• Ana Savković

EmphasiZiNg Books! Songs of Liberty and Slavery / Testament of The Pain

Street observations, Stockholm, Sweden

Izvor: Unsplash, preuzeto https://unsplash.com/photos/z-7kEpzNb5A (06.09.2020.)


Mogu li riječi na papiru dočarati četiristo godina patnje i boli? Četiristo godina osjećaja da su sloboda i pravda, istina i jednakost zapravo samo to, tek riječi na papiru. Dok civilizirani svijet želi vjerovati da su fundamentalna ljudska prava zajamčena svima, bez obzira na boju njihove kože, u stvarnom životu, na ulicama džungle pravila su drukčija. A tome svjedoče upravo riječi na papiru brojnih pjesnika i pjesnikinja koji kao da oduvijek govore o istoj boli i vape za istom stvari - slobodi.


The poetry of the Negro antologija je pjesama o životima i iskustvima crnog stanovništva u zapadnjačkom svijetu koju su uredili američki književnici Langston Hughes i Arna Bontemps. Antologija pruža pregled pjesama o crnačkom iskustvu iz perspektiva crnih, bijelih te Karipskih pjesnika. Među prvim pjesnicima zastupljenim u antologiji je George Moses Horton (1798. - nakon 1867.) poznat kao "the Black bard of North Carolina". Horton je bio porobljeni afroamerički pjesnik a njegova prva zbirka pjesama, The Hope of Liberty (1829), trebala je zaraditi dovoljno za kupnju njegove slobode, no to nije uspjela. "Crni bard" je dobio slobodu tek 1865. godine, kada su trupe Unije i Proglas o emancipaciji stigle do Sjeverne Karoline. Horton u pjesmi On Liberty and Slavery zaziva i vapi za njemu eluzivnom slobodom te se pita do kad će morati nositi okove ropstva, a njegova bol vidljiva je i izvire iz svakog retka.


"Alas! and am I born for this,

To wear this slavish chain?

Deprived of all created bliss,

Through hardship, toil and pain!


How long have I in bondage lain,

And languished to be free!

Alas! and must I still complain—

Deprived of liberty."


James Weldon Johnson (1871–1938) bio je aktivist za građanska prava, čelnik NAACP-a, književnik, skladatelj, pravnik, političar te vodeća osoba u stvaranju i razvoju Harlemske renesanse. Johnson je osnovao novine The Daily American i postao prvi Afroamerikanac koji je položio Florida Bar. U svojoj pjesmi O Black and Unknown Bards odaje počast svim nepoznatim crnim pjesnicima koji su prethodili i želi dati do znanja da njihove borbe i muke nisu prošle neopaženo te da njihov dar pjesništvu ostaje zapamćen.


"O black and unknown bards of long ago,

How came your lips to touch the sacred fire?

How, in your darkness, did you come to know

The power and beauty of the minstrel's lyre?

Who first from midst his bonds lifted his eyes?

Who first from out the still watch, lone and long,

Feeling the ancient faith of prophets rise

Within his dark-kept soul, burst into song?


...


O black slave singers, gone, forgot, unfamed,

You—you alone, of all the long, long line

Of those who've sung untaught, unknown, unnamed,

Have stretched out upward, seeking the divine."


Paul Laurence Dunbar (1872. – 1906.) bio je američki pjesnik, romanopisac i dramatičar čiji su roditelji bili oslobođeni robovi a pisac je tijekom svoje književne karijere crpio inspiraciju iz njihovih priča o životu na plantaži. Dunbar je bio jedan od prvih crnačkih pisaca koji je postigao nacionalnu važnost. Zanimljiva je činjenica da je Dunbarova pjesma Sympathy poslužila kao inspiracija čuvenoj afroameričkoj pjesnikinji Mayi Angelou, točnije posljednji redak Dunbarove pjesme koji je Angelou uzela za naslov svoje slavne knjige, Znam zašto ptica u kavezu pjeva.


"I know why the caged bird sings, ah me,

When his wing is bruised and his bosom sore,—

When he beats his bars and he would be free;

It is not a carol of joy or glee,

But a prayer that he sends from his heart’s deep core,

But a plea, that upward to Heaven he flings—

I know why the caged bird sings!"


Fenton Johnson (1888. – 1958.) bio je američki pjesnik, autor kratkih priča, esejist, urednik i pedagog. Njegova su djela često uključena u antologije poezije 20. stoljeća, a James Weldon Johnson nazvao ga je "jednim od prvih crnačkih revolucionarnih pjesnika". Fentonova pjesma Tired govori o neporecivoj povijesnoj činjenici - civilizacije su izgrađene na leđima robova.


