• Ana Savković

EmphasiZiNg Books! Arhivi užasa / Povijest nasilja

World War One Destruction, Altar in the church of Segusino

Izvor: Unsplash, preuzeto https://unsplash.com/photos/ticfetazrmU (17.05.2020.)


Što nam promatranje prizora tuđeg stradanja govori o nama samima? Što zapravo učimo iz tih svjedočanstava o mračnoj strani društva kojeg nazivamo civiliziranim? I da li je nužno da im svjedočimo u toj mjeri u kojoj je danas postalo norma; kroz dvadesetčetverosatni ciklus vijesti o ratovima, razaranjima i stradanjima koji dolaze sa svih strana svijeta? Na kraju, kakav to učinak zapravo ima na pojedinca i njegovu mogućnost da u potpunosti obuhvati i procesira tragedije koje promatra na svakodnevnoj bazi te njegovu sposobnost da empatizira s unesrećenima? Da li ta izloženost užasima i strahotama povećava njegovu socijalnu osviještenost i osjetljivost, ili baš suprotno, da li njegova sposobnost da suosjeća s drugim ljudskim bićima postaje sve manja i manja a pojedinac u potpunosti desenzibiliziran i apatičan. U svojoj čuvenoj knjizi, Prizori tuđeg stradanja, američka spisateljica, kulturna kritičarka i esejistica Susan Sontag bavi se upravo tom tematikom dok raspravlja o medijskom predstavljanju ratova i nesreća. Djelo Prizori tuđeg stradanja čitatelju približava ne samo povijest ratne fotografije već i način na koji je ona prihvaćena i procesirana u društvu te kako pojedinac reagira na prikaze stradanja.


Nedvojbeno je da je ratna fotografija oduvijek bila kontroverzna, ne samo zbog svog sadržaja ili moguće cenzure, već i zbog činjenice da se ista može koristiti kao sredstvo manipulacije mišljenja javnosti o nekom sukobu. Prve ratne fotografije snimljene su za vrijeme Američko-meksičkog rata a prvi veći ratovi o kojima postoje fotografski izvori bili su Krimski rat i Američki građanski rat. Zanimljiva je činjenica da su zbog ograničenja tehničke prirode mnoge slavne ratne fotografije s početaka bile inscenirane tj. rekreirane a objekte se namještalo. Od raspoređivanja topovskih kugli do razmještanja kostiju, početci ratne fotografije uključivali su kojekakve rekonstrukcije. Čak i slavna fotografija podizanja zastave na Iwo Jimi, 23. veljače 1945. godine bila je popodnevna "rekonstrukcija" jutarnje svečanosti podizanja zastave, samo s većom zastavom. Tek od Vijetnamskog rata smatra se da nijedna od najpoznatijih fotografija nije namještena.


No bilo koja količina rekonstruiranja i manipuliranja ne može pobiti gole činjenice; zlodjela su počinjena a želja čovječanstva da ne se ne suoči s vlastitim bezumnim zvjerstvima toliko je snažna da je spremno poduzeti sve moguće mjere, uključujući i cenzuru. Ono što je uslijedilo nakon objave knjige Rat protiv rata Ernesta Friedricha (1924) služi kao primjer takvog ponašanja. U knjizi Rat protiv rata nalazi se više od stotinu osamdeset fotografija koje između ostaloga prikazuju uništene šume i sela, obješene pacifiste, polugole prostitutke u vojnim bordelima, armensku djecu "mršavu poput kostura", vojnike na čijim licima zjape rane, mrtve vojnike raznih vojski u hrpama na poljima, cestama, u rovovima... Nakon objave knjiga je naišla na kritike, policija je u nekim gradovima izvršila zapljenu po knjižarama a podignute su i optužnice zbog izlaganja spornih fotografija u javnosti. Što nam takvo postupanje govori o čovječanstvu, da je spremno u bilo kojem datom trenutku pokrenuti razaranje nezamislivih razmjera, ali da nije spremno suočiti se s posljedicama svojih postupanja? U ovakvom i sličnim slučajevima uznemirena se javnost treba zapitati što je gore, dokumentirani dokazi ratnih zvjerstava ili ta ista nehumana djela koja su počinjena?


