• Ana Matota

Štimer: Ana Matota


Priča Štimer Ante Matota bila je u konkurenciji za ZiN nagrade.

Ana o sebi: "Živim i radim u Zagrebu. Bavim se ilustracijom te pisanjem proze za djecu i odrasle."

Ana o svom radu: "Pišem uglavnom dulje forme kratkih priča. U njima preispitujem ljudsku psihu stavljajući pojedinca u kontekst njegove najbliže zajednice. Nastojim da moja proza bude psihoanalitična ili čak psihoterapeutska."

Štimer

“Dobar dan, vi ste štimer?” - vrata stana otvorila je ne premlada, ali vitka plavuša - “klavir je u dnevnom boravku, izvolite samo ravno.”

Visoki, mladić mišićavog torza je ušao u stan i krenuo kuda mu je rečeno, noseći svoju kutiju s alatom. Interijer minimalistički bijel, besprijekoran. Mladić je zastao nakon 20-tak koraka, duljine koja je prestala biti uobičajenom čak i za hodnike stanova na kakve je štimer klavira navikao. Zar ovi imaju cijeli kat? Negdje po putu je osjetio da plavuša više ne korača za njim. Na zidovima su se izmjenjivale fotografije, čini se iste dvojice dječaka snimljene kroz par godina pa one na kojima su dječaci, plavuša i nasmiješeni, valjda suprug pa one na kojima je par bez djece. U pozadinama New York, pustinja, valjda Santorini. Koračao je dakle mladić, usporavajuće kao da ulazi u neku bajku da bi napokon stigao do izvora svjetlosti. Bio je to ogroman dnevni boravak sa koncertnim Stainway klavirom u jednom čošku. Klavir za kojeg bi se dala kupiti pristojna garsonjera. Obilazio je oko klavira i tek nakon nekoliko trenutaka zamijetio da ondje diše još jedno živo biće. Sjedila je za okruglim stolom za kartanje, okrenuta poluprofilom, napadno skupljenih nogu, gospođa sa tankom prosjedom bob frizurom i mirno treptala. Mladić je i njoj uputio pozdrav i latio se posla otvorivši poklopac klavira. Nekoliko minuta kasnije, u sobu je ušla plavuša noseći malu tacnu sa dvije šalice.

“Tako mi je drago da si došla, ujna Ajša.” - rekla je što je ljubaznije mogla. “Znate da imam samo vas. Neznam što bih kad ne bi bilo ovih naših kava. Mislim da bi se moj rotirajući bubreg stalno okretao.”- odgovorila joj je Ajša, držeći tijelo stisnutim kao da joj je hladno i kao da mora na wc, istovremeno.

Dvije su gospođe, mlađa, utegnuta i ispeglana, za koju je mladić iz razgovora saznao da se zove Sara i ova druga, stara, izrazito mršava, nastavile prije započeti razgovor. Sara je neprestano sa istim smiješkom slušala Ajšine žalopoljke na temu senzacija koje ova doživljava u svojem probavnom traktu. Gotovo zamrla u istom položaju, Sara bi tek rijetko, samo kada bi to Ajša jako očekivala od nje, izrekla neki nerazumljiv i umirljiv medicinski termin. Očito je bila liječnica. U jednom je trenutku, Ajša spomenula svoj stan, izgleda također u centru. Mladić je uspio primijetiti da se je Sara tada trznula. Kao djevojčica koja bi usred uspavljujućeg sata matematike čula riječ “sladoled”. Izrazito je angažirano tada krenula iznositi svoje mišljenje o radovima na popravku krova te o potrebi promjene lifta u Ajšinoj zgradi. Nakon toga je Ajša zapitala Saru o njenom poslu. Ova se je ponovno nevjerojatnom brzinom preobrazila, ovaj puta u lik ljute šefice čije su zaposlenice “glupe, lijene i imaju loše higijenske navike”. Očito je imala vlastitu ordinaciju.

Mladić je za to vrijeme štimao klavir. Primijetio je kako se isključivo upotrebljavaju srednje lage. Vjerojatno jedan od dječaka nabija po njemu svoje nezahtjevne skladbe. Procijenivši da je klavir već poprilično dobro naštiman u jednom je trenutku krenuo prstima nasumično prolaziti preko tipki. Kroz par trenutaka desna mu je ruka počela uobličavati poznatu melodiju. Kad je odsvirao prva 3-4 takta, kratko je zastao i upitno pogledao prema gospođama. “Samo nastavite. Lijepo svirate.” - odobrila je Sara prepoznavši melodiju.

