Kako glasati - priručnik

May 18, 2017

 

Prošlogodišnji predsjednički izbori u SAD-u spadaju u red događaja nedovoljno vjerojatnih da bi bili dobra književnost. Drugim riječima, da su ti izbori bili tek plod fikcije, da su ih izmislili neka spisateljica ili neki spisatelj, kritička bi i čitateljska publika autorici ili autoru zamjerila neuvjerljivost ili "nategnutost" zapleta. Politička stvarnost na svojevrstan je način sabotirala umjetničku kreaciju, na prvi pogled o spomenutim se izborima nema ništa pametnoga reći, politika je možda po prvi put uspješno izmaknula kritičkom dosegu književnosti jer je demokratski proces postao parodija samoga sebe, parodija o kojoj se ne može pisati ozbiljna lica i ozbiljna pera prije nego taj isti proces ne rezultira sasvim stvarnom i opipljivom tragedijom.

 

Ipak, jedna od najznačajnijih osobina književnosti kao medija, kao umjetnosti, jest da se može (i mora) pisati upravo o onome o čemu se naizgled ne može (ili ne smije) pisati. Primjer književne reakcije na sve češće debakle demokracije u režiji medija i krupnog kapitala jest knjižica pod naslovom Kako glasati američkog spisatelja Maxa Winchestera objavljena 2012. Riječ je o rukopisu koji je misteriozno osvanuo pet godina nakon što je njegov autor preminuo. Naime, Max Winchester (rođen 1951.) slovio je za jednog od darovitijih pripadnika pjesničke scene 1970-ih koji je svoj vrhunac dostigao u performansima, nastupajući s Lou Reedom, Sex Pistolsima i Captain Beefheartom. Razmjeno sigurno okrilje tradicionalne poezije zamijenio je tečajevima pisanja koje je držao za zatvorenike, a većinu svog rada nije uspio ukoričiti. 

 

U uvodu u svoj priručnik Max Winchester nas informira:

 

"Ja sam glasao za ovu knjigu. Na listiću je bilo više od 30 slova. Glasao sam više od 40 tisuća puta. Glasati za predsjednika trebalo bi biti barem jednako teško."

 

Kako su u demokratskom svijetu u datom trenutku barem negdje izbori za ovo ili ono tijelo vlasti (a ponegdje je i inflacija izbora), učinilo nam se korisno i nadasve poučno prevesti nekoliko ulomaka iz ovih vrlo poetskih uputa o građanskoj odgovornosti. 

 

Max Winchester (1951-2011) was a poet whose influence can be found throughout American letters. One of the founding members of the literary arts collective Brickwall Circle, Winchester was a winner of the American Poetry Board's Younger Poet Prize. In the 1970s, he changed his focus from poetry for the page to performance poetry, sharing stages with the likes of Lou Reed, the Sex Pistols, and Captain Beefheart. He also performed in a controversial multimedia piece by Himmler Linz Kestral Kraktow written especially for him. He served as managing editor of the alternative newsmagazine Globe, and wrote the unpublished book-length poem Sphere. He devoted much of his later life to teaching poetry to prisoners in Washington State. How to Vote was found among his manuscripts, and is believed to be one of the last works he completed before his death.

 

Considering there is some sort of election taking place practically at any given moment somewhere in the world, and especially considering right now in Croatia local election campaign is at its peak, we found it necessary to translate excerpts from Max Winchester's intriguing and inspiring manual.

 

 

KAKO GLASATI

priručnik

 

Max Winchester

 

GLASAJTE PROTIVNO SVOJIM INSTINKTIMA. Zgulite naljepnice sa svojih automobila, iščupajte znakove sa svojih tratina. Pokažite im da ste nepredvidljivi, da ste građani koji su se oteli kontroli, oni s kojima se ne može manipulirati ili pozivati ih na razum putem pukog osjećaja lojalnosti. Glasajte nestrateški. Glasajte u znak protesta, pobune: Glasobunite se. Glasajte da zaprijetite, poškakljikate, da posramite, da goli utrčite u teren namještene utakmice vlasti. Glasajte opet i opet, vrištite da vas reže britka granica između agonije i blaženstva. Glasajte svojim srcem, svojom slezenom, svojim jajnicima, svojim kurcem. Stenjite. Svucite se do gola za svoj glas. Glasajte daščući, prosipajući svoje sokove. Glasajte kao da jebete sve po spisku. Glasajte kao da je skoro prekasno da se učini bilo što dobroga.