"I am tired of work; I am tired of building up somebody else’s civilization.


...


It is better to die than it is to grow up and find out that you are colored.


Pluck the stars out of the heavens. The stars mark our destiny. The stars

marked my destiny.


I am tired of civilization."


Countee Cullen (1903. - 1946.) bio je američki pjesnik, romanopisac, dječji pisac i dramatičar te ikonska figura Harlemske renesanse. For A Lady I Know kratka je pjesma sa snažnom porukom. U samo par redaka Cullen uspješno sumira cijeli svjetonazor onih koji njegovu rasu smatraju inferiornom te zapanjujuću ograničenost takva razmišljanja koje seže čak i do zagrobnog života.

She even thinks that up in heaven

Her class lies late and snores

While poor black cherubs rise at seven

To do celestial chores.


Robert Hayden (1913. – 1980.) bio je američki pjesnik, esejist i odgojitelj. Hayden je bio prvi afroamerički književnik koji je služio kao savjetnik za poeziju u Kongresnoj knjižnici, uloga danas poznata kao američki pjesnički laureat. Haydenova pjesma Frederick Douglass govori o tjeskobnoj žudnji i potrebi za slobodom a pjesma je napisana kao počast američkom socijalnom reformatoru, abolicionistu, književniku i zagovorniku slobode i jednakosti Fredericku Douglassu (1818. - 1895.). Douglass je nakon bijega iz ropstva u Marylandu postao nacionalni vođa abolicionističkog pokreta u Massachusettsu i New Yorku. Abolicionisti su ga opisivali kao živi protuprimjer argumentima robovlasnika da robovi nemaju intelektualnu sposobnost potrebnu da funkcioniraju kao neovisni američki građani dok je sjevernjacima bilo teško povjerovati da je tako sjajni govornik nekadašnji rob.


When it is finally ours, this freedom, this liberty, this beautiful

and terrible thing, needful to man as air,

usable as earth; when it belongs at last to all,

when it is truly instinct, brain matter, diastole, systole,

reflex action; when it is finally won; when it is more

than the gaudy mumbo jumbo of politicians:

this man, this Douglass, this former slave, this Negro

beaten to his knees, exiled, visioning a world

where none is lonely, none hunted, alien,

this man, superb in love and logic, this man

shall be remembered. Oh, not with statues’ rhetoric,

not with legends and poems and wreaths of bronze alone,

but with the lives grown out of his life, the lives

fleshing his dream of the beautiful, needful thing.


U antologiji The poetry of the Negro uvršteni su i bijeli pjesnici koji su svoje spisateljsko umijeće iskoristili da opišu patnju crnog stanovništva. Među onim pjesnicima koji su posudili svoj glas potlačenima bio je i američki pjesnik Walt Whitman (1819. - 1892.) koji je u jednom djelu svoje čuvene pjesme Song of Myself empatično progovorio iz perspektive roba. Whitman se zalagao za ukidanje ropstva a u pjesmi Song of Myself, između ostaloga, pokušavao je prenijeti i poruku o važnost svih božjih stvorenja.


"I am the hounded slave, I wince at the bite of the dogs,

Hell and despair are upon me, crack and again crack the marksmen,

I clutch the rails of the fence, my gore dribs, thinn’d with the ooze of

my skin,

I fall on the weeds and stones,

The riders spur their unwilling horses, haul close,

Taunt my dizzy ears and beat me violently over the head with whip-

stocks.


Agonies are one of my changes of garments,

I do not ask the wounded person how he feels, I myself become the wounded person."


Engleski književnik William Blake (1757. - 1827.) bio je snažan zagovornik ravnopravnosti te je koristio svoju poeziju i umjetnost kao protest protiv različitih oblika porobljavanja. Blakeova pjesma The Little Black Boy opisuje produhovljenu činjenicu koja promiče mnogim pobornicima rasizma - božanska ljubav obuhvaća sve rase. Blake, poput Whitmana ima uzvišeno shvaćanje naravi bitka te koristi svoje umijeće da približi to isto onima kojima uporno izmiče.


"My mother bore me in the southern wild,

And I am black, but O! my soul is white;

White as an angel is the English child:

But I am black as if bereav'd of light.


...


And we are put on earth a little space,

That we may learn to bear the beams of love,

And these black bodies and this sun-burnt face

Is but a cloud, and like a shady grove.


