• Ružica Parlain

Tražim: Ružica Parlain


Rođena sam 15.svibnja 2001. u Zagrebu. Pohađam Gimnaziju Marka Marulića u Tomislavgradu (Bosna i Hercegovina). Osim uobičajenih školskih aktivnosti, bavim se i glumom (dramska sekcija), plesom (mažoretkinje), pjevanjem (crkveni zbor) te pisanjem poezije, priča, dramskih tekstova… Umjetnost zauzima velik i važan dio mog života.

"Svaka pjesma nosi određenu spoznaju koja je uokvirena često teškim i bolnim motivima. U svakoj je i zarobljena emocija koja je na sigurnom i neće biti izgubljena. Sa svojom poezijom rastem i pravim kompletnu figuru svoga lika."

MOJE IMAGINARNO PUTOVANJE

Samo jednim pokretom ruke na nebu, i u meni se stvorila kap koja će isplivati na površinu kada bude vrijeme. Umjesto uzimanja knjige, uzela sam mobitel.1

Javili su mi da mi je za 13 dana zadnji rok za polaganje ispita. 13 je nesretan broj.2

Ima vremena za učenje. Kasnije ću. Dobila sam poruku. Što sad ova hoće? „Hej draga, možeš li mi posuditi knjigu da ju kopiram? Ja nemam, a znaš da su ispiti uskoro ..“ Ma kako da ne draga. Kupi. Zna me samo kad joj nešto treba.3

Dane uglavnom provodim isto. Ustanem se, jedem, odem vani, jedem, dođem u stan, jedem, idem spavati. Na predavanje idem kada mi se da. Novac mi šalju, za to se ne brinem.4

A ne brinem se ni za ispite, uvijek prepisujem.5

Za usmeno ispitivanje nađem drugi način za prolaz.6

1.2.3.4.5.6.7.8.9.10.11.12.13. dan. Izašla sam iz stana i zaputila se na faks. Tad me nešto uhvatilo i podiglo u zrak kao da sam ništa drugo nego obično perce. Želi misliti da je ovo san, ali izgleda tako realno. Nađem se u koloni mnogih drugih ljudi kojima također ništa nije jasno. Sudarala sam se na putu do glavne ceste gdje smo svi spušteni na automobile i kamione. Čvrsto sam zažmirila. Tad sam vidjela cijeli svoj život kako je proletio tako brzo. Duže su trajali samo oni trenutci kad sam činila nešto dobro. Možda mi se činilo da su studentski dani predugi, ali su tako brzo prošli. Ovaj pregled mog života će gledati još samo jedno stvorenje… Previše je okaljano lijenošću. Pa ja zapravo ništa nisam učinila u životu. Imam li onda razloga nastaviti? Zašto sam uopće stvorena? U žaru pitanja otvorila sam oči i vidjela da sam ostala sama. Zaista ne znam gdje su ostali otišli. Moram otići i ja. Ali pobogu, nalazim se na vrhu kamiona. Ne vidim ni jedno razumno objašnjenje kako sam se našla ovdje i kako ću otići. Ali me više ubijala spoznaja da je moj život gotovo uzaludan od te gdje se nalazim… Samo mi jedan način pada na pamet.7

I skočila sam. Predala sam se svemiru. Apstraktni, nečujni šapat ljutog neba gurnuo me s ceste i u tom trenu se otvorilo. Nebeski poslanici u obliku malenih, nečujnih i osjetljivih kapljica koje su se udružile u čvrstu i nerazdvojnu gromadu vode, čistile su moju dušu okaljanu pogrešnim odgovorima. Sva patnja i kajanje izašli su kroz suze suhe osobe. Više sam povrijeđena od kiše, nego od pada. Ali moram nastaviti svoj put. Brzo. Pametno. I ispočetka.

1-lijenost

2-praznovjerje

3-škrtost

4-iskorištavanje

6-podmićivanje

7-ODUSTAJANJE.

