Brut: Carla Rotta

 

Naša suradnica Vanesa Begić predstavlja nam recentnu književnost istarskih autora u prijevodu s talijanskog na hrvatski i obratno. Ovaj put donosi nam prijevod priče za djecu pod nazivom Brut Carle Rotte u originalu pisane na talijanskom jeziku.


„Upravo kao što se u Bambiju Felixa Saltena na trenutke cijeli narativni tijek usredotočuje na životinjsku perspektivu, tako i u ovoj priči dominira pogled na svijet jednog psa čuvara koji se, usprkos svojoj vjernosti, mora naučiti nositi s 'nevjernim' imenom koje mu je dodijeljeno“, ističe Vanesa i dodaje: „Priča je razigrana, zanimljivih stilskih rješenja, vokabular bogat, dok humor i ležerno kreirano narativno tkivo pokazuju da je Carla Rotta vješta pripovjedačica s istančanim smislom za ludičko."

 

Vodnjanska novinarka i spisateljica Carla Rotta rođena je 1960. godine u Puli. Zaposlena je u pulskoj redakciji dnevnika na talijanskom jeziku La Voce del Popolo kao novinarka/urednica pulske kronike. Godine 2001. na natječaju za kulturu i umjetnost talijanske nacionalne zajednice Istria Nobilissima nagrađena je u kategoriji proze za djelo Fragile, a dvije godine kasnije za pripovijetke Femminile singolare koje će 2006. godine objaviti pri riječkoj izdavačkoj kući Edit u ediciji „Lo scampo gigante“. Dobitnica je posebnih priznanja i na natječaju Altamarea – Arte e scritture di frontiera (Trst, 2002. i 2004. godine), dok je za prozu na istroromanskome jeziku nagrađena na vodnjanskom natječaju Favelà 2003. i 2004. godine.  2012. godine u ediciji "La fionda" riječke izdavačke kuće Edit objavila je knjigu o doživljajima dva prijatelja mišića pod nazivom Baffolesto e Codacorta. Piše priče za djecu, ali i kazališna djela. Zastupljena je u brojnim časopisima i u nekoliko antologija.

 


Brut je na talijanskom originalu objavljen 2012. godine u izdanju Edita u knjizi 5 autori 16 storie.
 

Brut

 

Sada sam im već oprostio, ali na početku, nije mi baš bilo svejedno. Mislio sam da je to možda i moja krivica, a onda, razmišljaj li ga razmišljaj, zaključio sam da nisam učinio ništa lošeg, baš ništa pod kapom nebeskom da bih zaslužio ime koje je ujedno i kazna. Brut. Ime kojim bih se ponosio, kada sam već bio sretne šape što me nisu nazvali Fido, Paco, Bobi, Nero... Doduše, Nero me i nisu mogli nazvati kada sam bio svijetle dlake. Zvali su me Biondo. Na koncu mi se svidjelo ime Brut. Imalo je u sebi notu plemenitog, povijesnog, važnog. Nešto što se poštuje, autoritativno. Brut! Dođi, Brute! Legni, Brute! Daj šapu, Brute!

 

OTKRIO SAM DA SAM IMAO IMENJAKA

 

