Poezija Nevie Glavinić bila je u konkurenciji za ZiN nagrade.
Nevia Glavinić, djevojačkim prezimenom Kalčić, rođena je 25. siječnja 1959. godine u Puli. Tu je provela djetinjstvo, završila srednju i višu ekonomsku školu, te je odradila cijeli svoj radni vijek. 1982. godine udala se i od tada živi u Barbanu. Ima dvoje sada već odrasle djece. Pisanjem stihova počela se baviti u ranom djetinjstvu, na hrvatskom standardnom jeziku i na čakavštini. Još u osnovnoj školi pjesme su joj objavljivane u školskim listovima, a potom u katoličkim priručnicima, te stručnim novinama i knjigama. 2004. godine jedna joj je pjesma uglazbljena za Grobničku skalu, pa je niz godina bila aktualna i slušana diljem Lijepe naše. Od 2011. godine, odnosno od samog početka, sudjeluje na susretima barbanskih pjesnika te su joj stihovi zastupljeni u svih šest zbirki „Beside u jatu“. Od 2014. svoje radove prezentira i u Lipiku, kamo odlazi na rehabilitacije pa su njezine pjesme izložene po zidovima ovog lječilišta i čitane na raznim okupljanjima, a 2016. upriličena je njezina umjetnička večer, što je popratila i tamošnja lokalna televizija. Od 2012. godine, kada je zbog bolesti umirovljena, još intenzivnije piše te se posvećuje svome umjetničkom daru. „ČA tepli dušu“ njezina je prva zbirka pjesama, na čakavštini, a u pripremi je druga, na hrvatskom standardnom jeziku, koju se nada objaviti uskoro.
O svom radu Nevia kaže: "Pisanjem stihova bavim se od djetinjstva. Moja poezija su stihovi isključivo u rimi, uravnotežene metrike, pretežno sa ujednačenim brojem slogova, a jezik je hrvatski književni ili čakavica. Pjesme pišem na prepoznatljivom, običnom čovjeku dostupnom i razumljivom jeziku, bez izvjesnih književnih metaforičnih izražaja ili tek pretpostavljenih misli. Kažu da su moji stihovi čitatelju toliko dostupni, opisno jasni i koloritni da ga u stvarnim, konkretnim slikama mogu približiti, čak unijeti u situaciju kao aktera, odnosno subjekta slike ili događanja. Moram priznati da i osobno proživljavam konkretne događaje kao da su trenutno aktualni, pa nerijetko poneke emotivne situacije iznova budu oplakane. Uzrok tome je i činjenica što inspiraciju uglavnom crpem iz osobnog života (i nemilih događaja), ali se nađu i izmišljene ili neke tuđe teme."
ZA ONE KI SU ZDAVNO POŠLI ĆA I ZABILI ČA STARU MATER TOKA, I KAKO ŽIVI KUMPANIJA BELA U KORTI, NA KRAJU ISTRIJANSKEGA SELA....
KUMPANIJA BELA NA KRAJU SELA
Tri kokice šare i jena nonica bela u korti pred hižon na kraju sela tu su još zadnji sinjal od života -od velike fameje sirotska dota.
Od ranega jutra nešto premeću i po sto puti kortu prešeću, a u podne kada južinu fini nona side u hlad z pijaton na kolini.
Tu je pod smokvon najlipše sist na staremu, žbršljivemu škanju jist, ma jušt je, boljega ni ni imala, spameti se ga još od kad je bila mala. I njega su kako i nju pretisla lita, ma živi ne moru z ovega svita. Na njin je vrle krunice zmolila, kakovu i zaklela kad je mučna bila, a sad samo moli da njoj Bog prosti i na njemu pučiva stare kosti.
Tu je u hladu i tovar lega i on njoj rabi, ma ča bi prez njega, za kumpaniju i za poć do lokve, derešto je šempre tu spod smokve. Ne rabi mu špag, ni kadina, ni pašture, a kamo bi sirota od te bravure? Zelena postelja, malo jis i pit, i ova korta su mu svi svit.
A ona se side na jedan kraj škanja sve mu povida, ča pensa i sanja, kako je bilo kad bila je mlada, kako bi bilo da još ča more sada, i kako je starega uzelo more, a ona ga još čeka od zore do zore. Potuži se da je muče grdi pensiri da kad njoj zadnja ura zasviri, i kad njoj Bog črnu karocu pošalje ne zna ča će ova kumpanija dalje…
Tako se sirota pominje sama sobon, pak reče „si čuja, govorin s tobon“, a on zanjače, kako da bi se nasmija, i stupne z nogon kako da je sve razumija. Pak kroz dentjeru pošapće ta stara duša „viš, da niman tebe - ma ki bi me sluša!?“
Malo dalje se debeli mačak rasteže, u pržinu se kako u gnjizdo leže, svako toliko na jeno oko zaškilji ašto sunce jušto u njega pilji. Zavrti z glavon ili strese uha aš mu svako tanto intrigiva muha, ma ne bacilja ča sunce praži, premestit će se kad mu hlad bude draži. Kad digne glavu pogleda zdolon da vidi ko je sve pod kontrolon, na kraju se stešo premesti u hlad pak spi dok ga ne zbudi glad.
Marendaju skupa, tako se škrbi, ona poji meko, aš nima zubi, ma vajka odriže cilu fetu, a koricu spravi u travešetu. U žepu se najde sve ča ki pita kus kruha, i sira, i grščica žita, ni jeno stvorenje ne smi lačno bit, aš lačan ne more ni na oni svit.
Ma ovi put je žep popuštija, konac je puka, žep se prohudija. Zrnje se je rasulo po korti, mež kamenje i kokice su delale zlamenje. Kokodakale su i perje je letilo da nona ni došla još bi svašto bilo... Mačak je bez trepnut sve to kontroliva, samo je jedan črni rep kroz travu pliva i bija je pronat da se je ča zgodilo, da je ne daj Bože bilo ča ni bilo… „To bi jutri bilo jeno jaje manje i još veća kareštija za ovo imanje. A forši je mogla bit bar jena dobra juha… na kraju san samo ja usta bez svoga kruha!
Ma neka bude tako, samo da ni gore, aš stešo se nič gambijat ne more!“ Tako kalkuliva ova štuta glava: „samo da Bog živi nonu, ašto nan je prava. Ona će z jutra škulju na žepu zašit i jopet će, kako učer, sve po staru bit.“
U Barbanu, 15.04.2015.
TO JE KARTULINA IZ RODNEGA MESTA DO KEGA NE PELJE BROD, EROPLAN, NI ČESTA ZA ONE KI SU UBEĆALI DA ĆE DOĆ MA SU STAREN KRAJU REKLI LAKU NOĆ!
