• Ana Savković

Weekly ZiNgers! Hiding in Plain Sight / A Quiet Voice



"U mom srcu, ovaj komad zemlje

koji oluja osvjetljava."


"Američki Čehov" Raymond Carver bio je poznat po svom jasnom stilu, napetim dijalozima i virtuoznom sposobnošću da svakidašnje pretvori u uzvišeno. Poput kakvog književnog alkemičara, Carver bi uzimao epizode iz svakodnevnog života i do trenutka kad bi završio s njima, njihov bi značaj bio dublji a narav bolno simbolična. Ono što ga je uzdizalo na drugu razinu bila je činjenica da je potonje činio tako suptilno, nikad namećući ono na što želi ukazati, dovoljna je bila tek pokoja sugestija a na čitatelju je ostalo da sam odluči i pronikne u bit. I premda je slavu stekao svojim kratkim pričama, Carverova poezija po svojoj kvaliteti i značaju niti malo ne zaostaje za njegovom prozom, a u ovotjednom ćemo ZiNgeru proučiti piščev život i pjesničko stvaralaštvo koristeći se djelom Svi mi: sabrane pjesme (Carver, R. (2006.) Svi mi: sabrane pjesme, prev. D. Šodan, Zagreb: Profil International).

Raymond Carver (25. svibnja 1938. - 2. kolovoza 1988.) bio je američki pisac kratkih priča i pjesnik. Smatra se jednim od najutjecajnijih američkih književnika druge polovice 20. stoljeća. Carver je inspiraciju crpio iz vlastita života a česte teme njegovih uradaka bila su raspadi ljudskih odnosa dok su mu glavni likovi bili obični ljudi uhvaćeni u raljama života. Neki od njegovih najpoznatijih uradaka su Hoćeš li molim te ušutjeti, molim te?, O čemu govorimo kad govorimo o ljubavi, Katedrala, Zovi ako me trebaš, Odakle zovem...

Rođen je u Clatskanieu u Oregonu, kao prvo dijete Cleviea Raymonda ("C.R") Carvera i Elle Beatrice Carver. 1941. godine Carverovi su se preselili u Yakimu, Washington gdje je Raymond odrastao. Njegov je otac, radnik u pilani i ribar, bio sklon alkoholu a Carverova je majka radila kao konobarica i prodavačica. 1943. godine dobio je mlađeg brata, Jamesa Carvera.


Nakon što je završio srednju školu u Yakimi 1956. godine, Carver je neko vrijeme radio s ocem u pilani u Kaliforniji. 7.lipnja 1957. godine, tada devetnaestogodišnji Carver oženio se šesnaestogodišnjom Maryann Burk a njihova kći Christine La Rae rođena je u prosincu 1957. Carverovi su se, skupa sa Maryaninim roditeljima 1958. godine preselili u Kaliforniju gdje se Raymond upisao se na Chico State College. 19. listopada iste godine dobili su drugo dijete, sina Vancea Lindsaya. Sljedeće je godine Carver upisao tečaj kreativnog pisanja kod književnika Johna Gardnera, koji je imao velik utjecaj na njega. Raymond je tijekom proljetnog semestra osnovao i uredio prvi broj književnog časopisa Selection. Uslijedila je selidba u Eureku gdje je radio u pilani, prebacio se na Humboldt State College u Arcati te je pohađao predavanja Richarda Corteza Daya.  


1961. godine objavio je svoju prvu priču Furious Seasons u Selectionu 2, te drugu priču Father u književnom časopisu Toyon. Carverovi su se preselili u Arcatu a sljedeće je godine na Humboldtu izvedena njegova prva drama Carnations i objavljena je njegova prva pjesma Brass Ring u časopisu Target. Nakon što je diplomirao primio je stipendiju za poslijediplomski studij na Iowa Writer's Workshopu te se obitelj preselila u Iowu. Nakon godinu dana uslijedila je još jedna selidba, ovaj put u Sacrametno gdje je Raymond radio kao podvornik u bolnici. 1966. godine se priključio poetskoj radionici koju je vodio pjesnik Denis Schmitz na Sacramento State Collegeu. Sljedeće je godine njegov otac preminuo a Raymond se s obitelji preselio u Palo Alto. Te iste godine njegova priča Hoćeš li molim te ušutjeti, molim te? uvrštena je u zbornik The Best American Short Storier 1967.


