"Maja" is a story about friendship, that precious bond between people who trust each other unreservedly and through that trust test their own resolve, their strength to engage in some of life's riskier situations, in the background of which lie hidden truths.
Marija Rakić Mimica is a talented storyteller whose work has appeared in numerous literary journals, and has received a number of awards. Most recently she won the first prize in the short story contest organized by Brod knjižara Brod kulture, a literary festival that covers the Croatian Adriatic coast by taking writers from port to port on a ship/bookstore.
„Maja“ je priča o prijateljstvu, onoj dragocjenoj sponi između ljudi koji si međusobno vjeruju i kroz tu vjeru i povjerenje testiraju vlastitu smjelost, snagu za prodore u rizične životne situacije u pozadini kojih se nalaze skrivene istine. Marija Rakić Mimica pripovijeda o jednoj prešućenoj i potisnutoj obiteljskoj tajni opterećenoj neurozama sadašnjice. Upravo nam ta sadašnjost krade kontekste pomoću kojih bismo lakše mogli razumjeti, shvatiti, opravdati sebe i druge. I bilo bi teško, neizdrživo, pogubili bismo se da nema onog gore spomenutog prijateljstva koje će nas iskupiti, nas sadašnje za nas buduće.
Marija Rakić Mimica, rođena 1982. godine, profesorica je hrvatskog jezika i komparativne književnosti, zaposlena u srednjoj školi u Splitu. Dobitnica je nagrade Prozak za najbolji prozni rukopis autora do 35 godina za 2015. godinu, koje organiziraju Algoritam i Zarez. Prozu je dosad objavljivala na Arteistu, Knjigomatu i ostalim književnim portalima te na Trećem programu Hrvatskoga radija, u Zarezu, Večernjem listu, Književnosti uživo, Književnoj Rijeci, Ulaznici, Sarajevskim sveskama. Kratke priče objavljene su joj u zbirkama 20+1 najljepša priča za ljeto u izdanju Broda kulture, Zborniku 2. Gornjogradskog festivala, a našle su se i u finalu Lapis Histriae 2014. te zbirci Bedekovčina 2015. 2016. godine osvojila je prvu nagradu na natječaju Brod knjižara Brod kulture.
Maja
Za dobro prijateljstvo zajednička tajna je najbolji početak. Orhan Pamuk
Danas sam ukrala haljinu. Ima pruge duž bedara, strukirana, precizno mi ocrtava obline. Uživala sam u njoj: stražnjica mi je okrugla, a noge izdužene. Imam puno haljina u ormaru. Moja mama kupuje na sniženjima. Kada vidi lijepu odjeću, uvijek me se sjeti.
Prodavačica je razgovarala na telefon kad se dogodila stimulacija prvih receptora. Otkucaji srca naglo su se ubrzali. Kao da me netko proganja. Pronaći će me u ovako malenom prostoru. Obrisala sam znoj o pamučnu tkaninu. Mučnina se rastegnula crijevima. Skinula sam je s vješalice. Snaga u mišićima otkinula je zaštitu s odjeće. Okrenula sam se oko sebe. Nestala je negdje. Ne vidim je. Maloprije je bila tu. Moram sačekati, možda stoji iza mene. Vidjet će me netko. Neću uspjeti.
Vidjela sam svoj odraz u ogledalu: oči su mi sjajile kao u djevojčice kada prekrši zabranu. Upravo tada spremila sam haljinu u torbu i izišla iz dućana.
***
− Ljudi se ne mijenjaju − rekla je Maja i otpila gutljaj kave. Kad sjedimo u kafiću, ona uvuče ramena, lakat nasloni na stol i dlanom podboči lice. I gleda me ravno u oči.
Odrasle smo zajedno, u ulici s niskim zgradama u predgrađu, sa stupastim deblima palmi u vrtovima i papratima u loncima za cvijeće. Ona je bila tiha i voljela se igrati s djevojčicama iza zgrade. Ja sam bila glasna i divlja, znala bih je ostaviti i otići s dečkima. Penjala sam se s njima na visoke zidove iza škole. Znala bih lutati kvartom i udaljiti se od kuće, ali bih se vratila na isto mjesto. Maja bi me čekala u ulici, skakala bi preko konopca i pobjeđivala. Imala je najduže noge na svijetu.
− Aj pitaj mater da spavaš u mene večeras – gnjavila sam je sve dok ne bi pristala.
Jednom sam jako ozlijedila glavu i vrat. Maja i ja ljuljale smo se na ljuljačkama u parku. Sunce je bliještilo u nas, a ja sam naglo ustala. Maja me nije vidjela i nastavila se ljuljati. Udarac je bio snažan, pala sam na kamen i udarila glavom. Ležala sam u bolnici dugo, a Maja me je posjećivala i donosila bombone od naranče. Nisam se ničeg sjećala, kaže mama.