For when our souls have learn’d the heat to bear

The cloud will vanish we shall hear his voice.

Saying: come out from the grove my love & care,

And round my golden tent like lambs rejoice."


Engleska književnica Elizabeth Barret Browning (1806. - 1861.) u pjesmi The Runaway Slave at Pilgrim’s Point progovara iz perspektive odbjegle robinje koja je ubila svoje dijete da ne bi završilo u ropstvu. Barret koristi ovu mučnu narativu da prikaže u kojoj je mjeri točno ropstvo dehumaniziralo majku te je navelo da se zapita - što je gore; život u ropstvu ili smrt?


"I am not mad: I am black.


I see you staring in my face—


I know you, staring, shrinking back,


Ye are born of the Washington-race,


And this land is the free America,


And this mark on my wrist—(I prove what I say)


Ropes tied me up here to the flogging place."


Kenneth Patchen (1911. - 1972.) bio je američki pjesnik i romanopisac. Patchen je eksperimentirao s različitim oblicima pisanja i u svoje je radove ukomponirao slikarstvo, crtanje i jazz glazbu zbog čega su njegovi uraci uspoređivani s onima Williama Blakea i Walta Whitmana. Uz pjesnika Kennetha Rexrotha, Patchen je imao središnji utjecaj na San Francisco Renaissance i Beat generaciju. Patchenova pjesma Nice Day for Lynching opisuje beznadnost stanja u podijeljenom društvu kad su rasni odnosi u pitanju i poput svojih prethodnika, Blakea i Whitmana, nastoji ukazati na važnost i nužnost temeljite promjene u načinu poimanja pripadnika drugih rasa.

The bloodhounds look like sad old judges

In a strange court. They point their noses

At the Negro jerking in the tight noose;

His feet spread crow-like above these

Honorable men who laugh as he chokes.


I don’t know this black man.

I don’t know these white men.


But I know that one of my hands

Is black, and one white. I know that

One part of me is being strangled,

While another part horribly laughs.


Until it changes,

I shall be forever killing; and be killed.


Antologija završava pjesmom The Souls of Black and White pjesnikinje Aquah Laluah, pravo ime Gladys May Casely-Hayford (1904. - 1950.), koja je bila prva pjesnikinja/spisateljica Zlatne Obale (Gana) i Sierra Leone. Poput mnogih prije nje, i Aquah je iskoristila poeziju da približi spoznaju koja svima nije očita niti jasna; spoznaju o jednakosti i ravnopravnosti svih ljudskih bića te postojanju duše kao vječnog eteričnog bitka koji nema rasni identitet i potječe iz istog Izvora.


The souls of black and white were made

By the selfsame God of the selfsame shade.

God made both pure, and He left one white;,

God laughed o'er the other, and wrapped it in night.


Said He, "I've a flower, and none can unfold it;

I've a breath of great mystery, nothing can hold it.

Spirit so illusive the wind cannot sway it,

A force of such might even death cannot slay it."


But so that He might conceal its glow

He wrapped it in darkness, that men might not know.

Oh, the wonderful souls of both black and white

Were made by one God, of one sod, on one night.


Antologija crnačke poezije Crno na bijelo pjesnika i prevoditelja Maria Suška obuhvaća dvadeset pet pjesnika afričkog porijekla sa sjevernoameričkog kontinenta. Suškova antologija tematizira istu problematiku kao i antologija The poetry of the Negro - duboko ukorijenjeni rasizam koji razdire društvo iznutra. Jedna od pjesama u antologiji koja pokušava čitatelju približiti iskustvo crnačkog pjesnika u zapadnom svijetu je Bilješka za ovitak, američkog pjesnika Ishmaela Reeda (1938.). Reed suptilnom simbolikom bačve čitatelju nastoji objasniti što to točno znači biti obojeni pjesnik i koja su njegova tjelesna, društvena i socijalna ograničenja.