U proljeće 1968. godine objavljena je Carverova prva knjiga pjesama Blizu Klamatha, a nakon što je Maryann dobila jednogodišnju stipendiju na Sveučilištu Tel Aviv, Carverovi su u lipnju otišli u Izrael, no u listopadu su se vratili u Kaliforniju. Uslijedila je još jedna selidba i promjena posla, a počelo je i razdoblje Raymondeva sve većeg alkoholiziranja. 1970. godine primio je nagradu za poeziju, obitelj se ponovno preselila a Raymondu je objavljena "prva prava" zbirka poezije Winter Insomnia. Potom je izgubio posao a otpremnina i naknada za nezaposlene omogućila mu je da godinu dana neometano piše.


1971. godine dobio je mjesto gostujućeg predavača kreativnog pisanja na Sveučilištu Santa Cruz nakon čega je uslijedila još jedna selidba. Godinu dana poslije dobio je potporu Wallace E. Stegner Fellowship Sveučilišta Stanford i imenovan je na mjesto gostujućeg predavača na kolegiju kreativnog pisanja na Berkeleyu. Carverovi su u srpnju te iste godine kupili kuću. 1973. godine imenovan je gostujućim predavačem u Iowa Writer's Workshop a 1974. godine na Sveučilištu Santa Barbara no alkoholizam i obiteljski problemi primorali su ga da odustane od posla i prijavi (drugi po redu) stečaj. Tijekom sljedeće dvije godine Carver je jako malo pisao.


1976. godine izašla je njegova treća zbirka poezije Noću lososi izlaze i prva zbirka priča Hoćeš li molim te ušutjeti, molim te?. Privatni mu je život postajao sve složeniji, hospitaliziran je četiri puta zbog akutnog alkoholizma, supruga i on prodali su kuću i počeli živjeti odvojeno. Hoćeš li molim te ušutjeti, molim te? nominirana je za National Book Award 1977. godine a Raymond se preselio i prestao piti a Maryanne mu se pridružila u McKinleyvilleu te mu je izašla i druga zbirka priča Furious Seasons and Other Stories. Na skupu književnika u Dallasu upoznao je pjesnikinju Tess Gallagher. 


1978. godine dobio je potporu zaklade John Simon Guggenheim, a njegov brak s Maryanne došao je svom kraju. Carver se zbližio s Tess Gallagher i počeli su živjeti skupa. Raymond je dobio mjesto profesora engleske književnosti na Sveučilištu Syracuse u New Yorku, koji je odložio na godinu dana kako bi živio od Guggenheimove potpore i pisao. 


1981. godine izašla je njegova zbirka priča O čemu govorimo kad govorimo o ljubavi a sljedeće se godine službeno razveo od Maryanne. 1983. godine objavljena je Carverova zbirka priča Katedrala koja je nominirana za Pulitzerovu nagradu. 1985. godine izašla je zbirka poezije Gdje se voda spaja s drugom vodom a 1986. godine zbirka poezije Ultramarin. Njegovo se zdravstveno stanje pogoršalo 1987. godine kad je dobio krvarenje na plućima nakon čega su mu odstranjene dvije trećine lijevog plućnog krila. Sljedeće se godine rak vratio nakon čega se Raymond podvrgao radijaciji. U svibnju je izašla zbirka priča Odakle zovem, rak se ponovno vratio a u lipnju su se Tess i on vjenčali. Carver je preminuo 2. kolovoza 1988. godine u svojoj kući u Port Angelesu.


