Rene: Ružica Gašperov

February 16, 2017

 

 

“Words are my muscles, but I will tell you this only once: Do not mess with writing if you don’t want to end up a poor nutcase. Surely, there is the rich nutcase option…” but that requires a bit more luck, explains Rene, the main character of a story written by Ružica Gašperov, one that we are bringing to you in its Croatian original. A witty, short piece of quick pacing connects two main characters, two prisoners: a writer imprisoned in his small apartment facing eviction because he failed to pay the rent and a small criminal going in and out of a local jail because of his nonconforming ‘lifestyle’. The interference of the two worlds leaves the reader wondering who is the product of whose imagination, whether the character invents the author or if it’s the other way around.  

 
“My whole writing process is an exercise through which I improve my style and explore different topics,” says Ružica, expressing her preference towards “characters at the edge of society who, despite their strangeness and isolation, maintain a sense of naiveté…” 



Ružica Gašperov admits that at her full-time job, numbers are more important than words: “Thus I find solace in reading and writing. I write most spontaneously and easily in the dialect of my town, Split, using humor as a tool to tackle challenging issues. Life is difficult, but we shouldn’t take it too seriously.” Ružica is a member of “Novi književni val”, a creative writing group of independent authors from Split and has so far published short fiction in different magazines in Croatia, Serbia and Bosnia and Herzegovina. Her play Adio pameti [A Farewell to Brains] was put on stage by the Bjelovar Town Theater .

 

 
Rene


“Nedjelja je za njega najbolji od svih dana, a sajam, sa svojim tenisicima, tenirkama, šarenim smećem iz kineskih dućana, jabukama, knjigama, satovima, automobilima, odbačenim stvarima iz kontejnera, kombijima punim svega i svačega, je raj na Zemlji, obilje koje liječi i prilika za sitnu krađu. 


Nevažno je što će mu čuvar na povratku u zatvor isprazniti džepove i reći da mu druge nedjelje neće potpisati izlazak. Već je sve uhodano. On je na Bilicama jedan od najučestalijih klijenata. Mjesec za krađu, dvadeset dana za prijetnju službenoj osobi, deset dana za pogrešno parkiranje. Kad ga vide da dolazi, čuvari se već sprdaju s nim. To s parkiranjem je i njemu smiješno, jer auto  nije bio njegov. Sudac je bio rastresen. Ili im je dosadilo gledati ga tako često. Ponekad misli kako ne bi bilo ludo držati u zatvoru kofer s najpotrebnijim stvarima.


- Pošto ti je ovaj sat? – pokazuje desnom rukom dok lijevom trpa nešto, nebitno što, u džep.


- Dvadeset kuna.


- Skupo – govori i okreće se prema drugom prodavaču.


Najdraži mu je dio s automobilima. Ima tu krame, ali ima i dobro zakamufliranih podrtina.


- Vidi ga! Vidi motor. Ka novi – govori mu trbušasti.


- Koliko?


- Ka za te, dvi iljade.


Prolazi između automobila. Nikad on sebi neće moći priuštiti jedan od ovih. Njegov je život  snalaženje, krađa, bijeg i laganje. Nije mu ni u dječjem domu bilo bolje, ali barem je imao gdje spavati i što jesti. 


Crni Audi ima otvorena vrata. Ključ je u bravi, a vlasnik ispred kioska. Sjedne u auto. Vlasnik ga gleda, odlaže pivo i kreće prema autu. Smješka se, jer Luka izgleda poput onih mlatimudana kojima roditelji kupuju takve automobile.


Okrene ključ. Audi se zatrese i upali. Krene u rikverc, pa smota i projuri između ostalih primjeraka. U retrovizoru vidi brkino zabezeknuto lice, a onda čuje i viku. Već je na izlazu, pa skrene lijevo i domalo je na širokoj cesti. Nije loš manevar. Ulica je njega svašta naučila. Je li veći prekršaj voziti ukradeni auto ili voziti bez vozačke, prolazi mu kroz glavu, a onda se glasno nasmije kad shvati da bi mu ovo moglo donijeti još koji dan na državnoj hrani.


- Šta se smiješ? – začuje glasić iza leđa.


Ispod prekrivača, koji skriva poderano sjedište, se pokazuje raščupana glavica. Ups, pomisli Luka, ovo više nije zabava. Moga bi najebat.


- Šta radiš ovde? 


- Vozim se s tobom – mirno će dijete.


- Ko si ti? Samo nemoj reć da ti je onaj brko otac.


- Ja sam Tika. Nemam oca. Samo mamu, a nekad i tete za čuvanje.


Iskobeljala se iz prekrivača i sjedi ozbiljno gledajući ispred sebe. Luka se povremeno okrene prema njoj, a onda se vrati cesti i semaforima.”


Ja sam Rene, a ovo je moj domaći rad za Školu kreativnog pisanja. Temu mi je zadao Ante kojemu je, inače, najveća drama kad mu u priči krepa pas. Već tjedan dana pišem ovaj domaći. Možda je problem u meni. Da, vjerojatno je problem u meni. Nisam od onih mucho tipova. Steroidi, bildanje, nema šanse. Ja radim na svom mozgu. Upravo čitam mistike i ovaj mi  domaći stvara nervozu. Pirate bay, Bruce Willis, Leon profesionalac, čak i jedan Van Dam koji mi nije nikako drag, jer, već sam rekao, skloniji sam filozofiji i misticizmu nego makljaži. 