 

VOTE AGAINST YOUR INSTINCTS. Peel off your bumper stickers, yank the signs from your yard. Let them know you’re a loose cannon, a maverick citizen who can’t be reasoned with or manipulated through loyalty. Vote without strategy. Vote to protest: Votest. Vote to threaten, to tickle, to embarrass, to streak unencumbered and uninhibited through the whitewashed walls of government. Vote again and again, screaming as you’re cut by the razor’s edge between agony and bliss. Vote with your heart, your spleen, your ovaries, your wiener. Grunt. Get into full-frontal voting. Vote gasping, spewing juices. Vote like a motherfucker. Vote as if it were almost too late to do any good.

 

 

Glasajte. NEKA SE ČUJE VAŠ GLAS. Čekajte. Još bolje: urlajte. Nastavite urlati. Neka se vaš glas čuje.

 

Vote. LET YOUR VOICE BE HEARD. Wait. Better idea: scream. Keep screaming. Let your voice be heard.

 

 

Glasanje je orgazam političkog tijela. BESPLATNO JE UPRAVO ONOLIKO KOLIKO JE I SLOBODNO. Nakog glasanja svatko se osjeća jeftino i potrošeno. Već pri povratku s biračkog mjesta počet ćete iznalaziti izgovore i opravdanja za svoj izbor. Možda će vam dati naljepnicu koja promovira autentičnu demokratsku participaciju. Na njoj će pisati, "Ja sam glasao," što zapravo znači nešto drugo, nešto što se ne može izraziti na nijednom jeziku [bio on američki engleski ili hrvatski], nešto što bi se moglo prevesti kao "Glasalo se protiv mene," ili "Glasao sam sam protiv sebe." Glasanje je kao uništavanje Washingtona atomskom bombom, ali bez atomske bombe. Glasanje je kao besplatna kava, ali bez kave, u dugačkom redu. I poput naljepnice. Usredotočite se na naljepnicu. Zalijepite je na svoj pištolj i ustrijelite svog šefa.

 

Voting is orgasming in the body politic. IT'S FREE. You'll feel spent but cheap afterward. You might find yourself making excuses to yourself in your car. They give you a sticker that stands in for authentic democratic participation. The sticker reads, „I voted,“ which means something else, something which cannot be properly expressed in American English but which can be roughly translated as „I was voted against,“ or „I was voted against by myself.“ Voting is like destroying Washington, D.C. with an atomic bomb, without an atomic bomb. Voting is like free coffee without the coffee, and with a long line. And a sticker. Focus on the sticker. Put it on your handgun and go shoot your boss.

 

 

Imam glavobolju za koju nisam glasao. Tko je pisao zakone i tko je izglasao da sunce ostane iza oblaka cijeli tjedan? Kada je upala mog grla bila na dnevnom redu? Zar se održalo tajno glasanje? Zar su se negdje skrile klauzule s kojima nismo bili upoznati, kodirane u jeziku koji bi nam pravnik trebao rastumačiti? ŠTO JE S MOJOM MIROVINOM? S mojom zuboboljnom? Je li javnost podržala odluku da svojoj obitelji budem izvor razočaranja? Godinama sam birao Stranku za više knjiga i ploča umjesto Stranke investicijskog ulaganja jer sam bio uvjeren da su prvima moji interesi prioritet. Spava mi se. Tko je glasao za to? I još jednu stvar ne mogu naći na ovom listiću: dopušta li mi se da izaberem novu zemlju?

 

I have a headache I did not vote for. Who did? Who wrote the legislation passed by whom that kept the sun zipped behind clouds all week? Was my sore throat on the ballot? Have there been secret elections? Have there been riders we didn't know about, encoded in language a lawyer would have had to explain to us? WHAT ABOUT MY PENSION? My toothache? Did the public back a vote to make my family disappointed in me? I voted for the More Books and Records Party over the Nest Egg Party consistently for years and I was certain they had my best interests at heart. I am sleepy. Whose vote was that? And another thing I can't find on this ballot: am I allowed to choose a new country?

