• zvonainari

Svijetli, svijetli, zvijezdo mala: Maja Škvorc


Maja je spisateljica, geek, ljubiteljica životinja i gamerica. Sjedeći za stolom i bacajući kockice proživjela je živote magusa, oraklice, gotičarke mrtvozornice, i Star Wars pobunjenika. U stvarnosti, živi sa obitelji i dve mace uličarke, u Zagrebu. Pisanje i čitanje su joj strast, tako da ćete ju često naći kako tipka novu priču ili udubljenu u ekran njenog mobitela ili neke nove knjige. Inače piše na engleskom, pod pseudonimom Maya Starling, te je objavila dva fantasy romana Dragon’s Treasure i Dragon's Prize.

Svijetli, svijetli zvijezdo mala

Alina je šetala satima... cijelu svoju smjenu, razmišljajući što dalje. Ono što je uspjela zaštedjeti nije bilo dovoljno da pobjegnu.

Panika je počela graditi nevidljive zidove oko nje i privlačiti ih sve bliže. Obavila je čvornate prste oko njezinog vrata, te stisnuvši ih, šaptala piskavim tonom na njeno uho da ne vrijedi ništa, da je jadno ljudsko biće.

Alina je grabila zrak sve brže ali i on je bježao od nje.

Leđima je kliznula niz zid u napuštenoj uličici. Ulično svijetlo iznad nje se upalilo, zatreperilo, pa odustalo.

Sjedili su tako, ona i njen poraz.

Sjedila bi tako dokle god ju vječnost ne bi progutala a svijet zaboravio da je postojala da nije bilo zvuka kandži kako klopoću po betonu.

Podigla je pogled i ugledala šugavog psa kako sjedi nekoliko metara ispred nje i gleda je. Vidi je.

Srce joj je zakucalo brže. Odjekivalo u ušima. Moljci u njenom želucu su se uznemirili i zatreperili oko srca.

„Goni se...“ rekla mu je.

„Makni se od mene!“ Zaderala se na pseto, a ono je samo zacviljelo i pritisnulo trbuh uz beton pognuvši gubave uši.

„Glupi psi! Ajde! Goni se! Bilo bi ti pametno da se kloniš ljudi.“

Zgrabila je prvi kamen koji joj je došao pod ruku i stisnula u šaku.

„Što misliš, zbog čega si tako jadan kakav jesi?“

„Zato što još uvijek vjeruješ.“

„Zato što si još uvijek odan ljudima čak i kada te cipelare.“

„Zato što se nadaš.“

Dignula je ruku s kamenom, ali šaka joj se toliko tresla da ju je samo pustila da natrag padne.

„Jebeni psi…“

„Glupe životinje“, prošaptala je na kraju.

Pas je ostao ležati i gledati je.

A ona je nastavila gledati njega.

#

Znoj joj je klizio niz leđa i između grudi kada je uletila kroz stražnji ulaz restorana.

„Alina, opet si došla prljava!“

„Oprostite – “

Dojurila sam direktno nakon nastave.

„Ne mogu više slušati tvoje isprike.“

Opet je propio plaću i zaboravio platiti režije.

„Očekivala sam od tebe veću ozbiljnost prema poslu.“

Stigla sam na ruke oprati jedino bratovu odjeću, pa se moja nije osušila na vrijeme.

„Nažalost ću ti morati dati otkaz. Stvarno mi je teško, ali eto, nisi mi baš dala razloga da te zadržim.“

„Razumijem...“

Okrenula se, te je podignutih ramena i spuštene glave napustila restoran dok je gospođa Marta i dalje mljela po svome. Nije ni primjetila da je Alina već otišla.

#

„Alina, opet kasniš!“

„Oprostite učiteljice, ali –“

Morala sam brata otpratiti u njegovu školu.

„Ne želim čuti tvoje isprike.“

I doručak sam preskočila samo da stignem..

