Proza Mozaik Iris Spajić bila je u konkurenciji za ZiN nagrade.
Iris o sebi: "Rođena sam 23.9.1993. u Osijeku. Apsolventica sam prevoditeljskog studija u Osijeku na Odsjeku za njemački i engleski jezik i književnost. U slobodno vrijeme bavim se pisanjem kratkih priča, dramskih komada (uglavnom monologa) i poezije te čitanjem književnih i stručnih tekstova na hrvatskom, njemačkom i engleskom jeziku. Ljubav prema književnosti, pisanju i umjetnosti općenito stekla sam još u djetinjstvu provodeći vrijeme u kreativnom neredu kolaža, bojica, tempera, olovaka i hrpa papira zajedno s roditeljima i starijom sestrom. U srednjoj sam se školi ozbiljnije počela baviti pisanjem te sam pohađala nekoliko radionica kreativnog pisanja pod vodstvom Miroslava Mićanovića. Na Fakultetu sam sudjelovala na radionicama pisanja drame i kratke priče. Dobitnica sam različitih nagrada – dvije nagrade Gjalski za srednjoškolce, nagrade Vladina ureda za ljudska prava te Građevinskog fakulteta Osijek – a sudjelovala sam i na državnoj smotri LiDraNa, West Herzegovina Festu i Aprilskim susretima. Budući da uživam u književnosti, voljela bih se baviti književnim prevođenjem te se nastojim usavršavati u tom polju kroz radionice književnog prevođenja, primjerice Europski književni kolegij u Straelenu, književni kolegij na Premudi te radionici prevođenja poezije Ingeborg Bachmann pod vodstvom Arnoa Dusinija na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Osim pisanja, uživam u volontiranju, plesu i putovanjima."
Iris o svojoj poetici: "Pisanje je, uz ples, važan dio mog života i stopila sam se s njim. Svakodnevno bilježim misli i „zamrzavam“ događaje i ljude u svojim bilježnicama, na papirima, računalu, i u krajnjem slučaju rukama, a kasnije te misli oblikujem u priče, pjesme, dramske monologe ili ih ostavljam u njihovom primarnom fragmentarnom obliku. Radovi su preslika mojih zapažanja, samokritike, društvene kritike, filtracije nakupina različitih vrsta emocija i događanja. Inspiraciju nalazim u svakodnevici, a produkt te inspiracije najčešće bude nešto čime sam trenutno najviše zaokupljena. Tekstovi su pisani u obliku struje svijesti, naizgled bez strukture i smisla, no čak su i ti fragmenti zapravo cjelina, svojevrsna priča unutar priče. Tekstovi su najčešće usmjereni na pojedinca i njegov način nošenja sa stvarnosti. Stoga su „likovi“ često ogoljeni, sluđeni i izloženi pogledima koji njihovom unutrašnjem svijetu uopće ne odgovaraju."
Mozaik
Ustajem iz kreveta i bosim nogama dotičem pod. U prostoriji se osjeti nedostatak kisika, a dim cigareta još uvijek je u zraku. Čini se kao da hodam po teškim sivim oblacima. Dotičem ih rukama, nogama, grudima, licem, udišem njihov nedostatak mirisa i gušim se jer nemam što udahnuti. Tekstura oblaka u ustima podsjeća na šećernu vunu s okusom dima. Razmišljam o zvuku rezanja oblaka škarama dok te oblikujem u njima. Započinjem hod naslijepo, zatvorenih očiju, usput dotičući poznate predmete. Naučio si me da je povjerenje potrebno graditi, ali prvo moram povjerovati sebi. Osjetilima pokušavam u sjećanje dozvati prethodnu večer. Nastojim se usredotočiti na ono što osjećam, a ne ono što znam – početnička greška ljubavi. Dotičem stol s kojeg još uvijek curi prolivena tekućina, a na prstima mi ostaje ljepljiv trag. Prinosim ruke licu i aktiviram osjet njuha. Miris višanja… Mokrim prstima prelazim preko usana, a okus tekućine uzrokuje bljesak slike u mozgu. U izmaglici vidim tvoj osmijeh i moje ruke kako ti dotiču lice dok zatvaraš oči kao da pokušavaš zapamtiti moj dodir. Protrnem od sjećanja na to kako mi zatvorenih očiju nježno uzimaš ruku i prinosiš je usnama. Približavam ti se da te bolje proučim. Prstima dotičem svaku crtu tvog lica. Na mojem dahu osjetiš miris višanja. Iznenađuješ me poljupcem i preuzimaš njihov okus na svoje usne. Na mojima ostaje okus željeza. Zagrizem usnu da ponovno proživim taj trenutak. Slika u glavi postaje sve mutnija i vraća me u stvarnost. U sobi je još uvijek težak miris jasmina – zavodljiv i opojan. Osjetiš njegov miris na mojem vratu dok lako smišljaš načine kako da mi pošalješ trnce niz tijelo. Uzvraćam udarac. Čak i takve sitnice mogu pomutiti razum. Zamišljam svoje ruke oko tvog vrata. Pravim omču i spajam te sa sobom. Još uvijek u glavi čujem tihu melodiju glazbe i razmišljam o tvojem tijelu koje se opušta dok nesvjesno tone u san. Osjećam tvoje tragove na rukama – savršen omjer težine i lakoće. Otvaram nakratko oči kako bih se uvjerila da je poprište zločina i dalje netaknuto. Šljokice su posvuda. Tragovi zvjezdane prašine s očiju. Nasmijem se naglas, a zvuk mi propara uši. Pritisnem ih dlanovima da zaustavim protok boli. Bojim se ponovno pustiti glas da ne narušim atmosferu sreće koju si ostavio prije odlaska. Ponovno zatvaram oči i nastavljam hod po mokrom i ljepljivom podu. Sudaram se s predmetima jer ipak ne znam napamet raspored prostorije. Osjećam kako mi modrice probijaju kožu. Ponavljam si da povjerenje treba graditi. Pod nogama osjetim komadiće stakla kako pronalaze put do unutrašnjosti mojih stopala i njegove oštrice koje istovremeno uzrokuju bol i ugodu. Neprestani ples po tankoj žici. Otvaram oči iz straha da će mi promaknuti neki detalj, neka skrivena slika. Suočena sam s razbijenim ogledalom. Njegovi ostaci razasuti su po podu, baš kao i zvjezdana prašina. Skupljam fragmente s poda, ostatke tvog odraza u zrcalu. Pokušavam te zarobiti u njemu i ponovno složiti cjelovitu sliku. Pokušavam od sjećanja izgraditi stvarnu osobu i zadržati tvoj osmijeh, tvoje bore oko očiju dok se smiješ, tvoj pogled, tvoje od sreće proširene zjenice, obrise tvog tijela. Kad bih otkrila način kako zarobiti tvoj glas, tvoju energiju i otkucaje tvog srca, bila bi to savršena rekonstrukcija zločina.