Onda sam otkrio da sam imao imenjaka, jednom davno, davno: prije nekoliko tisuća psećih godina života. I bilo je to ljudsko biće, iako, u biti, nimalo ljudsko. Bio je to neki tip koji je ubio nekog Cezara, a taj je, ako sam dobro shvatio, sigurno bio veliki čovjek. Dakle taj Brut, koji je pored toga i bio Cezarov sin, iznevjerio je i izbo svog sirotog oca koji mu je, na samrti, dok je puzao po tlu smrtno ranjen, kazao „Zar i ti, sine Brute?“. Koliki bi bili u stanju oprostiti takvo nešto? Kada sam čuo priču, bio sam neopisivo tužan. Nisam jeo. Ležao sam u svojoj kućici, jedva bih njuškom provirio vani, sa šapama ukrštenim ispod nosa. Kada bi me netko upitao za šapu, uputio bih mu tužan pogled, ali tako tužan, da se činilo kao da sam bolestan. Štoviše, da sam na samrti. „Taj pas je bolestan“, govorili su oni koji su živjeli u mome dvorištu, u velikoj kući. Da, bilo je tako, bio sam bolestan, očajan, razočaran, mučilo me grizodušje. Ja, koji ne bih nikada, a ma baš nikada nekoga iznevjerio a kamoli ubio. Ne. Nisam izdajnik i nisam ubojica, a za ljudska bića koja žive pored mene dao bih i svoj pseći život. Kada me pozovu, trčim, kada me pitaju da im dam šapu, odmah je ispružim (doduše, to bude uvijek malo više od potrebnog, tako da ih ujedno i nasmijem i da onda traže još), kada mi kažu „lezi“, pretvorim se u tepih, igram se s najmanjim pripadnicama ljudskoga roda, a kada mi ona velika donese jesti, gotovo da je zagrlim, tako da uvijek pita „A tko je taj lijepi pesek?“ (pa to sam uvijek ja, samo ne znam zašto me to pita svaki put), pogladi me, i zanjiše mi glavicu. Nekada me pusti s lanca, jer ionako zna da se neću udaljiti, dokle god imam što za jelo. I dobra je prema meni, da samo vidite kakvu tjesteninu mi daje za jesti! S muškim ljudskim bićem idem trčati: nekada on baci nešto u vrtu, ja uvijek sve pronađem pa onda sakrijem, ali on to jednostavno ne razumije. Nikada ne traži ništa, samo se smije dok ja kopam.

 

Malo je čudan, ali je dobar. Svi su oni dobri. Zato nisam razumio zašto su mi, iako me vole, dali takvo ime, da se kao pas moram sramiti. Najmanja ljudska bića su ga odabrala. Učinile su to malene jer su čule da tako zovu jednog mog rođaka koji je velik i glomazan, ali prekrasan. To je Brutus Terranova, taman i pun dlaka.

 

PUN SAM DLAKA, VELIK I SNAŽAN

 

I ja sam pun dlaka, i ja sam velik i snažan, iako nitko nije u to vjerovao dok sam bio štene. Govorili su da sam kao loptica na četiri šape. Ali onda sam ih sve prevario i postao sam velik. Međutim, ne prezivam se „Terranova“, nego sam Brut, mješanac. Recimo i da kada je ona malo veća od najmlađih ljudskih bića pročitala u udžbenicima iz povijesti priču o Brutu izdajniku, bilo joj je malo krivo, ali onda je s onom drugom odlučila da sam već naviknut na to ime te da bi mi drugo ime samo izazvalo zbunjenost. Tako su odustale od toga da mi promijene ime. „Pristaje mu i uz veličinu, takvog psa ne možeš zvati, što ja znam, Fifi. Izazvalo bi smijeh. Brut je važno ime. Gotovo plemenito“. I tako sam ostao Brut, sretan zbog toga.

 

BRUT JE VAŽNO IME, GOTOVO PLEMENITO


Drugim psima koji se čude zbog tog moga imena ispričam priču, ali ne kažem im da je Brut bio izdajica, uvijek im govorim da se radilo o hrabrom čovjeku, koji se borio protiv brojnih neprijatelja. U jednome ih je trenutku sve pobijedio i onda su mu njegovi suborci u nekoj opasnoj bitci rekli „Brute, ti ćeš biti naš vođa“. Možda to i nije laž. Možda je negdje i postojao kakav Brut koji je učinio nešto dobro. Na koncu, radi se o detaljima, i što bi ovi psi tu uokolo znali o tome? Cijeli dan su vani i klate se po dvorištima, svako toliko zalaju, neki od njih paze da kokoši i purani ne pobjegnu iz kokošinjca (ali ne čine uvijek to dobro, ja sam završio na lancima zbog jedne glupe kokoši koja je pobjegla i onda sam je očerupao), a neki idu i malo prošetati s ovcama. Jaka stvar. Ja sam, da budem skroman, obrazovani pas. Kada najmanje ljudske jedinke pišu zadaću, odlaze u škole, nekamo odu, pa makar samo preko ceste, nauče toliko toga, a onda još i kod kuće čitaju i pišu. Nekada čine to naglas, pa im se i ja pridružim. Tako sam naučio priču o Brutu, znam i da je neko ljudsko biće dugo putovalo po Paklu, i razgovaralo sa svima onima koji su bili nemogući za života, te da su zbog kazne koju im je pripisao neki Bog (koji mora da je bio važniji od onog Cezara o kome sam vam pričao), uhi će ni, ne, nije to dobra riječ, pre ba čeni, prebačeni, uf, kakva riječ, tamo gdje se nalazio đavao koji je pazio da se ne odmaraju. To je ljudsko biće razgovaralo s njima, govorio je Ohkada bi sreo nekog poznatogpa što ti radiš ovdje? I tada bi mu ta osoba ispričala svoju priču. On je sve to zapisivao i o njemu svi govore. Meni se čini da nije lijepo prepričavati tuđe probleme, da nije dobro zabadati nos u tuđe živote i da ne treba tr – ča – ti, odnosno, ops, pardon, krivo sam rekao tra – ča – ti.


