Biser koji peče: razgovor s Tamarom Bakran povodom nove zbirke pjesama

 

 

"S jezerom" je treća zbirka pjesama nagrađivane zagrebačke pjesnikinje Tamare Bakran objavljena u nakladi BiakovaRiječ je o osebujnom rukopisu snažnih metafora i sada već prepoznatljivih poetskih preokupacija. Već sama podijeljenost zbirke u dijelove pod naslovima: Voda, San, Bajka, Portret, Stablo, Tajna, Ruža, Kuća i Smrt najavljuje da i ovaj put na naročito čitateljsko zadovoljstvo ulazimo u svijet žudnje i tankoćutnih traganja za smislom u svakodnevnom. Četrdeset i dvije nove pjesme pozivaju nas da "na rubovima tajne/bridimo/trnemo"(Zimska noć) puštajući "prhu" i "prahu" pahuljasta šapata neka nas zaroni u utopljeni mjesec, u duboko tamno jezero s kojim smo, sasvim intimno, sasvim iskreno, isprepleli prste...

Tamara je u travnju 2017. bila gošća književnog svratišta ZVONA i NARI - eto prave prilike da se povede razgovor sasvim prozni o potpunom poetičnim stvarima...

 

 

Tamara Bakran (rođ. 1979.) za svoju je prvu zbirku Mjesečevo cvijeće nagrađena nagradom Slavić Društva hrvatskih književnika za najbolji autorski prvijenac objavljen u 2012. u nakladi Meandarmedije i Društva prijatelja knjige Milivoj Cvetnić nakon što je isti rukopis pobijedio na natječaju Milivoj Cvetnić. Drugu zbirku pjesama Pastirica skakavaca objavljuje 2014. u nakladi Istarskog ogranka DHK (knjigu je 2014. Ministarstvo kulture RH izabralo u 20 najboljih te godine). Autorica je pet slikovnica za djecu, a to su: Kruna kraljice vrana (Sipar, 2014.), Dječak, čudesni rogač i tajanstveni kovčeg (Sipar, 2015.), Ruša je slutila (Ibis grafika, 2016.). Pobunjena teglenica (Sipar 2016.) i Posvojeni faunčić Žarko (Sipar 2016.). Tamara vodi turkološku, hungarološku i judaističku zbirku u Knjižnici Filozofskog fakulteta u Zagrebu. 

 

 

 

ZiN Daily: U „S jezerom“ se isprepliću motivi prirode, čežnje, bukoličke razigranosti s onima duhovnog traganja, ali i strepnje, samoće, boli. U našim razgovorima uživo spomenula si i vokabular sv. Ivana od Križa koji te inspirirao... S kim si u dijalogu kada pišeš, s kim razgovaraš, kome odgovaraš, prigovaraš, koga izazivaš?

 

Tamara Bakran: Već dugo živim u gradu, a nikako da unesem taj grad u svoju poeziju. To je valjda stoga što mi određeni pejzaži najintenzivnije pobuđuju to moje specifično duševno stanje; mješavinu žudnje, melankolije, sjete, zanosa, skoro kao nekog prisjećanja, slutnje. Kad se nađem u takvom raspoloženju ja sam istovremeno osamljena jer taj doživljaj u biti ne mogu podijeliti. Moguće da je od tud i ta sjeta. Pišući pjesmu želim podijeliti s nekim ljepotu, makar naknadno. Taj netko s kojim sam u dijalogu dok pišem je neznani, odsutni, a srodni netko. 
Osim što mi na primjer stajanje na livadi – a visoka se trava ljulja na vjetru, zriču zrikavci, i dan ima tu neku svjetlost - izaziva takvo duševno stanje (potaknuto dakle prizorom, ali nesvodivo na njega) , isto se osjećam dok na primjer čitam pjesmu od Sv. Ivana od Križa „Tamna noć” ili pak Galovićevu „Pred večer”. U tim pjesmama nalazim ljepotu Tajne.

 

ZiND: U minijaturi „Predaleko“ vrlo direktno predstavljaš poetsku perspektivu prepoznatljivu za tvoj opus: „zakopana u nebo,/čekam kišu.“  Lik, glas, trag „zrnositne naivne tragačice“ koja u istoimenoj pjesmi „plače šćućurena u prašini na dnu otiska božjega tabana“ ispisuje egzistencijalnu fragilnost, ali istovremeno i snagu, odlučnost, odvažnost, zapravo usmjerenost na put koji vodi ka cilju. Što je cilj?