TRAŽIM

Tražila je bijele miševe. Polako i nesigurno je koracala u visokim potpeticama ne zato što nije imala snage, nego zato što je mislila da tako treba. Njezine prijateljice činile su tako i na polumrtvoj robnoj kući u mraku našle su bijele miševe, samo ona nije uspjela. Nije ni shvaćala kako je u toj tami moguće naći neko svijetlo, neku radost. Još uvijek je bila pri zdravoj pameti, jedina od njih. Izgubile su ju kad su prihvatile malu, bijelu tableticu koja nije izgledala tako štetna, štoviše, rečeno im je ako popiju taj otrov da će biti sretne jer će riješiti sve njihove probleme. I tažeći tako te svoje bijele miševe toj djevojci je bilo žao što u mrklom mraku ne vidi svjetlo kao ostale. Jedino ona je gledala očima koje joj je dao Bog, nije odlutala na drugi svijet, svijet kratkotrajne i smrtonosne sreće. One su otišle s ovog svijeta tog trena kad su u naručje uzele imaginarne bijele miševe. Ostala su četiri nepomična, mrtva, crna tijela koja su željela biti drukčija. Ali jedina koja je bila drukčija je ona-peta djevojka koja psihički nije bila spremna prihvatiti drogu.

Tražila sam u toj zgodi nešto shvatljivo, za svaku djevojku potrebno je naći jednu pouku. Našla sam dvije, njih ću zapisati, dvije su mi pobjegle. Naći ću ih jednom na ovom svijetu u kojemu je potrebno prihvatiti svoje probleme i Boga. Zašto bih govorila komplicirano, kad mogu jednostavno? Svatko neka shvati što može.

IDEALAN GRAD S JEDNOM MANOM

„Odrastao u mudroj obitelji, odgojen od prirode, stoji iza svojih odluka, tako lako plovi kroz težak život. To bi bio izvrstan čovjek, ali ne savršen. Pridružiti se društvu savršenog je nemoguće na ovom svijetu. Svijet je kao i čovjek podijeljen na više dijelova. Unutarnji dio Zemlje odlučuje što će se desiti i donijeti posljedice. Unutra sve nešto kuha, a kad eksplodira, nastane čudo ili katastrofa, nema između. A sve što čovjek napravi je uglavnom između. Polako nestaje nafte, ugljena, i ljudi su primorani razveseliti ovu generaciju da se ne brinu za svoj život, jer će živjeti normalno, dok se suočavaju s problemima. Potrebno je neka ideja, ali mora biti stupanj više od čovjekova razmišljanja. Često pomislim kako će sve to izgledati u budućnosti.“

Dok sam ovo čitala sva sređena, proždirala sam zadnju čokoladu koju sam našla u kući. Ove zapise našla sam kad sam tražila svoje naušnice, jer sam kao obično zakasnila sa spremanjem. Veselila sam se ovoj večeri. Svi građani pozvani su u gradski hotel na Dan grada, i tamo bi se dobro zabavljali. Jedna osoba bi preuzela mikrofon, počela pričati o bilo kojoj temi, i svi bi morali pričati o tome. Iako zvuči djetinjasto, i odrasli ljudi se znaju zabavljati. Ostavila sam sobu kuću u neredu, vratila stare zapise, i krenula u Hotel. Ovaj grad je prekrasan. Ako trebaš bilo što, naći ćeš to u njemu, ako trebaš riješiti neki problem, njegova priroda će ti pomoći, ako trebaš utjehu, njegovi morski valovi će te šapatom izliječiti. S neba je iščeznula plava boja, i stvorila se roza, crvena koja se otapa po beskonačnoj površini. Šume koje se temelje na dalekom tlu, zaintrigiraju me i počnem gledati dalje no što vidim. U tim trenutcima znam potpuno zatvoriti znatiželjne kapke i vratiti se u stvarnost. A hladni zrak me podsjeća na sve tople trenutke. Zanesena ljepotama grada, morala sam malo požuriti. Uletjela sam u dvoranu, te sjela sa svojim prijateljima. „Što danas radimo?“ Počeli su se jadati da im je dosadno, i da glavni ljudi ovog dana kasne, nisu im još rekli kako će se danas zabavljati. „Neće još doći, sigurno, idemo vani, moram vam nešto pokazati!“ Kad smo izašli van, jaka voda nas je udarila, i meni su se počela miješati 2 svijeta. Naglo otvorim oči, prekrivena znojem, pokrivena dekom, sjetim se što mi se događa. Polako sam se ustala, i dovršila svoje misli na polupraznom papiru. Zatim sam uzela svoj čaj, toplomjer, i samo poželjela da taj grad pun ljepote nema jednu, najgoru moguću manu. Da zapravo postoji.

#RužicaParlain

35 views

ZVONA i NARI - Library & Literary Retreat - Vrčevan 32, 52204 Ližnjan, Croatia - + 385 99 232 7926 - zvonainari@gmail.com - (c) 2011.-2020.