• Ana Savković

Weekly ZiNgers! Sigurna u svojim alabastrenim odajama


Život koji je Emily Dickinson odabrala živjeti mogao bi se opisati mnogim riječima: miran, osamljen, izoliran, ekscentričan... Ova darovita pjesnikinja zadnja dva desetljeća svog života uopće nije napuštala obiteljski posjed. Vodila je miran i povučen život, ispunjen introspektivnim promišljanjima i promatranjima prirode koja ju je okruživala te je zbog toga postala poznata kao pjesnikinja prirode. Njena samoanaliza odvijala se kroz prirodne subjekte i procese. Provodila je dane čitajući omiljena djela i stvarajući poeziju koja će joj nakon smrti donijeti književnu slavu od koje je zazirala tijekom života, a tiskanje zbirke za života smatrala je "dražbom ljudskog duha". Njena izolacija otišla je tako daleko da pjesnikinja nije voljela osobno vidjeti nikoga, čak niti svoje prijatelje, već je preferirala komunicirati s njima i sa svojom obitelji preko pisama, a s posjetiteljima je razgovarala kroz vrata, izbjegavajući bliske interakcije. Razlozi njene samonametnute izolacije nisu nikad do kraja razjašnjeni. Nakon smrti, iza sebe je ostavila preko tisuću pjesama koje je stvarala potiho i u osami, skrivena od vanjskog svijeta. Snaga njenog književnog glasa, kao i njezin ekscentrični život, pridonijeli su činjenici da je Emily Dickinson postala neizbrisiva književna figura o kojoj se i danas diskutira. U ovotjednom ZiNgeru proučit ćemo neke od zanimljivih detalja iz života ove povučene pjesnikinje.

Emily Elizabeth Dickinson (10. prosinca 1830. - 15. svibnja 1886.) bila je američka pjesnikinja koja je odredila temelje moderne lirike te se smatra jednom od najvećih svjetskih pjesnikinja. Njezina poezija karakteristična je po svojoj sažetosti, kratkoći i jednostavnosti. U njenim pjesmama prevladavaju refleksije o životu, smrti, ograničenjima, biblijski motivi te oni iz legendi. Iako je nadahnuće nalazila u štivu koje je čitala (Biblija, Shakespeare, Keats, Elizabeth Barret Browning, sestre Bronte, Ralph Waldo Emerson, Henry David Thoreau i dr.), izradila je svoj prepoznatljiv stil. Napustila je utvrđena pravila i standarde te stvorila svoj izričaj i prepoznatljivu konstrukciju i tematiku. Nije se sramila svoje ranjivosti i strahova, već ih je razotkrivala pred čitateljem. U pjesmama je putovala kroz svoju svijest i progovarala kako su joj tekle misli te ih pretakala u pjesme koje su bile bez jasnih granica. Snažne emocije koje je izražavala u pjesmama bile su u suprotnosti sa životom koji je vodila, a koji je naizgled bio bez većih uzbuđenja.

Rođena je u Amherstu, u SAD-u, u saveznoj državi Massachusetts. Obitelj Dickinson imala je duboke korijene u Novoj Engleskoj. Emilyin djed, Samuel Dickinson, bio je jedan od osnivača Amherst Collegea. Njezin otac, Edward Dickinson, bio je odvjetnik, predstavnik u Kongresu te je bio zaposlen kao rizničar na Amherst Collegeu, a nakon njega tu je poziciju preuzeo njegov sin William, Emilyn stariji brat. Edward Dickinson oženio je Emily Norcross 1828. godine, a par je imao troje djece: Williama Austina, Laviniu Norcross i srednje dijete, Emily. Emily se sedam godina školovala na Amherst Akademiji (Amherst College), a zatim je godinu dana pohađala Mount Holyoke Female Seminary. Iako je bila odličan student, prekinula je školovanje te provela ostatak svog života izolirana na obiteljskom posjedu. Premda su točni razlozi za njen konačni odlazak s akademije 1848. godine nepoznati, ponuđene teorije kažu da je njezino krhko emocionalno stanje moglo igrati ulogu ili da ju je njezin otac odlučio povući iz škole.

