Blanka Will profesorica je njemačkog i engleskog jezika i književnosti. Studirala je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i Filološkom Fakultetu u Tübingenu. S njemačkog jezika prevodi poeziju te djela s područja filozofije i teologije. Dugogodišnja je suradnica 3. programa Hrvatskoj radija.
Januar
Nekako ti se ne mili kad pomisliš da ti se nalaktio na prozor, pa će tu stajat čitavu vječnost i zurit', a dani će se vući k'o krepane kokoši. Barem da hoće pustit malo snijega, da nakratko, i naknadno, osjetiš dah blagdana što nekoć bijahu prštavi i bijeli.
Siječnju treba dosta dugo da u sjećanju zaokruži lanjsku godinu, pohrani i postavi na svoje mjesto sve što je okončano, razlučivši to od onog što se nastavlja. No moguće januaru treba još duže. Za razliku od siječnja, okrenutog unatrag, i za razliku od ostalih mjeseci u godini, Janus, po kojem je januar dobio ime, nije tako jednostavan. On jedini ima dva lica, premda se ne bi moglo reći da je dvoličan, to ni u kom slučaju, al' nikad se ne zna.
Jedno mu je lice okrenuto prema naprijed, ono gleda, a možda i vidi, putove kojima će te povesti ova godina. Drugo lice okrenuto je unatrag, sagledava ti prošlost, opominje i upozorava. Jedno lice okrenuto kraju, drugo početku, jedno izlasku, drugo ulasku, na vrata ili kroz prozor, kako god. Ipak, zamislila si kako se nalaktio na prozor.
Razmišljaš o licu okrenutom unatrag, o godini koja je prošla, a da znala ni kako sa sobom ni kamo sa sobom. Utapala si se u bjegovima, putovanjima, krajolicima ljupkih čempresa, gradova od svile, onima okovanim vječnošću ili onima gdje život kulja i vri. No sve od čega bježiš opet sa sobom nosiš pa si kao ono stablo što roni gorku smolu i stalno imaš osjećaj da tapkaš u mjestu.
Nastojiš razabrati koje je lice okrenuo prema tebi. Ono zagledano u prošlost ili ono zagledano u budućnost. Osjetiš kako te promatra dok sjediš za stolom, a u te zijeva prazan ekran. Znaš da čeka ne bi li se nešto počelo događati, ne bi li se pojavile prve rečenice pa da zadovolji znatiželju kojim će ti putem misao krenuti. Putem vitorogim, onom stazom što miriše na paprat, mahovinu, borove iglice i vile što te u kolo hvataju. Ili ćeš, ni na nebu ni na zemlji, graditi kule u oblacima.
Zavalila si se u fotelju, tu i tamo otpiješ gutljaj kave (paziš da se šalica ne prevrne na tipkovnicu). Ne želiš se opterećivati time koje je lice okrenuo prema tebi. Radije zamišljaš njegov profil. Na tom mjestu tražiš odgovor. Na mjestu gdje se dodiruju prošlost i budućnost, gdje se pretaču i prelaze jedna u drugu, gdje nastaje promjena, i rađa se novo.
Ono tapkanje u mjestu ipak je bio privid, pomisliš. Kretala si se, a da nisi ni primijetila.