Sad dolazi dio s potjerom, krađom drugog automobila, skrivanjem u brvnari,  bježanjem uz rijeku i sve to s djetetom. Nemam blage kako ću naprijed. Možda će mi noćas  san nešto raspetljati, iako sumnjam.


Čekam svog prijatelja Krešu. On će donijeti žestu i krmaču, a bude li sreće i nešto za smotati, pa ćemo se razvaliti. 

 

U sobi je polumrak. Iz kuta me optužuje bjelina World dokumenta. Ustajem. Knjiga pada s pokrivača na pod. Na podu su tamne mrlje. U hodniku je svjetlije. Mrlje postaju crvene. Koji je ovo kurac? Otvaram vrata  kupaonice, vadim miška iz šlica. Palim svjetlo. Miško se vraća natrag. Jajca su mi se stisnula. 


Kupaonica je crvena ljepljiva masa. Na podu hrpica krvavih krpa i Tika, gola, obrasla crnim maljama, zgrčena i spremna na skok. Žute oči svijetle i prate svaki moj pokret.  Za pravo reći, i nema tu nekakvih pokreta. Smrzao sam se. Podiže gornju usnicu. Među krvavim zubima bijele se dva očnjaka, svaki duljine mog malog prsta. Priklat će me, a ja se ne mogu maknuti. Noge su mi urasle u pločice. Zvoni na vratima.

 

U sobi je polumrak. Iz kuta me optužuje bjelina World dokumenta. Ustajem. Knjiga pada s pokrivača na pod. Vučem se prema ulaznim vratima. Jeben te, Krešo, šta smo sinoć lizali? Glava mi je kaša. Polako otvaram vrata. Boli me sve. Lubanja mi gnječi mozak, a onda eksplodira kad gazdarica zaškripi da kasnim s plaćanjem.


- Platit ću vam za tri dana  – propentam kroz paralizirano grlo.


Okrene se i odšlapa niz stepenice, a ja stresem  glavom, provučem prste kroz kosu i naslonim se na dovratak.

 

Uberite kakav vokabular imam. Riječi su moji mišići, ali ovo ću vam reći samo jednom. Ne pačajte se u pisanje ako ne želite biti siromašni luđak. Ima i opcija s bogatim luđakom. Ta već zahtijeva vjenčanje s poduzetnom ženom što će se meni dogoditi nikad, a možda ni tad.

 

Ružica Gašperov o sebi:

 

Rođena i živim u Splitu. Zaposlena na mjestu gdje su brojevi važniji od riječi, pa odušak pronalazim u čitanju i pisanju.


Priče su mi objavljivane u časopisima, zbornicima i na portalima u zemlji i inozemstvu, između ostalog i na: Fantom slobode, Oksimoron Beograd, Književnost uživo, Arteist, Avlija, Beogradski književni glasnik, Info zona, Radio Gornji grad, The Split Mind, Zg noir (i u prijevodu za američko izdanje), Matica Velika Gorica, GK Slavka Kolara Čazma, Književni krug Split, West Herzegovina Fest.


Ušla među šest finalista za Nagradu VBZ-a 2011. za roman godine.


Bjelovarsko kazalište postavilo moju dramu „ Adio pameti“ koja je objavljena na Drame.hr.

 

Dio sam NKV - Novog književnog vala, grupe zaljubljenika u prozu koji pomažu jedni drugima savjetima, poticanjem i uređivanjem tekstova. Priča „Rene“ je nastala nedavno kao rezultat rada u grupi. Naime, jedni drugima smo zadali po nekoliko natuknica oko kojih bi trebalo napisati priču. Kad što se može pretpostaviti iz prvog dijela, dobila sam nemoguću misiju, napisati akcijsku priču s kojom sam se mučila tjedan dana, a onda odustala i nastavila u sasvim drugom smjeru.

 

Na svoje dosadašnje pisanje gledam kao na veliku vježbu, pa često mijenjam teme i stil. Najveći izazov mi je pisati o likovima koji su na rubu društvenih događanja, pomalo čudni ili naivni. Nisam sretna kad napišem ozbiljnu priču punu teških riječi. Najlakše pišem u dijalektu, kad ozbiljne teme prikrijem humorom i kad poslije smijeha nastupi otriježnjenje i shvaćanje da je život težak, ali ga ne treba shvaćati preozbiljno.

 

 

Share on Facebook
Share on Twitter
Please reload

ZiN Daily is published by ZVONA i NARI, Cultural Production Cooperative

Vrčevan 32, 52204 Ližnjan, Istria, Croatia

OIB 73342230946

ISSN 2459-9379

Editors: Natalija Grgorinić, Ljubomir Grgorinić Rađen & Ognjen Rađen

 

Copyright © 2017-2018, ZVONA i NARI, Cultural Production Cooperative

The rights to all content presented at www.zvonainari.hr belong to its respective authors.

Any further reproduction or dissemination of this content is prohibited without a written consent from its authors. 
All Rights Reserved.

The image of Quasimodo is by French artist Louis Steinheil, which appeared in  the 1844 edition of Victor Hugo's "Notre-Dame de Paris" published by Perrotin of Paris.

ZVONA i NARI

are supported by:

ZVONA i NARI - Library & Literary Retreat - Vrčevan 32, 52204 Ližnjan, Croatia - + 385 99 232 7926 - zvonainari@gmail.com - (c) 2011.-2018.