ZiN's writer-in-residence in November of 2017 is James Meetze,
the author of three books, including Phantom Hour and Dayglo, which was selected by Terrance Hayes for the 2010 Sawtooth Poetry Prize, both published by Ahsahta Press. He is editor, with Simon Pettet, of Other Flowers: Uncollected Poems by James Schuyler (Farrar, Straus & Giroux, 2010). James lives in San Diego, where he is a professor of creative writing and film studies at Ashford University. In collaboration with Ken White he writes for film and television.
Poetry of James Meetze which we here bring you in its English original and the very first translation to the Croatian language employs the code of Greek mythology along with an intricately structured system of metaphors to relay an authentic marvel in the miracle of life.
Gost svratišta ZVONA i NARI u studenom 2017. kalifornijski je pjesnik iz San Diega James Meetze. Do sad je objavio tri zbirke poezije, a pri sveučilištu Ashford podučava kreativno pisanje i filmologiju. S velikim zadovoljstvom preveli smo Jamesove najnovije stihove koji su dio zbirke u nastajanju. Grčka mitologija, gramatika kao sustav i preduvjet komunikacije, ljubavna intima i metafizička pitanja o onome što nas očekuje nakon završetka stanja koje poznajemo pod nazivom život nude dinamičnu mrežu susreta značenja jednog filozofski znatiželjnog i estetski primamljivog autorskog izraza. Gramatika duše ispisuje se kroz veo šifriranih poruka antičkih proročanstva pri čemu neuroze našeg vremena otkrivaju autentičnu želju da smo još sposobni, još žedni zanositi se čudom života.
THE LONG NOW 9 (EIDYIA)
In the internet’s too many faces
an algorithm suggests
prophesy.
Grammar is a way
of knowing.
A clause arrives
to meet you in the air-
like afternoon, punctuated
by friend requests. Ding!
A name is not enough
to know its person.
The particles
around our performance
iridesce.
A measure
of immeasurable matter
the body’s tether
to the soul
and time
until we know.
DUGO SADA 9 (EIDIJA)
U premnogim licima interneta
jedan algoritam sugerira
proročanstvo.
Gramatika je način
znanja.
Rečenica stiže
da te susretne u zraku -
poput popodneva, s interpunkcijom
zaprimljenog zahtjeva za prijateljstvom. Cin!
Ime nije dovoljno
da bi se poznavala osoba.
Čestice
oko naše izvedbe
sjaje duginim bojama.
Mjera
nemjerljive tvari
spona tijela
s dušom
i vremenom
dok ne spoznamo.
THE LONG NOW 10 (VESPERS)
She in the shadowlight
whispers something
the prima materia
is not the soul of the world it is
the stuff the world is made of
the quintessence.
Whatever to do about it
To sing an evensong into dark
matters, does it not.
All the voices shades
Persephone carried over
into fields, vision peripheries of thought.
It is not the law of the land, but the land
from which the law erupts of its dormant bulb
dimwitted winter light.
She turns back to the golden hour
where the image is and isn’t a body
moving freely between states.
My wife
twice dead in the mind
makes room for a better story
in the afterlife transformed
into energies
allowing for love
to enter like a fucking knockout
neither telegraphed nor expected.
Taking this fall, however
like Icarus was already written
into our code.
Science might say
we are programmed
we are predisposed to wonder to joy.
It is found
even in the nanotechnology
emotions are made of
you feel me?
Adjectives for eyes
the O in soul no one really understands
because it isn’t to be understood but felt
like astonishment
or fire
or fear
or tide.
DUGO SADA 10 (VEČERNJE MOLITVE)
Ona u svjetlu sjene nešto šapuće praiskonska materija nije duša svijeta već je tvar od koje je svijet napravljen bit. Štogod činili u vezi s tim Zapjevati večernju molitvu u tamu važno je, zar ne. Sve boje glasova Perzefona je prenijela u polja, viziju periferiju misli. Nije zakon zemlje, već zemlja iz koje zakon prokulja kao iz uspavane lukovice u tupu zimsku svjetlost. Ona okreće leđa zlatnom satu gdje slika jest i nije tijelo u slobodnom pokretu između stanja. Moja supruga dvaput preminula u mislima ostavlja mjesta za bolju priču u životu poslije smrti transformirana u energije dozvoljavajući ljubavi da uđe kao jebeni nokaut ni najavljen ni očekivan. Ipak, ovaj je pad poput Ikarova već upisan u naš kod. Znanost bi rekla programirani smo predodređeni za čudo radosti. Već je i
nanotehnologija otkrila da emocije su sačinjene od međusobnog shvaćanja. Pridjeve za oči U u duši nitko zapravo ne razumije jer se ni ne treba razumjeti već osjetiti poput ushita ili vatre ili straha ili plime.
THE LONG NOW 11 (THE UPPER AIR)
Choosing one last daylight’s blindness her one foot
by the gloomy king still held
she leaned into that which isn’t matter
but some kind of psyche
and fell.
A sunray arrives on the body
a lightblinded eye.
I turn to the leaflost trees
through which the same sun
creates my shadow’s behavior.
We know Persephone is the idea of germination
not actual descent into earth
but every seed we know to linger in the soil
among the warm, black materials
is real life, waiting for its spring.
Still the air still the dark still the mirrored
presentation and sacrifice of sight light and no light
each companion an opposite
each word a world to embody empirically
to articulate things experienced in time
like breath like seeing
two lives suddenly engaged.
When we come up for air we are reverent
each breath an enantiodromia
each takes in what the other releases
encrystalled, ritually, in what negative space
symbolizes the chalice between bodies
the vessel perpetually filled
by what can never logically fill it.