Otad imam problema s pamćenjem. Sjećanja nestaju u meni, izgube se kao u žrvnju, samelju ih događaji koji slijede i ne mogu ih više izvući van. Tada pitam Maju, ona jako dobro pamti naša djetinjstva, zapečaćena su u njoj kao album s fotografijama. Treba samo prolistati i zastati gdje želi.
− Pokušaj, molim te.
− Hoću.
Sjedimo u kafiću i razgovaramo o obiteljima u kojima se osjećamo sigurno i djeci koja su postala jedini smisao. Odvojenost ne utječe na naš odnos, brzo se vratimo na mjesto gdje smo prošli put stale i nastavimo kao da smo jučer o tome pričale. S njom se osjećam kao da ne gubim vrijeme, nemir stane pred nama kao ukopan, izazov se ne pojavi u tijelu i ne pokušava me slomiti. S Majom sam mirna.
***
Živimo u predgrađu. Ujutro nema svjetla u blagovaonici, sunce se probije tek poslijepodne i nasrtljivo se istrese na pokućstvo. Djeca se igraju u sobi. Ne pričamo, obveze tijekom tjedna pretvorile su nas u zombije koji čekaju odmor kako bi mogli šutjeti.
Sinoć smo bili na poslovnom domjenku, obukla sam novu haljinu i cipele s visokom potpeticom.
– Kako si smotana – rekao mi je Drago dok sam zapinjala pred nepoznatim ljudima.
Stigli smo ranije nego što smo trebali, imali smo vremena prošetati vilom u kojoj se odvijala svečana večera. U predvorju smo zastali popiti aperitiv i pozdraviti se s nekoliko Draginih poznanika. Kasnije me upoznao s ljudima. Pričali su o budućim projektima i ulaganjima koja opterećuju proračun. Smješkala sam se koliko sam mislila da trebam.
U jednom trenutku maknula sam se sa strane. Zastala sam na ulazu u gostinjsku sobu u prizemlju. Vrata spavaće sobe bila su otvorena. Ušla sam unutra. Prostrana prostorija činila se još većem zbog bijelog pokućstva. Na noćnom ormariću stajao je nakit. Probala sam narukvicu s dijamantnom prašinom, pričvrstila sam je uz kosti na svom zglobu. Okrenula sam se i ugledala Dragu na vratima. Gledao me kao onda kad smo bili momak i djevojka, skidao me je očima, a leđa mi nježno milovao. Onda sam se dugo smijala i ljubila ga. Kad smo se vozili natrag kući, gledala sam kroz prozor i plakala.
Pola sata kasnije Drago me panično tražio po stanu:
− Što radi ova narukvica u džepu mog sakoa? – pogled mu je bio gladan, kao da me želi požderati.
***
Mama je umrla na porodu. Posvojitelji su me izvukli iz sirotišta. Kad sam krenula u prvi razred, imala sam mamu i tatu. Ona mi je spremala sendviče za marendu, a on vozio u školu. Čuvali su me, više nisam morala spavati u sobi s djevojčicama koje plaču po noći ili me čupaju za kosu po danu.
Često smo išli na selo. Imali smo kuću i dvorište u kojem smo jeli, sjedili u drvenim naslonjačima i gledali u vrt. Brala sam gljive u šumi iznad, znala sam se izgubiti među stablima. Onda bih pogledala gore, a nebo se ne bi vidjelo od grana što se pružaju prema njemu. Jednom sam odlučila nabrati dovoljno za ručak, ali noć me iznenadila ranije nego što sam mislila. Otišla sam u trgovinu po gljive jer nisam htjela razočarati roditelje. Ušla sam u kuću s punom vrećicom. Mama je pripremala meso, a tata je skupljao lišće u dvorištu.
− Jako si snalažljiva u šumi. Sve si to ubrala sama?
− A što misliš tko ju je tome naučio? Naravno, pa nije ih kupila – tatin glas čuo se u pozadini.
− Nije imala novaca sa sobom, kako bi ih kupila – konačno sam nešto učinila kako treba.
***
− Mogu li vam kako pomoći? − ne podnosim ta pitanja. Ne stignem ni pozdraviti, a one skaču na mene kao zvijeri. Razgledavam kravate. Drago voli kupovati kravate, na svakom putovanju kupi jednu. Različitih su veličina, boje se razlijevaju policom. Mute mi vid. Ruke mi se tresu. Iščekivanje mi prosipa zadovoljstvo po obrazima. Okrenem se da provjerim gdje je prodavačica. Zadubljena je u slaganje mojih stvari. Slaže ih uredno kako bi se što manje izgužvale u vrećici. Crvena kravata s prugama je najljepša. Izvlačim oznaku jednim potezom. Trpam u torbu i prilazim prodavačici.