„Vrijeme je da odrasteš i preuzmeš odgovornost za svoje ponašanje.“

Tješila sam brata i bdjela cijelu noć kako ON ne bi provalio vrata moje sobe i premlatio nas.

„Trebam li ti zvati oca na razgovor?“

„Ne.“

„Nikad ništa od tvoje obitelji. Ne znam zašto se uopće više trudiš dolaziti u školu.“

Podsmijeh koji se proširio razredom natjerao ju je da se zapita zašto stvarno još uvijek dolazi.

#

„Alina?“

„Alina, spavaš?“

Uzdahnula je. Na tren je pomislila da nastavi glumiti da spava, ali nije to mogla učiniti Janu; svom malom bratu. Imali su samo jedno drugo.

„Ne“, odgovorila je.

„Tata se vratio.“

Čula je kako je prigrlio svojeg plišanca. Čula je paniku u njegovom drhtavom glasu. Čula je strah kako se uvlači u njegovo malo, koščato tijelo.

„Bojim se. Opet je pio.“

Zijevnula je i protrljala oči. Noćas više neće spavati. Otac se nakon tri dana vratio doma; tri dana tokom kojih se konačno mogla naspavati.

„Jesi zaključao vrata?“

„Jesam...“

Dignula je deku. „Ajde onda.“

Popeo se preko nje i stisnuo u rupu između njenog tijela i zida. Okrenula je vratima leđa, pokrila ih oboje trošnom dekom te zagrlila i njega i njegovog plišanca.

Teški koraci teturali su sve bliže i bliže.

„Alina! Jan! Gdje je večera?“ Njegov glas se provukao kroz sve pukotine u kući, progurao se ispod vrata, protisnuo kroz ključanicu.

„Alina!“

Zatvorila je oči i čekala prvi susret šake s vratima sobe.

BUM!

Stresla se iako ga je očekivala. Do kraja života će pamtiti taj zvuk, ali nadala se da ga neće morati još dugo slušati. Samo da Jan još malo poraste. Mora izdržati zbog njega.

BUM!

Jan je zajecao. Privila ga je bliže, stisnula čvršće. Pustio je plišanu žirafu, zgrabio njenu otrcanu majicu u dvije male šake, pa zabio svoje lice u njezin vrat.

„Ššššš.... Ššššš....“ šuškala je usnama pritisnutim uz njegovu kosu.

Bum!

I vrata su zajecala, i zastenjala.

Bum-bum.

„Kvragu! Jebena vrata i beskorisni klinci! Koji kurac vas nije pobacila kad je imala priliku?! Samo me novca i vremena koštate! Lako njoj kad nas je ostavila.“

Bum.

„Jebena vrata...“

Još jednom ih je šutnuo nogom, a potom odteturao dolje. Nadala se da će se konačno spotaknuti na stepenicama i slomiti vrat. Ali iz nekog njoj sasvim nepoznatog i neshvatljivog razloga nikada nije pao. Da joj je samo trunka njegove sreće.

Janovo se cijelo tijelo treslo u njenom zagrljaju. Glasno i ubrzano je disao.

„Gotovo je.“ Pogladila mu je raščupanu kosu. „Otišao je“, prošaptala mu je na uho.

„N-n-n mogu više... Alina... ne mogu v-v-više.“ Zaštucao je i suze su mu potekle.

„Šššš... sve će biti u redu.... Šššš....“ Nastavila ga je gladiti.

„P-p-pjevaj mi... Mo-mo-molim te.“

Stisnula je oči kako bi zadržala slabost u sebi.

„Svijetli, svijetli, zvijezdo mala. Tko si, što si, rad bi znala...“

#MajaŠkvorc

117 views

ZVONA i NARI - Library & Literary Retreat - Vrčevan 32, 52204 Ližnjan, Croatia - + 385 99 232 7926 - zvonainari@gmail.com - (c) 2011.-2020.