 

TB: Cilj je što više približiti se cilju. Cilj je i smanjiti jaz između sna i jave i ispremiješati ih te na taj način proširiti zbilju. Širiti zbilju za sebe i druge, rasti. To bi bio neki moj životni cilj. Ljepota širenja zbilje. Književnost, odnosno poezija, neodvojiva od života, također, po mojem sudu, ima isti cilj; širiti zbilju, za autora i čitatelja.

 

ZiND: Još jedan način da se postavi slično pitanje: „Neznano dozvano otišlo“ kako glasi naslov pjesme na stranici 48 „ostavlja me nadraženu, poprskanu svjetlom“ hvata trenutak koji bježi. Vrijeme u pisanju – što je to za tebe? Prkosiš li prolaznosti ili je ona gradivni element ljepote?

 

TB: Pisanje vidim i kao pokušaj da se ljepota sačuva od prolaznosti, to neko stanje duha da se „kristalizira“ jezikom. No najveća je ljepota kada nešto što je istovremeno tako intimno moje, i što sam intenzivno doživjela, uspijem dovesti u jezik na taj način da ono postaje dostupno drugome. Kolike godine jesu između mene i „Tamne noći“, a zapravo ih nema. Sv. Ivan od Križa stvorio je tada nešto u čem se ja sada mogu baškariti. I to je čudesno.

 

ZiND: Po čemu se najnovija zbirka, „S jezerom“ razlikuje od „Mjesečevog cvijeća“ i „Pastirice skakavaca“? U kom smislu smatraš da je ona iskorak iz tvojih prijašnjih tema?

 

TB: Pa kao osnovnu razliku navela bih formu, ne toliko sadržaj budući da sam i u trećoj zbirci zaokupljena motivima od kojih ne mogu pobjeći, jer kada sam stvaralački raspoložena ili podražena, uvijek su tu negdje isti motivi, simboli, slike. Često sam u sumnji da je to slabost moga pisanja, ali se, s druge strane, ne mogu siliti na to da pišem o onom o čem nemam potrebu pisati. Znači, osnovna je razlika u formi. Prije sam uglavnom pisala poeziju u prozi, sad pišem gotovo isključivo u stihu. Smanjila sam broj riječi. Također, ovaj put zbirka je oplemenjena slikama akademske slikarice, Željke Cupek, odnosno zbirka uprizoruje i dijalog između slike i pjesničke slike.

 

ZiND: Kada znaš da je zbirka zaokružena, da pojedine pjesme trebaju dijeliti iste korice? Isto tako, kada je pjesma završena ili kada si odlučila da takva bude, kada joj se prestaješ vraćati s namjerom da je izmijeniš?

 

TB: Neprestano pišem, nekad budu pauze, veće, manje, ali pjesme stalno kapaju. Kad ih se skupi dovoljno za zbirku, objavim zbirku i tako do iduće zbirke, ili bar s nadom da će biti iduće zbirke. Neke mi se pjesme učine gotovima. Onda kako prolazi vrijeme i ja ih ponovno čitam nešto zaškripi i onda ih dorađujem sve dok ne budem zadovoljna. To da sam zadovoljna s pjesmom znači da kad je ponovno pročitam nakon što je prošlo neko vrijeme od zadnjeg čitanja, nema više škripanja. Rijetko mi se znalo događati da mi pjesma naprosto izađe i da je više uopće ne moram dirati. No upravo su mi takve pjesme u pravilu najbliže.

 

ZiND: Kako pjesnik(inja) prerasta/prekoračuje/ostavlja za sobom već ispisane poetske lajtmotive i posvećuje se novima? Treba li ih prerasti ili ostaje zauvijek zarobljena u njima? Ili možda raste kroz njih, kroz ponovna vraćanja istim opsesijama?

 

TB: U konačnici, ne znam. Ja se ne mogu maknuti od noći, vode, flore i faune. Bajkovito i nadrealno ne napušta me. Zbog čega je to tako, ja to ne znam. No npr.  ruža u pjesmi nikako nije ruža ili nije samo ruža. Što je ta ruža u pjesmi zapravo je tajna koja ima nešto i od ruže. Ja želim doprijeti do tajne, svjesna da mi to nikada neće uspjeti. No u tom pokušaju dopiranja već ima obilja, nekih spoznajnih bljeskova, nagovještaja. I jezik se rasplamsava na rubovima tajne, cvjeta jezik nekim novim cvjetovima. Eh sad, bili se to moglo nazvati rastom ili vrtnjom u začaranom krugu, ni to ne znam. Tješim se Kniferovim meandrima.