Bila je to Rahmanjinova Rapsodija na Paganinijevu temu, 18 varijacija. Ajša je ušutjela primijetivši da Sara želi slušati. Sara se usredotočila kao da i očima i cijelim tijelom želi uhvatiti svaki ton. Tu skladbu je voljela njena mama. Ponavljajuća tema zvučala je udaljeno, nekako šumski i carski istovremeno. Misli joj zatim skrenu na mladića koji svira. Mišićava ramena je već prije primijetila, ali sada su imala novu ulogu. Mičući se, borila su se s majicom. I uvijek pobjeđivala.

Uslijed te ruske melodije i ovih niskih zimskih zraka svjetlosti, učini joj se mladićeva kosa svjetlijom, a bradica koju je tek sada primijetila da postoji, crvenkastom. Kao da je nekakav mladi Viking. On je korektno odsvirao 18. varijaciju od početka do kraja sa naglašenim forteom pri kraju treće četvrtine što je kod Sare izazvalo malo ubrzanije disanje. Na završetku je nježno usporio, baš kako treba.

“A gdje je Barica?” - u jednom je trenutku, kao da je samu sebe probudila, skoro uzviknula Ajša.”Zar ne dolazi više subotom?” “Ma ne.”- malo je zastala Sara pa onda nastavila:”Otpustila sam je.” “Stvarno? Mislim, bila je malo šlampava. Ali ipak, iznenadila si me.” “Zatekla sam je da je dovela muškarca ovdje u stan.” “Nemoguće! Barica?Tako pobožna Barica. A tko je to bio?” “Neznam. Valjda ljubavnik.” I nastavile su njih dvije raspravljati o ovom slučaju. Poprilično suzdržana, kao što je uostalom uvijek bila, Ajša je riječima odobravala sve što bi joj Sara rekla, a u sebi je mislila tko zna što.

Mladić je već neko vrijeme bio gotov sa svojim poslom. Što je polaganije mogao spremao je alat, zapravo pozorno slušajući razgovor dviju gospođa. Činio je to bez ustručavanja budući da je poprilično bio siguran da ga one ne primjećuju. I mogao je on tako nastaviti još dugo da gospođe u jednom trenutku nisu zastale s razgovorom. Obje su ispijale iz svojih šalica.

“Mogu li vas nešto pitati?”- zapravo je prvo što je, osim pozdrava, tamo izustio mladić. “Naravno, izvolite.”- bila je gotovo oduševljena Sara. Vlasnica privatne liječničke ordinacije bila je istrenirana glumiti ljubaznost čak i pred ljudima koji su joj bili odbojni. Ali ovo je bilo drugačije, sada je jedva čekala čuti što ovaj tajnoviti mladić ima reći. “U vezi gospođe Barice. I ovog slučaja o kojem pričate. Desilo se da sam vas čuo.” Obje su gospođe gledajući u njega šutjele pa je mladić nastavio: “Zanima me da li vam je možda pala napamet mogućnost da čovjek kojeg je ovdje dovela gospođa Barica nije njen ljubavnik? Možda joj je brat. I možda je upravo izišao iz bolnice nakon operacije i nije imao gdje čekati vlak. Možda živi u istom selu iz kojeg je gospođa Barica. Ili susjedom. Možda se i on, da bi se domogao kuće, mora voziti tramvajem pa vlakom i onda još autobusom?” “Kako bi vi mogli znati da je to tako?” - Sara je imala tek naznačeni smješak na usnama. Blaga nelagoda koju je osjetila svakako nije bila jača od dojma da je ova situacija zabavlja. “A kako bi vi mogli znati da nije? Možda vas je baš u trenutku kada ste došli gospođa Barica htjela nazvati” “Nepoznati muškarac u kući je razlog za momentalni otkaz bedinerici. To je vrlo staro pravilo.” “Dakle da ste znali da je u vaš udoban stan, vaša dugogodišnja bedinerica nakratko dovela svog brata ili muža kako on nebi sa friškim šavom na prsima morao čekati u hladnoj čekaonici kolodvora i još vam je to htjela javiti, ali joj se baš tada ispraznio mobitel, vi biste joj ionako bili dali otkaz?” “Neznam što bih učinila u nekom hipotetskom slučaju. Vi ste smislili situaciju u kojoj je Barica apsolutna svetica. Uostalom, vaša verzija je šuplja. Po netom operirane ljude obično obitelj dolazi u bolnicu automobilom. Ne voze se kući javnim prijevozom.” “A da li vi uopće znate da li gospođa Barica koja je vama 9 godina prala gaće ima automobil?“ “Mladi su danas tako drski. “ - rekla je Ajša stisnuvši usne “ Vi ste nas tu cijelo vrijeme prisluškivali i sada još vrijeđate.” “Ja samo imam dobar sluh. Nekada je to mana.” “Gledajte mladi gospodine,”- zauzela je Sara državnički stav: “ u ovom svijetu stvari funkcioniraju po određenim pravilima, sviđalo se to vama ili ne. Ako bedinerica dovede muškarca u stan u kojem radi, bez obrazloženja dobiva otkaz. Bilo da je to njen muž koji je došao po nju jer je uganula gležanj, ili njen brat koji joj je došao reći da im je umrla mama ili susjed koji joj javlja da joj je izgorjela kuća. On jednostavno ne može biti ovdje. Moj stan nije hotel niti dom za beskućnike i ja nisam Majka Tereza.” “Svejedno. Ja sam naštimao klavir, napist ću vam račun i idem.”