Čini se da tog pisca nitko nije špotao zbog toga, štoviše, čuo sam da je to jako lijepo napisao. Mislim da je bio jako usamljen kada je išao govoriti i baviti se tuđim poslom sve do pakla. I onda, kada se sa svima napričao o svemu, i nitko mu nije imao više ništa reći, otišao je malo ćakulati do Čistilišta i Raja. Čuo sam da je Pakao ljepši. Tko zna, možda ću jednoga dana i ja tamo svratiti.

 

AH, VOLIM UČITI GEOGRAFIJU


Ah, volim učiti geografiju: obišao sam tako cijeli svijet. Nemate pojma kakvih sve lijepih stvari ima: planine, mora. Vidio sam more. Odvele su me tamo male ljudske jedinke. Ah, da vam ne pričam što sam osjećao kada sam vidio svu tu silnu vodu! Ne volim vodu baš previše. Nekada ona starija ljudska jedinka uzme kantu kojom zalijeva cvijeće te zalije usput i mene. Tada mi se dlaka zalijepi i budem prava bijeda od psa. Kada sam vidio svu tu silnu vodu, otišao sam je ponjušiti. Nije dobra za piće. Zatim sam stavio šape u nju, jer sam vidio da to čine malene ljudske jedinke, ali kada sam osjetio miris ručka, potrčao sam prema ljudskim bićima koji su ležali na deki i jeli. Najstarija se izderala na mene da će platiti pizzu koju sam pojeo, ali oni su se samo smijali i bacili mi komad kruha. Pizza je, međutim, bila bolja.

 

NE VOLIM MATEMATIKU

 

Ne volim matematiku. Ne razumijem korijene. Zašto traže kvadratne korijene, takvi ne postoje. Ubrao sam nešto cvijeća i jagoda, ali nisu imali kvadratne korijene. Razumijem zbrajanje i oduzimanje. Zbrajanje je vrlo jednostavno: jednostavno pribrojiš nešto nečemu i onda imaš više toga. Na primjer, kada mi velika ljudska jedinka daje nešto tjestenine i tome pridoda još jednu porciju. Ili kada mi daje tjesteninu i tome pribroji još neke slasne stvari. Dijeljenje je pak kada mi pripremi paštu i još netko dođe jesti. Nekada dođu oni dosadni štenci, koji pojedu sve, a jedan od njih, onaj gluplji, grize me za njušku. Jednom sam ga tako lupnuo šapom da se otkotrljao daleko. Mislio sam da će mi se ljudske jedinke smijati, ali su mi rekli da sam napravio dobro. „Bravo, samo tako. Baš je dosadan taj mali“, rekli su. Nekada dođe i Donna, lijepa kujica koja živi s druge strane zida. Nije mi žao kada dođe, štoviše, uvijek joj njuškicom napravim mjesta jer inače ona sama ne bi nikada pojela ručak. Jako je, baš jako lijepo odgojena. I ljubazna. I ljupka. Mislim da joj se sviđam. Na kraju krajeva, frajer sam. Svijetle dlake, sa slatkim očima, tako dubokim, lijep sam kao Robert Redford i Brad Pitt, koji su, koliko sam shvatio, prilično dobri komadi.