Sontag navodi kako se zlodjela koja se nisu urezala u sjećanje putem poznatih fotografija ili o kojima postoji malo fotografskog materijala, javnosti čine daleka. Japanska agresija na Kinu i pokolj gotovo četiri stotine tisuća Kineza i silovanje osamdeset tisuća Kineskinja u prosincu 1937. godine, znano kao tzv. Nankingško silovanje, pobjednički sovjetski vojnici u Berlinu 1945. koji su silovali stotinu trideset tisuća žena i djevojaka od kojih je deset tisuća izvršilo samoubojstvo. Postavlja se pitanje bi li ta neopisiva zvjerstva bila više poznata javnosti da su podrobno dokumentirana fotografijama. Odgovor je vjerovatno ne jer postoje neka sjećanja koja svi žele izbrisati iz povijesti.


Isto tako postoje neke nehumanosti potkrijepljene fotografijama za koje bi civilizirani svijet volio misliti da su dio daleke prošlosti, ali su nažalost još uvijek prisutne u društvu u nekoj mjeri. Fotografije poput onih koji prikazuju zločin počinjen nad jednom rasom od strane druge koja se smatrala superiornijom. Fotografije su to žrtava linča u američkim gradićima, fotografije koje su snimljene kao suveniri, a neke su pretvorene i u razglednice i na kojima se vide prizori poput onog "dobro raspoloženih i nasmiješenih gledatelja" kako poziraju ispred golog, izgorjelog, unakaženog tijela koje visi na stablu. Te fotografije službeno nisu ratne no kao da i jesu jer prikazuju jedan neiskorijenjeni rat, rat ignorancije protiv razuma i razumijevanja, rat koji još uvijek traje.


Prizori tuđeg stradanja Susan Sontag knjiga je koja treba modernom društvu da nikad ne zaboravi na kakvim strahotama počivaju njegovi temelji i da nikad ne zaboravi sramotnu prošlost o kojoj ne želi pričati niti razmišljati. Istina je da mediji današnjice naizgled drukčije pristupaju izvještavanju o ratovima, nesrećama i razaranjima te da je prosječna osoba svakodnevno izložena nebrojenim uznemirujućim prizorima stradanja diljem svijeta, što u konačnici doista može utjecati na njegovu sposobnost da u potpunosti procesira viđeno te da suosjeća sa žrtvama i stradalima. Takav pristup svakako ima svoje manjkavosti te je često upitna autentičnost medijskog izvještavanja kao i sama motivacija, no ako nas prošlost može naučiti ičemu, to je koliko je važno pravovremeno se suočiti s vlastitim nedjelima.


Ludilo rata je ludilo čovječanstva, njegova šizofrena narav potencirana a fotografije su dokazi pomračena uma civilizacije i njegovih najmračnijih trenutaka. Slojevi istine koji se razotkrivaju na ratnim fotografijama i fotografijama stradanja i mučenja obuhvaćaju civilizacijski pad i licemjerstvo cijelog društva koje kao da samo čeka pravi trenutak ili uvjete da oslobodi zvijer koja čuči ispod površine. I zato je bitno da gledamo te fotografije, te arhive užasa, da gledamo istini u oči, istini koju nitko ne želi znati niti vidjeti. Koliko god ona bila neopisivo mučna, važno je da se suočimo s tamom koja leži u srcu čovječanstva, da je izvučemo na svijetlo i da možda naučimo, da možda ne ponovimo iste greške. No s obzirom na bogatu povijest nasilja čovječanstva ta se očekivanja možda čine preoptimističnima. Stoga najbolje čemu se možemo nadati jeste da će se te slike urezati u umove onih koji osjećaju, čija empatija nije ugušena apatijom i koji će nastaviti borbu ali čije će jedino oružje biti istina koju će bacati svijetu u lice, svijetu koji je slijep, gluh i njem kad su u pitanju patnje drugih.


Izvor: Prizori tuđeg stradanja (Sontag, S. (2005.) Prizori tuđeg stradanja, prev. B. Jakovlev, Zagreb: Algoritam).

#EmphasiZiNgBooks #Prizorituđegstradanja


ZVONA i NARI - Library & Literary Retreat - Vrčevan 32, 52204 Ližnjan, Croatia - + 385 99 232 7926 - zvonainari@gmail.com - (c) 2011.-2020.