Odnosi unutar obitelji Dickinson bili su zapleteni i komplicirani. Emilyn stariji brat William, koji je bio u braku s Emilynom najbližom prijateljica Susan Gilbert, održavao je dugogodišnju aferu s književnicom i urednicom Mabel Loomis Todd koja je također bila u braku. Afera je bila poznata diljem Amherstove zajednice, a Emily je stala na stranu svoje dugogodišnje prijateljice Susan dok je njena mlađa sestra Lavinia bila podijeljenih stavova te djelomično stala na Mabelinu stranu. Rečeno je da je "Mabel učinkovito uništila obitelj Dickinson", ali spletom okolnosti ona je također bila ta koja je obavila zahtjevan posao uređivanja i objavljivanja Emilyne poezije nakon njene smrti. Emilyna mlađa sestra Lavinia pronašla je pjesme nakon autoričine smrti te od Mabel zatražila da ih uredi i objavi nakon što ih je prethodno dala Susan da ih ona uredi (ona je bila upoznata s Emilynim pjesmama), ali je to predugo trajalo pa je Lavinia postala nestrpljiva i predala ih Mabel. Emily i Mabel nikad se nisu srele, ali su razmijenile pisma. Mabel je uredila pjesme prema svom ukusu što je smatrano kontroverznom odlukom te je na kraju godinama bila u pravnoj bitci s obitelji Dickinson koja je uključivala i spor oko zbog komada zemlje koji joj je ostavio William.

Obitelj Dickinson živjela je na velikom posjedu poznatom kao Homestead u Amherstu. Nakon vjenčanja, William i Susan živjeli su na posjedu pored Homesteada, poznatom kao Evergreens. Emily i sestra Lavinia skrbile su za bolesnu majku sve do njezine smrti 1882. godine. Sestre se nikad nisu udavale te su provele ostatak svojih života na posjedu Homestead. Emilyn odnos s majkom također je bio kompliciran. Premda je velik dio svog života provela skrbeći za nju, njihov odnos bio je napet. Nije se mogla osloniti na majčinu podršku što se ticalo njenih književnih nastojanja, a isti tretman dobila je i od ostatka obitelji i prijatelja. Otac ju je pak vidio kao književnog genija. Određene paralele mogu se povući između Emilyna života i života koji je vodila njena majka. Poput Emily, ni njena majka nije napuštala obiteljski posjed, također se izolirala te je s godinama postala iznimno selektivna oko toga s kim će, iz uskog kruga obitelji i prijatelja, provoditi vrijeme. Emily je jednom napisala svom mentoru Thomasu Wentworthu Higginsonu: "Moja majka ne mari za misao." To je bilo u potpunoj suprotnosti s Emily koja je provodila svoje dane u promišljanjima i analizama svijeta oko sebe i u sebi. Drugom prilikom napisala je: "Možete li mi reći što je dom? Nikad nisam imala majku. Pretpostavljam da je majka netko kome žuriš kad si uznemiren."

Imala je kompliciran odnos i s vjerom, a njezine pjesme ponekad odražavaju određenu sklonost prema znanosti. Ipak, njezine pjesme također otkrivaju vjerovanje u postojanje Boga te složenu, iako nekonvencionalnu, duhovnost. Pisati je počela još kao tinejdžerica. Njezini raniji utjecaji uključivali su Leonarda Humphreya, ravnatelja Amherst Akademije i obiteljskog prijatelja Benjamina Franklina Newtona koji je Emily poslao knjigu poezije Ralfa Walda Emersona (također jedan od njenih utjecaja). Održavala je brojne korespondencije s prijateljima i obitelji, a u slobodno vrijeme proučavala je botaniku. Imala je veliki staklenik sa stotinama biljki, cvjetova i stabala svih vrsta koji je održavala zajedno sa sestrom Lavinijom i koji je bio poznat u Amherstovoj zajednici zbog svoje ljepote.

Premda joj je materijalni status učinio život lakšim te se nije morala udavati kao što su mnoge njene suvremenice radile da bi si osigurale egzistenciju i iako je većinu života provela u izolaciji, romantični osjećaji ipak je nisu zaobišli. Premda je većina njenih pisama uništena nakon njene smrti i to po njenom naputku, određena pisma ipak su sačuvana, između njih i tri pisma koja su nazvana The Master Letters upućena muškoj osobi koju je Emily oslovljavala s Master i prema kojoj je izražavala duboke emocije i privrženost. Godinama se nagađalo tko je taj muškarac za kojeg je Emily imala romantične osjećaje i mnoga su imena spomenuta, jedno od njih je i g. Otis Phillips Lord, obiteljski prijatelj s kojim je održavala korespondenciju. Gospodin Lord je Emily čak predložio brak, ali ga je ona odbila. Identitet muškarca o kojem je strastveno pisala u svojim pjesmama i pismima i koji je osvojio njeno srce nikad nije otkriven.