 

 

Glasajte kao da sijete sjeme. Majušnu sjemenku. Bezazleno zrnce ne veće od kapljice vode. Paketić s taman toliko genetičkih podataka da se prošire diljem kontinenta. Možda pusti korijenje pa izraste i divlje, zapetljano, predivno, rascvjetano, razlistalo stablo raskošne sjene, stablo prepuno najukusnijih plodova. Možda se raširi u šumu političkog suosjećanja, puštajući posvuda češere i iglice, pružajući stanište i zaklon najrazličitijim oblicima života. U tom je sjemenu budući ekosustav. Možda će bujati. Možda neće.

 

Vote like you're planting a seed. A tiny seed. An innocous granule the size of a drop of water. A little parcel with enough genetic information to stretch across a continent. It might take root and grow into a wild, tangled, gorgeous, flowering, leafy, shade-giving tree loaded with sumptuous fruit. It might proliferate into a forest of political compassion, dropping cones and needles, providing habitats and refuge for all manner of life. In that seed is a future ecosystem. Maybe it will grow. Maybe it won't.

 

 

Ja sam glasao za ovu knjigu. Nije bilo kabine, ni listića, ni postarije gospođe koja bi pretraživala popis imena autora uspoređujući ih s mojom osobnom iskaznicom. Stajao sam sam u praznoj crkvi. Rekao sam, "Želim knjigu koju želim." Bilo je preko 30 kandidata, a ja sam glasao 40 tisuća puta. Bilo je iscrpljujuće, zahtjevno, ali pomno. Nije bilo kao da sam krenuo pisati svoju knjigu pa umjesto toga glasao za plavog Johna Irvinga ili crvenog Johna Updikea, da bi ovaj glas bio predan tajnom odboru da ga pribroji i proslijedi autorskom komitetu koji bi donio konačnu odluku, što bi za rezultat imalo da se primjerak romana Rabbit Redux dostavi na sigurnu, nedostupnu, dobro čuvanu lokaciju dva mjeseca kasnije, kad je ono što sam htio bilo da izaberem Kako glasati Maxa Winchestera. No što bi bilo kada bi glasati bilo kao pisati svoju zemlju, stvarno iscrpno i teško, puno odluka, zahtjevno, kada bi iziskivalo detaljno poznavanje mehanizama vlasti, dnevno-političkih problema i posljedica koje nas kao naciju očekuju? Što bi bilo kada bi glasanje zahtijevalo pismenost, imaginaciju i rad? I izvrsnost. KOJIMA SE ISTIČE OVA JEBENA KNJIGA.

 

I voted for this book. There was no booth, no ballot, no elderly woman to flip through a register of authors' names to compare them against my ID. I stood alone in an empty church. I said, „I want the book I want.“ There were over 26 candidates, and I voted 40,000 times. It was exhausting, demanding, but thorough. It wasn't like I went to write my book and instead got to vote for either a blue John Irving or a red John Updike, and then had this vote given to a secret committee to tabulate and deliver to an authorial college from whom the final decision would come, resulting in a copy of Rabbit Redux being delivered to a secure, inaccessible, heavily guarded location two months later, when what I wanted to elect was How to Vote by Max Winchester. I got the book I wanted. But what if voting were like writing your country, actually thorough and difficult, full of choices, demanding, and requiring a comprehensive knowledge of the workings of government, the issues of the day, and the consequences facing us as a nation? What if voting demanded literacy, imagination, and work? And brilliance. LIKE THIS FUCKING BOOK.

 

 

Preveli NG&OR

 

Share on Facebook
Share on Twitter
Please reload

ZiN Daily is published by ZVONA i NARI, Cultural Production Cooperative

Vrčevan 32, 52204 Ližnjan, Istria, Croatia

OIB 73342230946

ISSN 2459-9379

Editors: Natalija Grgorinić, Ljubomir Grgorinić Rađen & Ognjen Rađen

 

Copyright © 2017-2018, ZVONA i NARI, Cultural Production Cooperative

The rights to all content presented at www.zvonainari.hr belong to its respective authors.

Any further reproduction or dissemination of this content is prohibited without a written consent from its authors. 
All Rights Reserved.

The image of Quasimodo is by French artist Louis Steinheil, which appeared in  the 1844 edition of Victor Hugo's "Notre-Dame de Paris" published by Perrotin of Paris.

ZVONA i NARI

are supported by:

ZVONA i NARI - Library & Literary Retreat - Vrčevan 32, 52204 Ližnjan, Croatia - + 385 99 232 7926 - zvonainari@gmail.com - (c) 2011.-2020.