− Želite još nešto, gospođo?
− Ne, hvala, imam sve.
Dok sam prolazila kroz vrata, jeza je prošla kroz mene. Alarm se oglasio, a ja sam zastala na trenutak i započela trčati, kao pravi bjegunac. Bila sam brza, nisam se nijednom okrenula, a dozivanje je ubrzo prestalo. Nastavila sam iako sam imala sve manje snage: koljena su mi klecala, činilo mi se da ću povratiti ako uskoro ne stanem. Prolazila sam kroz gradske kvartove, adrenalin me šibao s leđa. Krivnja se strovalila na mene svom snagom i istjerala napetost iz tijela. Misli su se kaotično vrtjele u glavi. Ne trebam kravatu. Imam ih kući previše. Ne želim trčati s njom po gradu. Želim sjesti na kavu i razgovarati. Pričat ću s bilo kim.
Naslonila sam se na zidić pored terase kafića. Nekoliko metara od mene bile su majka i kći. Majka je čitala novine, a djevojčica se igrala. U jednom trenutku otrčala je od stola i mahala mami iz daljine. Žena je ustala i vratila dijete pored sebe.
Kako je lijepa, pomislila sam, a sljedeća misao me pogodila kao bljesak. Maja i ja sjedile smo na istom ovom mjestu. Svađala sam se s njom, nešto mi je pokušavala objasniti. Slika mene kako bježim od stola vratila se u sjećanje mutno, kao magla. Bježala sam, a ne mogu se sjetiti zašto. Nije krenula za mnom, ostala je sjediti.
Noge su krenule iznova, trčala sam opet, scene su bljeskale ispred mene.
− Reci mi – ušla sam bez kucanja.
− Prepala si me – Maja je ležala na kauču, u ruci je imala praznu čašu jogurta.
− Čega se ne sjećam?
− Rekla si da ćeš probati sama.
− Prestat krast da bi bila bolje. Pitam te čega se ne sjećam?
− Trebam li ti ja to reći?
− Zašto smo se svađale na trgu onaj dan?
− Saznala si sve. Bila si jako loše.
− Što sam saznala, Majo?
− Sve o svojoj majci.
− Moja mama je mrtva.
− Nije, živi sa svojom obitelji. Ostavila te kad si imala dva tjedna.
− Lažeš.
− Kopala si po stvarima kod svojih i pronašla svoj rodni list. Zvala si je već.
− O čemu ti pričaš?
− Rekla je da ne poznaje nikakvu Mirnu. I da su sva njena djeca u Splitu. Potisnula si sve, to radiš cijeli život.
− Što radim?
− Ja ti čuvam sjećanja. Napuniš me kao bačvu i onda nestaneš. Bježiš od mene, ali uvijek se vratiš.
Sjela sam na pod pokraj prozora. Vani je grad živio kao i svaki dan. Muškarac je žurio s aktovkom. Žena na kiosku je vraćala sitniš gospođi s malim djetetom. Baka je šetala s unukom. Djeca su se vukla za umornim majkama. Dan se kotrljao ispred zgrade baš kao i svaki drugi, ništa nije bilo drukčije nego inače. Samo su izrazi lica tih ljudi bili mutni. Nisam ih mogla osjetiti. Bili su tako prokleto daleko.
***
Jesen se penjala po stablima, već se obračunala s lišćem na drveću. Promijenilo je boju. Bilo ga je posvuda: na granama, podu, krovovima automobila, klupama u parku. Grad se pretvorio u muzej lišća, a njihove boje razgranale su se svugdje okolo. Po ljudima koji su žurili: okačili su se za njihove kapute i poslovna odijela. Svi su nosili jesen negdje na sebi.
Možda sam joj bila u mislima kad bi ustajala jutrom, pila kavu i odlazila na posao, odrađivala smjene, vodila ljubav s muškarcima, zaljubila se i rodila djecu. Ustajala noću i hranila ih, mijenjala im pelene i mjerila temperaturu kad bi se prehladili. Dojila ih mlijekom koje pripada meni, uspavljivala i ljubila u mekane obraze prije spavanja. Sisali su mlijeko iz njenih dojki pohlepno i hranili se njime. Ukrali su moje mlijeko. Od mlijeka su narasli. Jednog dana izrasli su u sretne ljude.
Stigla sam kući kasno navečer. U dječjoj sobi bio je mrak. Nisam ulazila, promatrala sam svoju djecu kroz odškrinuta vrata. Nikad ih neću ostaviti. Njegove ruke bile su visoko iznad glave. Ona je svoje raširila i zadovoljno se smiješila u snu. Disanje im je imalo pravilan ritam: disali su duboko, mirno i ujednačeno. Kao da su spojeni u jedno.