Za života joj je objavljeno tek desetak pjesama i to na nagovor njezinih prijatelja i rođaka. Neke od njih su: Kušam nikad načinjeno piće, Sigurni u Alabastrenim svojim Odajama, Neki na Sabat u crkvu idu, Plamteći u Zlatu, Purpurom se gaseć i Tko uspio nikad nije. Prvi svezak pjesama objavljen je 1890. godine, a potpuna kompilacija, The Poems of Emily Dickinson, objavljena je tek 1955. godine. U početku je došlo do različitog prijema njene poezije. Dok su neki hvalili njenu "rijetku individualnost i originalnost", drugi nisu odobravali njezin neobičan netradicionalni stil. Zanimanje za Emilynu poeziji postalo je rasprostranjeno početkom dvadesetog stoljeća, a kritičari su shvatili da su nepravilnosti u njezinim pjesmama svjesno umjetničke. S vremenom je Emily postala snažna figura u američkoj književnosti i prepoznata kao inovativna, predmodernistička pjesnikinja te se smatra da je utjecala na smjer poezije 20. stoljeća.

Zanimljiv detalj možemo pronaći u Emilynom opisu majčine smrt i njenom vlastitom nadgrobnim spomeniku. Emily je skrbila za svoju majku posljednjih sedam godina njenog života, sve dok njezina majka nije umrla 14. studenog 1882. godine. Nakon tog događaja Emily je u pismu napisala: "Draga majka koja nije mogla hodati, letjela je. Nikad nam nije palo na pamet da ona nije imala udove već krila - i neočekivano se vinula od nas poput pozvane ptice." Sama Emily umrla je četiri godine kasnije, 15. svibnja 1886.godine, u dobi od 55 godina, a kao uzrok smrti navedena je Brightova bolest; bubrežna bolest od koje je Emily bolovala posljednje dvije i pol godine svog života. Pokopana je na obiteljskoj parceli na groblju West Cemetery u Amherstu, a Homestead, gdje je rođena i gdje je umrla, postao je muzej. U početku su na njezinom nadgrobnom spomeniku bili uklesani samo inicijali E. E. D. (Emily Elizabeth Dickinson), ali kasnije je njezina nećakinja, Martha Dickinson Bianchi, dala napraviti još jedan nadgrobni spomenik s autoričinim punim imenom, datumom rođenja i datumom smrti te frazom “Called Back” koja je bila referenca na roman istoimenog naziva autora Hugha Conwaya, jednog od njenih favorita. Te dvije riječi ujedno su bile i posljednje riječi koje je Emily Dickinson napisala u pismu nedugo prije svoje smrti. Moglo bi se reći da je i ona, poput njene majke četiri godine prije, bila pozvana natrag te se vinula u nebesa poput ptice.

U svojoj sobi, odsječena od svijeta, ova talentirana pjesnikinja u tišini je stvorila preko tisuću pjesama koje su je svrstale među najveće svjetske pjesnike. No ona je preferirala živjeti život po svojim pravilima, te joj je njena izoliranost od svijeta dopustila da u tišini i samoći zaviri u dubine svoje duše i prenese ono što je otkrila u pjesme koje su joj osigurale vječnu slavu. Njezin brat William opisao je njen odabir kao načina življenja života točno onako kako je ona htjela. I uistinu, Emily Dickinson pronašla je moć u svom odabiru da živi svoj život točno kako je htjela te je pronašla užitak u odbijanju konvencije. Njeni točni razlozi za izolaciju ostat će misterijem poput same književnice, no ono što nam je ostalo je ujedno i ono što je najbitnije; preko tisuću malih dragocjenih uvida u skriveni svijet ove pjesnikinje koja je bila poznata pod nadimkom"The Myth".

"Skrivam se unutar svoga cvijeta

Što smješta se na grudi tvoje

Nosi me, bez da posumnja itko

Anđeli znat će svoje.

Skrivam se unutar svoga cvijeta

Što u tvojoj vazi vene

Da nitko ne zna - osamu, tugu

Ti osjeti za mene."

#WeeklyZiNgers #EmilyDickinson

ZVONA i NARI - Library & Literary Retreat - Vrčevan 32, 52204 Ližnjan, Croatia - + 385 99 232 7926 - zvonainari@gmail.com - (c) 2011.-2020.