 

ZiND: Žudnja je motiv koji se često pojavljuje u tvojim pjesmama, ona je „biser koji peče“ i ona je „kugla“ koja nas drži zakovanima, zalijepljenima za tlo. Istraživanje semantike žudnje u filozofsko-poetskom kontekstu središte je i tvoje disertacijske radnje u pripremi. Koji aspekti žudnje ti ne daju mira, kako si upravo nju dešifrirala kao krucijalnu točku iz koje izniče stvaralačka, životna energija?

 

TB: Žudnja je glad, nemir. Ona istovremeno ukazuje na manjak (uvijek nešto nedostaje, neku rupu hoćemo ispuniti) i obilje (dati, podijeliti, doživjeti, stvoriti). Žudnja je pokretačica. Ona tjera na iskoračaj iz zadanog u nepoznato. Može biti i opasna, ima u njoj i tame. Bez nje ne bi bilo ničeg,  a istovremeno nije lako trpjeti žudnju. Zato je u mojoj pjesmi ona „biser koji peče“. 

 

ZiND: Kako živi pjesnikinja danas? Kako izgleda tvoj uobičajeni dan? Kako se u njemu otvara prostor za poeziju? Boriš li se za vrijeme za pisanje u svojoj svakodnevici?

 

TB: Rutina je neizbježna, barem u mom slučaju. Radim, odlazim u dućan, kupujem hranu, pripremam je za jelo, čistim stan, logistika sam svojoj maloj školarki…. No u toj rutini potrudila sam se napraviti neke pukotine; do posla hodam ili vozim bicikl, na poslu mogu i čitati s obzirom da radim u knjižnici, trčim po nasipu kad stignem, a jednom tjedno trudim se doživjeti nešto izvan tog ustaljenog ritma; izađem pa plešem do zadnje kapi znoja, odem na koncert, odem na izlet… Najslađi su mi uvrnuti trenuci tipa igranja biljara s Igorom u selu Bilje u birtiji ili pak odlazak s Idom na ribnjake oko toplane. Hodamo ona i ja, beremo šaš i čerupamo ga, u potrazi smo za zmijama i najvećim somom. Jako mi je bitno da imam takve trenutke. Dovoljan mi je izlet u Sv. Janu da se napunim, ne treba biti u pitanju Pariz, ali mora biti tih iskoraka i to na tjednoj razini da bih se osjećala ispunjeno. Također, volim pomaknute stvari, volim margine i volim se družiti s ljudima koji ne robuju obrascima …

 

ZiND: Kako svakodnevicu učiniti pjesničkom, a kako pjesničko postaje svakodnevica?  Spominjala si nam svoje planinarenje... Donosi li poriv za književnim stvaranjem smirenje ili nemir?

 

TB: Imala sam fazu kada sam s Planinorcima hodala svake srijede noću po Sljemenu. Nije to ništa ekstremno, zapravo pitomi kondicijski trening. No lijepo je biti u šumi i noću, ne samo danju... Književno stvaranje uvijek je nemir, ali donosi osjećaj ispunjenja, barem u mom slučaju.

 

ZiND: Što se više nas dvoje bavimo književnošću, to smo sve uvjereniji kako njezino vrijeme tek dolazi, kako je potreba za izražavanjem u jeziku osnova oko koje gradimo humanitet, ona nužnost po kojoj se prepoznajemo kao ljudi, kao oni sa sjajem u očima. Vjeruješ li u književnost? U njezinu sadašnjost i budućnost – prošlost je snažna i impozantna.

 

TB: Ja bih prije rekla da je književnost svevremena, oduvijek i zauvijek. Vjerujem u književnost, ali vjerujem zapravo u sve ono što ispunjava čovjeka koji se time bavi i koji to čime se bavi dijeli s drugima, tako da ne bih književnost izdvajala kao neku posebnost u odnosu na ostala umijeća.

 

ZiND: Pišeš i za djecu. Kako pisati za djecu, a da to pisanje ne bude s namjerom da se „prilagodiš“ tzv. dječjoj perspektivi i dječjem glasu, već da se osjećaš kompletno odrasla i kompletno dijete istovremeno?