Carverov je život bio ispunjen selidbama i promjenama poslova kao i rastrganošću između obavljanja istih da bi uzdržavao obitelj i pisanja, a njegova je književnost odražavala te brojne oscilacije i previranja u njegovu privatnom životu. U svoje je priče i pjesme unosio autobigrafske elemente a Kakva sreća je upravo jedna takva pjesma u kojoj Carver obrađuje blisku si temu - alkoholizam. U zadnjim stihovima pjesme Carver opisuje centralnu ulogu koje je piće zauzimalo u njegovom životu duži period.


"Godinama kasnije

još uvijek sam pokušavao zamijeniti

prijatelje, ljubav i zvjezdano nebo

za tu kuću gdje nitko

nije bio kod kuće,

tu kuću kojoj se nitko nije vraćao

samo da bih ja mogao piti

do mile volje."


Postoje određene poveznice između Carvera i Charlesa Bukowskog, kako u njihovom stvaralaštvu tako i u životima. No dok je Bukowski stvarao određeni mit oko svog života koristeći upravo svoju književnost, Carver je svoje stvaralaštvo koristio kao filter kroz koji je prikazivao skrivenu svakodnevnicu. Dvojica književnih velikana također su dijelila ljubav prema alkoholu ali i nostalgiju za odnosom iz prošlosti. Kod Bukowskog je to bila Jane Cooney Baker, njegova prva ljubav, koja je preminula prije nego je pisac postao slavan. Za Carvera je to bila njegova prva supruga, Maryann Burk, čiji se utjecaj i inspiracija razaznaju kroz cijeli njegov opus. Obojica su pisaca na neki način prikrivala svoju bol na otvorenom.


Vi ne znate što je ljubav

(večer s Charlesom Bukowskim)


"Vi ne znate što je ljubav kaže Bukowski

Pedeset i jedna mi je a pogledajte me

Zaljubljen sam u ovog mladog komada

Koma sam ali i ona je sjebana

prema tome to je okej tako i treba biti

Zavučem im se pod kožu i ne mogu me se riješiti

Pokušavaju me se otarasiti kako god znaju

i umiju ali na kraju mi se sve one vrate

I sve su se vratile osim one

koju sam pokopao

I za kojom sam plakao"


Struja je kratka pjesma čiji je subjekt ostavljen na interpretaciju čitatelju. "Teška, izbrazdana, tiha i prkosna" riba o kojoj Carver piše može biti neka bliska mu osoba, stanje uma, sjećanje, neuništiva želja za opstankom ili možda samo piščevo biće. Ovom simboličnom pjesmom Carver opisuje neprekidnu bitku, bilo to internu ili eksternu a pjesma savršeno dočarava Carverov pristup čitatelju.


Ove ribe nemaju očiju,

ove srebrene ribe koje mi u snu prilaze

ostavljajući svoj mrijest i mliječ

po zakucima mog mozga.


Ali tu je i ona jedna - 

teška, puna brazgotina, ali tiha

poput ostalih, koja prkosno pliva uzvodno

i zijeva svojim mračnim ustima

držeći se baš te struje

kojoj se opire.


Kukuruzna kaša i kiša je pjesma o gubitcima, o vremenu koje se više ne može vratiti i o raskolu između dvoje ljudi koji sada komuniciraju tišinom.


"Poput sitnog odrona

u mozgu osjećaj da sam

izgubio - ne sve,

ne sve, već isuviše.

Dio života zauvijek,

Poput kukuruzne kaše.


Iako je tvoja ruka ostala vezana

za moju. Iako. Iako smo

stajali šutke na ulazu

dok je kiša pojačavala.

I gledali je bez 

riječi. Stojeći šutke."


Pjesmom Godine 2020. Carver odaje počast prijateljima i prisjeća se prošlosti dok zamišlja budućnost i starost koja nosi gubitke, no nažalost pisac nije dočekao tu duboku starost.