 

VOLIM GLEDATI TELKU

 

Volim gledati i telku. Jednoga sam dana vidio veliku vatru na nebu i onda sam čuo strahoviti prasak. Nešto strašno i opasno. Ne sramim se priznati da sam se nasmrt uplašio, potegao sam lanac dok se nije razbio i potrčao sam gore po stepenicama ispred kućice ljudskih jedinki te sam da bih ušao počeo po njima grepsti. Ona najmanja mi je otvorila vrata: ja sam se tresao kao kunići iz kaveza kada im se približim i pošnjofam ih. Sažalila se nada mnom. „Ma jadan moj Brutus! Kako se samo boji, zar ne, moj lijepi pesek?, upitala me, i onda me pustila da uđem a ja sam legao pored stolića. Ljudska su bića gledala televiziju (onda sam otkrio da se to tako zove), i jako mi se svidjela. Jedan moj rođak napravio je tv-karijeru. Zove se Rex. To nije pas čuvar. On se pojavi nakon što su lopovi već sve pokrali i onda ih ulovi. Ali, ne radi on to sam: pomažu mu ljudska bića. Nije ni on uvijek uzorno dobar, nekada ukrade užinu svojim pomoćnicima. Kada je s neba opet nešto prasnulo, ljudsko je biće reklo „Ugasi televizor jer će se zapaliti“, i ugasili su ga. Šteta. Ali, kakva je to kućica! Ima toliko vrata i prozora, oslikane zidove, stvari na kojima možeš sjediti ili ležati, ormare s hranom. Blago njima! Moram reći da mi se ne sviđa jer je klizava, par koraka, i swiiiiiish, odmah odletiš sa sve četiri u zrak - ležao sam poput budale. Kada su mi otvorili vrata da izađem, unutra se ušuljao Timon, mačak koji je prilično tiho biće. Svi su počeli trčati za njim, a htio sam im i ja pružiti šapu podrške. Koje ludilo! Muško ljudsko biće i žensko ljudsko biće vikali su da životinjama (a to bismo bili Timon i ja) nije mjesto u kući, da ću ja nespretan kakav jesam nešto slomiti - i izbacili su nas van. 
Sada, svaki put kada se uspijem osloboditi, trčim ispred vrata da bih se malo pomazio. Tamo je baš fino jer je tepih mekan. Jednom sam ga dovukao do ispred svoje kućice. Onda je veliko žensko biće došlo po njega. Smijala se, a zatim je viknula da ne želi potratiti život perući tepihe koje ja vučem po dvorištu. Ah, nekada se baš ne razumijemo!


Oprostite, ali sada moram ići. Pristiže Nero sa svojim ovcama. U dogovoru smo da kada prođe, obojica nakostriješimo dlaku i počnemo glasno, glasno lajati: njegov je gazda sretan što se dobro brine za ovce i veli mojim ljudskim bićima, koja mu se tada ispričavaju što toliko lajem: „Ma pustite ga na miru. Samo neka radi svoj posao“. Zato sada idem raditi.

 

 

 

 

Share on Facebook
Share on Twitter
Please reload

ZiN Daily is published by ZVONA i NARI, Cultural Production Cooperative

Vrčevan 32, 52204 Ližnjan, Istria, Croatia

OIB 73342230946

ISSN 2459-9379

Editors: Natalija Grgorinić, Ljubomir Grgorinić Rađen & Ognjen Rađen

 

Copyright © 2017-2018, ZVONA i NARI, Cultural Production Cooperative

The rights to all content presented at www.zvonainari.hr belong to its respective authors.

Any further reproduction or dissemination of this content is prohibited without a written consent from its authors. 
All Rights Reserved.

The image of Quasimodo is by French artist Louis Steinheil, which appeared in  the 1844 edition of Victor Hugo's "Notre-Dame de Paris" published by Perrotin of Paris.

ZVONA i NARI

are supported by:

ZVONA i NARI - Library & Literary Retreat - Vrčevan 32, 52204 Ližnjan, Croatia - + 385 99 232 7926 - zvonainari@gmail.com - (c) 2011.-2018.