 

TB: Pišem slikovnice, da. Dajem si tu oduška u smislu; stvari trebaju biti logične, ali ne na onaj odrasli, predvidljivi način. Ne znam odrediti dob za koju pišem jer kad pišem ne razmišljam o uzrastu kojem je to namijenjeno. Moguće da u svojim slikovnicama previše odlazim u pjesničke opise i moguće da to bude klincima dosadno. Primijetila sam da mi je u pričama važnije stvoriti lijepu ili pak šašavu, razigranu i otkačenu atmosferu, nego utkati u priču neku duboku po(r)uku. Volim i snažne ženske likove, divlje djevojčice: Djevojčice, budite divlje :)


ZiND: Koje teme obrađuješ u knjigama za djecu i jesu li one iste one teme kojima se vraćaš u svojoj poeziji?

 

TB: Eh da, izgleda da od prirode, flore i faune, noći i mjeseca ne mogu pobjeći ni u svojim pričama za djecu.

 

ZiND: Sljedeća ispisivanja – u kojem smjeru ideš? Koji je novi izazov?

 

TB: Čekam inspiraciju i trudit ću se sa što manje riječi reći što više, kako u slikovnicama tako i u pjesmama. Htjela bih to probati.

 

ZiND: Koja su tvoja iskustva u procesu objavljivanja poezije - zanima nas recepcija, ali i suradnja s kolegama, urednicima, nakladnicima? Gdje žive, gdje nalaziš one gladne i žedne poezije?

 

TB: Imam konstantni osjećaj neke razmjene, nekog događanja, susretanja ljudi, novih poznanstava. No to se sve zbiva na marginama. Treća zbirka doživjela je dva predstavljanja, ali na njima je bilo malo ljudi. Na treću se zbirku kritika nije osvrnula, doduše ni na prve dvije. Mislim da o mojoj dosadašnjoj poeziji postoje dva ili tri teksta. Niti nagrade nisu povećale interes za moju poeziju. Vi ste prvi koji me pitate nešto u vezi moje treće zbirke. Hvala vam. No nisam ojađena. Meni je zapravo najbitnije da mogu uvijek objaviti ono što želim objaviti, a čitatelji se možda zbiju i u nekom drugom vremenu. Znači, do sada sam uvijek objavila ono što sam htjela, vrata su mi se za objavljivanje uvijek nekim čudom otvarala, a recepcija uglavnom izostaje. Suradnja oko pjesama? Za treću sam zbirku prvi put u životu imala čitatelja koji je sudjelovao u procesu njihova nastanka svojim strogim čitanjem i lucidnim opaskama, viškog profesora filozofije, Mladena, kojem sam na tome jako zahvalna.

 

ZiND: Koje pjesnike, ispod radara mainstream kulture, čitaš, s kojima se družiš, koje bi voljela upoznati?

 

TB: Sve bih pjesnike voljela upoznati, sa svima razgovarati, sve čitati. No, muči me vremensko ograničenje i zakopanost u literaturu vezanu za doktorat. Možda će zvučati čudno, ali imam osjećaj da ne nalazim ja knjige, nego knjige nalaze mene. One dolaze do mene ni sama ne znam zašto baš te i zašto baš tada. Trenutno su me pronašli Pessoa i Galović.

 

Razgovor za ZiN Daily vodili: Natalija Grgorinić i Ognjen Rađen
 

Share on Facebook
Share on Twitter
Please reload

ZiN Daily is published by ZVONA i NARI, Cultural Production Cooperative

Vrčevan 32, 52204 Ližnjan, Istria, Croatia

OIB 73342230946

ISSN 2459-9379

Editors: Natalija Grgorinić, Ljubomir Grgorinić Rađen & Ognjen Rađen

 

Copyright © 2017-2018, ZVONA i NARI, Cultural Production Cooperative

The rights to all content presented at www.zvonainari.hr belong to its respective authors.

Any further reproduction or dissemination of this content is prohibited without a written consent from its authors. 
All Rights Reserved.

The image of Quasimodo is by French artist Louis Steinheil, which appeared in  the 1844 edition of Victor Hugo's "Notre-Dame de Paris" published by Perrotin of Paris.

ZVONA i NARI

are supported by:

ZVONA i NARI - Library & Literary Retreat - Vrčevan 32, 52204 Ližnjan, Croatia - + 385 99 232 7926 - zvonainari@gmail.com - (c) 2011.-2018.