"Koji li će od nas još uvijek biti tu -

stari, ošamućeni, nesuvisli -

ali voljni pričati o mrtvim prijateljima?

Pričati i pričati, poput stare slavine koja se ne da zavrnuti.

Tako da će se mladi,

puni poštovanja i dirljivo znatiželjni,

tim prisjećanjem

naći ganuti.

I samim spomenom ovog

ili onog imena, i stvari koje smo uradili zajedno.

(Kao što smo i mi bili puni poštovanja, znatiželjni

i uzbuđeni kad bismo čuli da netko govori

o proslavljenim mrtvacima koji su nam prethodili.)

                       ...


Volim vas, prijatelji, doista.

I nadam se da ću biti dovoljno sretan, dovoljno povlašten

da poživim i svjedočim.

Vjerujte mi, reći ću samo

ono najbolje o vama i našem vremenu.

Jer za onoga koji poživi mora postojati nešto

čemu će se radovati. Starenje,

gubljenje svega i svakoga."


Viganj i kosa odiše anksioznom nostalgijom i bolnim prisjećanjem na prošlost.


"Tvoje lice, tvoja usta, tvoje rame

sad ne mogu zamislit!

Gdje li su? Kao da sam ih sanjao,

Kamenje koje smo s plaže donijeli kući

ležalo je licem prema gore

na prozorskoj dasci, hladeći se.

Dođi kući. Čuješ li?

Pluća su mi ispunjena dimom

tvoje odsutnosti."


Objavljena u zbirci poezije Ultramarine, izdatoj dvije godine prije Carverove smrti, Ovo jutro je pjesma u kojoj Carver promišlja o svom životu dok se pokušava podsjetiti da je bitan sadašnji trenutak a ne zapečaćena prošlost. Pjesma je to koja otkriva puno o piščevom unutarnjem životu.


"Predivan prizor. Krajolik umiven

hladnom svjetlošću. Ali, kao i obično, misli

su mi počele vrludati. Morao sam se prisiliti

da vidim samo to što gledam i ništa više.

I reći samom sebi: ovo je važno, ovo ovdje,

a ne ono tamo što mi se na tren

ukazalo i (na tren) preplavilo uobičajene

dvojbe o tome što je pravo, a što krivo:

dužnost, nježne uspomene, misli o smrti,

odnos prema bivšoj supruzi, Sve ono

za što sam se nadao da će ovog jutra iščeznuti,

a s čim inače svakodnevno živim. Sve što sam

pogazio kako bih preživio." 


"Komad zemlje" koji je oluja riječi osvijetlila i prikazala je Carverova prošlost, život koji je ostavio iza sebe kako bi "preživio". Život koji nije mogao zaboraviti, prošlost koju nije mogao pustiti i oprost koji nije mogao udijeliti jer mu to sjećanje nije dopuštalo. Carverova poezija nosi pečat minulih vremena i duhova iz prošlosti koje progone osobu, čak i na svjetlu dana njihovih novih života. Duhovi kojih se Raymond zapravo nije mogao riješiti pa ih je procesom književne alkemije pretvorio u riječi koje su mu možda na trenutak donijele nekakvu utjehu. Carver je svoju bol skrio na otvorenom, rasvijetlio je sebi i svijetu no ni to mu nije pomoglo da pusti. Jer glas one teške, izbrazdane ribe, prkosne dok pliva protiv struje za koju se tako čvrsto drži, taj mu tihi glas iz tih mračnih usta to nikad nije dopustio.


"Znate, želio bih oprostiti i zaboraviti, ali ne mogu. Još me boli. To je bit problema. Ne mogu ni oprostiti, ni zaboraviti."


#WeeklyZiNgers #RaymondCarver

ZVONA i NARI - Library & Literary Retreat - Vrčevan 32, 52204 Ližnjan, Croatia - + 385 99 232 7926 - zvonainari@gmail.com - (c) 2011.-2020.