U tom trenutku začulo se ulazno zvono. Sara je malo pričekala i onda polagano krenula prema vratima. Ajša je gledala za njom. Mladić je počo na stolu ispisivati račun. Ajša i mladić su čuli kako su se ulazna vrata otvorila i odmah zatvorila. U sobu se je nakon nekoliko trenutaka vratila Sara i stala nasred sobe u tišini prekriženih ruku. “I tko je to bio?”- upitala ju je napokon Ajša. “Barica.” “Što je rekla. Gdje je?” “Pred vratima je. Čeka.”- odgovorila je Sara bez dodatnog objašnjavanja još uvijek prekriženih ruku i sjela na svoje staro mjesto za stol. Mladić se uspravio ne dovršivši račun. On i Ajša su gledali u Saru baš onako kako je Sara željela da je oni gledaju. “Ako vam je toliko stalo do Barice, jeste li spremni učiniti nešto da je spasite?” - Sara je pogledom pantere gledala u mladića. “O čemu pričate?” “Evo, imam prijedlog za vas. Ako želite da je vratim na posao, skinut ćete se tu sada pred nama.” “Molim?” “Ja sam stara...”- stala je Ajša “Mislite da sam kurva?”- rekao je mladić “Ne, samo vam dajem priliku da spašavate svijet.”- rekla je zadovoljno Sara. “Mislite ovdje, do gola, pred gospođom?” “U moje vrijeme...”- stala je Ajša “U vaše vrijeme su samo gospođe imale klavir.” “Hoćete li ili nećete?” “Platite mi štimanje i idem.” “Dakle odbijate? Ali pred vratima vas čeka Barica.”- smješkala se je Sara kao da mu nudi čokoladu. “Nosite se. Ne trebate mi platiti.”- mladić je krenuo prema vratima.

Ajša je prvo pogledala za njim, a onda u pod. Nakon toga je kriomice kao kakav pas pokušavala pogledati Saru sa strahom što će biti ako joj ova pogled uhvati. Sara je sjedila za stolom i gledala mladića kako odlazi. Zatim kako tik pred vratima zastaje. Tamo neko vrijeme stoji. Okreće se. I počinje se vraćati. “Ja vas neću gledati.”- kada se vratio u sobu, izustila je mučenički Ajša zalijepivši pogled za pod s namjerom da ga ne odlijepi sve dok mladić zauvijek ne ode iz stana. “Ok.” - rekao je mladić i krenuo brzo svlačiti majicu, hlače, majicu katkih rukava, čarape i na kraju gaće. “Da bar vaš muž sada uđe u stan.” - rekao je mladić stajajući gol nasred velikog dnevnog boravka dok ga je Sara netremice gledala. “Mogu li se sada obući?” “Okrenite se i tako se oblačite. I Barica će natrag dobiti posao.” - kao da djetetu priča završni dio bajke: “i živjeli su sretno do kraja života”, izgovarala je Sara. Ajša je stavila ruku na usta i zažmirila. Disala je ubrzano uvjeravajući valjda samu sebe da joj slijedi infarkt.

Nadalje se je sve odvijalo u potpunoj tišini. Mladić se obukao. Sara i Ajša još su uvijek sjedile niti jednom dijelu svoga tijela ne promijenivši položaj. Mladić je krenuo dovršiti ispisivanje računa. Još nikada u ovih par godina nije nikome zaračunao cijenu višu nego što inače naplaćuje. Nije niti dolazio u napast. Ovog puta još je malo razmislio i umjesto 600 na računu ispisao 1200 kuna. Dao je Sari račun, dobio novac i otišao iz stana. Na stubištu je samo kratko bacio pogled na nisku ženu, prosjede kose koja je kao stup stajala pored vratiju stana u crnom kaputu prekriženih ruku, držeći malu ručnu torbicu i vrećicu. I ona je njega pogledala svojim zacrvenjenim očima uslijed čega su joj šarenice poprimile tirkiznu boju.

#AnaMatota

ZVONA i NARI - Library & Literary Retreat - Vrčevan 32, 52204 Ližnjan, Croatia - + 385 99 232 7926 - zvonainari@gmail.com - (c) 2011.-2020.