Biti obojeni pjesnik

Isto je što i letjeti niz

Nijagarine slapove u

Bačvi


osmogodišnjak može učiniti

To što činiš bez pomoći


Izrađivač bačvi

Ne misli da možeš uspjeti


Ravnodušni zuritelji

Na mostu nadaju se

Da ćeš pasti na glavu


Turistički autobus pun

Ljudi s ulaznicama

Pokvario se ispred Buffala


Neki bi radije gledali

Razglednice nego

Prisustvovali tvojemu činu


Milju od ruba

Počinje juriš


No ono što zbilja boli je

Veći si od

Bačve


Nikki Giovanni (1943.) američka je pjesnikinja, književnica i aktivistica. Osvojila je brojne nagrade, uključujući Langston Hughesovu medalju i NAACP Image Award. Giovanni je slavu stekla krajem 1960-ih kao jedna od najistaknutijih autorica Black Arts Movementa. Pogreb Martina Luthera Kinga Mlađeg kratka je i upečatljiva pjesma kojom Giovanni želi naglasiti cijenu slobode i borbe za jednakost, cijenu koju su mnogi, baš poput slavnog borca za građanska prava dr. Martina Luthera Kinga Jr., platili svojim životima.


Na njegovu nadgrobnu spomeniku stoji

SLOBODAN KONAČNO, SLOBODAN KONA-

ČNO

Al smrt je sloboda roba

Mi tražimo slobodu slobodnih ljudi

I gradnju svijeta

U kojem Martin bi Luther King mogao živjeti

i propovijedati nenasilje


Ai, rođena kao Florence Anthony (1947. - 2010.) bila je američka pjesnikinja koja je 1999. godine osvojila National Book Award za zbirku poezije Vice: New and Selected Poems. Njena pjesma Ugrožena vrsta direktno progovara o predrasudama, stereotipima i diskriminaciji tamnoputog stanovništva u Americi, a nasilje koje rasne zablude rađaju nazire se na rubovima njene pjesme, spremno da eskalira u svakom trenutku, baš kao i u stvarnom životu.


"Dakako, ne mogu uvijek vjerovati vlastitim očima,

pa se moraju oslanjati na instinkt,

koji im kazuje da sam nesposoban

vladati se uljuđeno,

stoga, kriv sam

što se vozim kroz vlastito susjedstvo

i moram prihvatiti kaznu,

moram se opustiti i uživati

poput dobroga dječaka.

U protivnome, pripravni su očistiti me

od mojih iluzija o pravdi, istini,

koja je doista neuhvatljiva,

dobrano poput čovjekolika Sasquatcha,

kojeg su tragovi i izmetine

samo fizički dokaz

onoga što ne može biti dokazano da postoji,

dobrano poput mene,

"istaknutog" profesora književnosti,

izvučenog iz auta,

budući izgledam sumnjivo.

Moja torba za spise, ispunjena zadaćama za danas,

mogla bi sadržavati drogu

umjesto ogleda uređenih

prema kakvoći sadržaja,

ne boji kože mojih studenata,


...


Lišen sam vlastita posebna identiteta

i moram uvijek biti rasa umjesto muškarac,

ići na posao u zemlji povoljnih prigoda,

budući ropstvo nije doista nestalo.

Stavilo je jednostavno novu masku"


Dvije antologije ispunjene glasovima pjesnika različitog porijekla i društvenih pozadina ujedinjenih u istoj stvari - sloboda i jednakost za sve, a poezija je sredstvo koje su odabrali da prenesu svoju poruku. Biti tamnoput u zemlji slobodnih i domu hrabrih za crno stanovništvo često znači upravo suprotno. Stoljeća opresije, diskriminacije, segregacija, linčovanja i progoni dio su njihove prošlosti čiji okovi zveketaju još i danas. I premda poezija ne može riješiti goruća rasna pitanja, ona je sama po sebi svjedok, svjedok boli, patnje i nepravde. Svjedok kojeg se ne može ušutkati, linčovati, izgladniti, ugušiti u getima te mu izbrisati njegov jedinstven identitet. Ona je glas milijuna crnih duša koje su zavapile - dajte nam slobodu, dajte nam slobodu!


Izvori:


1. The poetry of the Negro: 1746-1949: a definite anthology / edited by Langston Hughes and Arna Bontemps (Hughes, L., Bontemps, A. (1949.) The poetry of the Negro: 1746-1949: a definite anthology, Garden City: Doubleday).


2. Crno na bijelo: antologija afro - američkoga pjesništva dvadesetog stoljeća / prikupio i preveo s engleskog Mario Suško (Skušo, M. (2000.) Crno na bijelo: antologija afro - američkoga pjesništva dvadesetog stoljeća, prev. M. Skušo, Zagreb: Meandar).



#EmphasiZiNgBooks #antologije #crnačkoiskustvo

ZVONA i NARI - Library & Literary Retreat - Vrčevan 32, 52204 Ližnjan, Croatia - + 385 99 232 7926 - zvonainari@gmail.com - (c) 2011.-2020.