DUGO SADA 11 (ZRAK GORE)
Birajući posljednje sljepilo dana njezino stopalo još uvijek uz turobnog kralja naslonila se na nešto što nije tvar već neka vrst psihe i pala.
Zraka sunca stiže na tijelo svjetlom zaslijepljeno oko. Okrećem se ogoljelim stablima kroz grane kojih ono isto sunce oblikuje ponašanje moje sjene.
Znamo da je Perzefona pojam nicanja ne stvarnog poniranja u zemlju no svako sjeme koje znamo da čuči u tlu među toplim, tamnim supstratima predstavlja pravi život što čeka svoje proljeće. Ipak zrak i mrak i zrcalna predstava i žrtva vida svjetlo i njegov izostanak svaki par svojoj suprotnosti svaka riječ svijet da empirijski utjelotvori izrazi ono što smo iskusili u vremenu poput daha poput viđenja dva života u iznenadnom srazu. Kad izronimo po zrak puni smjernog štovanja svaki nam udah enantidromija svatko od nas udiše ono što drugi izdiše kristaliziran, ritualno, u onome što negativni prostor simbolizira kalež između dva tijela posuda neprestano punjena onim što je, po zakonu logike, nikada ne može napuniti.
THE LONG NOW 12 (EURYDICE)
The air tells me so: I am far back in time.
I am visitor, outside of time, and I am visited
in this way, by opposites: voice and glass,
then and pain, other and underworld.
In the porous boundary, vocatives appear
then disappear into the visitor’s name as vapor.
They are intimate and translated are what feels
like another’s voice a secret safe in the ear, filling
my cup over and over.
To recur, a thing must be emptied,
must be poured back into.
Its edge, the edge of a world I wear,
the sun falls from it, the din
of lives rushing past other lives,
then a form and its shadow collide.
Where before a body, a burden, now cloud-shapes;
a ghost opens into a spell.
We fall too often entranced into the mortal world’s sleep
forget ether favor order
forget the psychic body to argue for some small
space or thing to take and consume so why not
continue holding on to this dimension
the plaintive hem of your winter coat.
Vanquished winter never comes remember rings
trilling birds still trill in the green, still feed
on scatter love’s translucent blanket fallen hair
come back through time to visit now.
The veil between us
as sheer as rainwater
on my white car’s hood
weightless yet drawn together
by nature’s first force.
The gravity
of my love’s song
brings everything
but me
toward him.
DUGO SADA 12 (EURIDIKA)
Zrak mi govori: Zaostala sam u vremenu.
Posjećujem, izvan vremena, i posjećena sam
na isti način, suprotnostima: glas i staklo,
onda i bol, drugi i podzemni svijet.
U poroznim ograničenjima pojavljuju se vokativi,
da bi nestali u imenu posjetitelja poput izmaglice.
Intimni su i prevedeni podsjećaju
na glas nekog drugog tajna pohranjena u uho, puni
mi čašu opet i opet.
Da bi se ponovila, stvar se mora isprazniti,
mora se uliti natrag.
Rub je, rub svijeta koji nosim,
sunce s njega spada, buka
života što brzaju kraj drugih života,
tada se sudare oblik i njegova sjena.
Kada se ispred tijela, teret, oblikovan u oblake;
duh otvara u čaroliju.
Prečesto u transu padamo u smrtni san svijeta
zaboravimo eter izaberemo red
zaboravimo duhovno tijelo kako bismo raspravljali oko nekog malog
prostora ili neke nevažne stvari koju ćemo uzeti i trošiti stoga, zašto ne
nastaviti istrajavati do dimenzije
otužnog ruba tvog zimskog kaputa.
Pobjeđena zima nikada se ne vraća sjeti se prstenja
kliktavih ptica što još uvijek klikću u zelenilu, još se uvijek hrane
razbacanim ostacima sjajne ponjave ljubavi otpale kose
vrati se kroz vrijeme da bi sada posjetio.
Veo između nas
oštar kao kiša
na poklopcu motora mog bijelog automobila
bez težine smo, a ipak privučeni jedno drugom
prvom silom prirode.
Gravitacija
moje ljubavne pjesme
donosi sve
osim mene
k njemu.
CURTAILED
Ended as to en-dead
to close a life.
What then opens after?
A supernova’s proof
loosed throughout
the interstellar medium
like a spate of words
populates
the comment thread
of one body politic
or another.
+
A mirrored door
conceals an unknown
organizational fold
behind the known, or
what we want to see.
+
In the space between
the road and the curb
in the space of memory
an arm of husky shadow
lifts off, up into the sun
as my father dispatches
a rattlesnake’s head
from the rivulet of its body
with a shovel.
+
Orpheus, too
lost his head
and went on
uncoiling a rope
of expletives
anyway.
ODSJEČENO
Privesti kraju kao približiti smrti
kako bi se završio život.
Što potom započinje?
Dokaz supernove
raspršen kroz
međuzvjezdani prostor
poput poplave riječi
koje nastanjuju
zajedničku misao
jedne politike tijela
ili druge.
+
Vrata s ogledalom
skrivaju nepoznati
organizacijski sloj
iza poznatog, ili pak
onog što želimo vidjeti.
+
U prostoru između
ceste i ruba
u prostoru sjećanja
ruka grlene sjene
podiže se prema suncu
dok moj otac odsjeca
glavu čegrtuše
s kolobara njezina tijela
lopatom.
+
I Orfej je
izgubio glavu
pa nastavio
odmotavati konope
psovki
unedogled.
S engleskog na hrvatski jezik preveli: Natalija Grgorinić i Ognjen Rađen
