakvim čudom cijeli plan čuvene operacije bio u potpunosti otkriven. Sve! Sve do najmanjih, najnevažnijih detalja! Kao nagradu za svoje usluge Čudotvorac je dobio ne samo oprost zbog sudjelovanja u čitavoj stvari, već i povrat vinograda oko čijeg se vlasništva godinama svađao sa svojim susjedima, kako na sudu, tako i izvan njega. Šuška se, također, da je za svoje zasluge dobio i nemalu svotu papira ukrašenog mnoštvom likova iz naše slavne povijesti.

Činjenica da, uz to, nikako nije mogao osvojiti srce žene koja mu se sviđala, točnije, Jozefine, žene čije je srce pripadalo nekome drugome, sigurno nije bila posve nebitna.

Vidite, dragi čitatelji, takav je čovjek bio naš Stjepan zvani Juda.

Premijer je, pak, bio čovjek usmjeren samo na sebe i svoju presvijetlu karijeru, politička mašina koja bi za dodatne poene prodala i rođeno dijete. Uvidjevši da je, radi maksimalnog učinka, o cijeloj stvari najpametnije još neko vrijeme šutjeti, Premijer je učinio upravo to. Naredio je Stjepanu da se, kada dođe pravi trenutak, izgubi iz naše hrabre povorke.

Računao je naš Premijer s time da će, ako cijelu stvar zaustavi u zadnjem trenutku, ako se u zadnji čas pojavi kao vitez na bijelom konju, ako se upravo on dočepa kritičnih informacija, on i samo on postati spasitelj poretka. Spasitelj koji će biti poštovan, ako već ne može biti i voljen, čak i od svojih političkih suparnika... i nije bio u krivu.

Sreća ovog dvojca bila je, ipak, kratkog vijeka. Tijekom Stjepanovog odlikovanja kao zaslužnog građanina, događaja koji se zbog svoje važnosti prenosio uživo, i Premijer i Stjepan zvani Juda, doživjeli su simultani srčani udar.

Preživjeli revolucionari ostali su veoma zapanjeni ovim razvojem događaja. Nikako si, naime, nisu mogli objasniti kako je moguće da dva čovjeka koja provjereno ne posjeduju taj mišić zadužen za pumpanje krvi, a koji zovemo srce, mogu umrijeti od zastoja istog.

#KristianKomorčec #ZiNnagradezaknjiževnost #proza

ZVONA i NARI - Library & Literary Retreat - Vrčevan 32, 52204 Ližnjan, Croatia - + 385 99 232 7926 - zvonainari@gmail.com - (c) 2011.-2020.