Crvena kosa: Marijana Mary Mrvoš

March 20, 2017

 

 

Donosimo vam proznu minijaturu Marijane Mary Mrvoš u kojoj se upečatljive poetske slike stapaju s emotivnom silinom ispovijesti gubitka voljenog člana obitelji. Kapljica proze koja prelijeva gustoćom izravne i tinjajuće liričnosti. 

 

Marijana Mary Mrvoš piše kratku prozu iz, kako sama kaže, “pomaknutog kuta gledanja na svijet i zbivanja”. Više možete saznati čitajući njezin blog O pričama i ljudima na: https://marymrvos.wordpress.com 

 

 

Crvena kosa


Na ramenima mi se smjestio crni plašt zbog kojeg postajem mrvica kruha zaostala od ručka na kuhinjskom stolu. Bili smo sami u kući. Kroz otvoren prozor čulo se zujanje pčela. Mirisalo je na lubenice. U podrumu, u velikom loncu, hladili smo najveću lubenicu koju smo pronašli u voćarni. Znalački si lupkao i mjerkao malo jednu malo drugu iz hrpe lubenica složenih po podu, sve dok nas vlasnik radnje nije nagovorio da uzmemo kapitalca među lubenicama. Ne sjećam se koliko je težila ali jedva smo je smjestili na zadnje sjedalo fiće.  I tako smo se, nas dvije, zajedno naginjale s lijeva na desno dok su se kuće izmjenjivale kao u sporom filmu.

  
Ručali smo hladnu pileću salatu. Mačak je opet pokušavao sa zida srušiti bakinu svetu sliku. Pustili smo ga da pokušava. Znali smo da će u jednom momentu odustati i smjestiti se na lijevu stranu kauča, onu bliže prozora i zaspati kao da ništa nije bilo. Nešto ga je, s vremena na vrijeme, izluđivalo. Nešto. 


“Tata je otišao.”
“Kamo je otišao?”
“Na drugo mjesto.”
“Na koje mjesto?”
“Na drugo mjesto.”
“Lažeš, nije mogao samo tako otići, nismo pojeli lubenicu.”

 

Trčim prema podrumu da provjerim  je li lubenica na istom mjestu. Ako je ona tamo onda će sve biti dobro i tata će se vratiti kao i obično u pet popodne.  Pred podrumom stoje nepoznati ljudi i svojim tijelima onemogućavaju mi da uđem. Mrzim ih. Osjećam se kao mačak koji pokušava srušiti svetu sliku.  

Kolona ljudi u crnom nestaje iza zavoja i tad se pomičem. Trčim.  Rukama skidam plašt s lica i kose koja se u trku vijori kao zastava, kose koju sam naslijedila od tebe, guste, crvene. Trčim na brdo na kom raste rijetka trava, bodljikavo plavo cvijeće i srebrni bor koji si zasadio kad sam se rodila.  Grlim njegove meke grančice. Suze mi vlaže lice dok si tražim mjesto poput mačka na kauču na lijevoj strani bliže prozora. Zrak miriše na lubenice.    

 

Share on Facebook
Share on Twitter
Please reload

ZiN Daily is published by ZVONA i NARI, Cultural Production Cooperative

Vrčevan 32, 52204 Ližnjan, Istria, Croatia

OIB 73342230946

ISSN 2459-9379

Editors: Natalija Grgorinić, Ljubomir Grgorinić Rađen & Ognjen Rađen

 

Copyright © 2017-2018, ZVONA i NARI, Cultural Production Cooperative

The rights to all content presented at www.zvonainari.hr belong to its respective authors.

Any further reproduction or dissemination of this content is prohibited without a written consent from its authors. 
All Rights Reserved.

The image of Quasimodo is by French artist Louis Steinheil, which appeared in  the 1844 edition of Victor Hugo's "Notre-Dame de Paris" published by Perrotin of Paris.

ZVONA i NARI

are supported by:

ZVONA i NARI - Library & Literary Retreat - Vrčevan 32, 52204 Ližnjan, Croatia - + 385 99 232 7926 - zvonainari@gmail.com - (c) 2011.-2018.