Naš suradnik koji je u lipnju 2017. boravio u svratištu ZVONA i NARI, prevoditelj s francuskog i na francuski jezik, Stéphane Michel donosi nam i treći prijevod nokturna hrvatskih pjesnika. Nakon Krleže i Sudete, ovaj put uživamo u francuskom prijevodu Notturna Vladimira Vidrića (1875-1909):
"K Vidriću me privukao njegov snažni simbolizam, jake slike i bogata mašta. Na primjeru upravo Notturna vidi se o kakvom se magu riječi radi - čarobnost i mističnost njegova izraza jednostavno zavode čitatelja. Što se tiče izazova prevođenja, bilo mi je teško prevesti sljedeće stihove:
I kao stakleni val Roni se njegova duša
Na kraju sam odlučio prevesti "stakleni val" kao "kristalni val" da bude u duhu francuskog jezika (bavio sam se mišlju da to prevedem kao "val od porculana", ipak kristal i staklo su prozirni, a ovdje je bitno sačuvati upravo tu prozirnost.)"
Stéphane Michel objašnjava svoju zaintrigiranost temom noći. Naime, otkad je s pjesnikinjom i prevoditeljicom Verom Vujović preveo ulomke Gašpara noćnika Aloisiusa Bertranda na hrvatski jezik, Stéphaneov interes za temu noći postaje sve dublji: uronjen podjednako u kulturu francuskog i hrvatskog jezika, ovaj prevoditelj mlađe generacije posvetio se zanimljivom projektu prevođenja upravo notturna mahom modernističkih pjesnika... O svom projektu kaže:
"Noć je neiscrpni izvor nadahnuća. Ona je beskrajna tema. Svi pjesnici u svim civilizacijama govorili su o noći. Svi su o njoj pjevali svojim riječima, na svojem vlastitom jeziku...
Riječi pjesnika dišu kroz određeni jezik, ali i specifične običaje koji odjekuju kroz te jezike. Postoji stanoviti unutarnji identitet koji se izražava kroz vanjski identitet. Taj vanjski identitet hrani unutarnji identitet. Postoji dakle neprekidna igra međusobnog prožimanja vanjskih oblika doživljaja svijeta i unutarnjeg izraza duše ili intimnosti daha, onoga što taoisti nazivaju qi, a upanišade atman...
Danas, nažalost, ne znamo više što je zapravo noć: što ona skriva. Zaboravili smo da je ona dio našeg života premda više od pola života provodimo u noći! Nekad smo učili od noći, drevni narodi čitali su zvijezde, znali su što nam zvijezde govore. Noću su se ljudi okupljali oko ognjišta stvarajući legende i priče. Noć je čovjeka povezivala s njim samim, otkrivala mu i oblikovala identitet. Naša moderna civilizacija gasi svjetlost zvijezda, gasi svjetlost u nama: okruženi s previše blještećeg sjaja, zapravo živimo u mraku zaboravivši pri tom čaroliju noći, noći koja je uvijek nagovještavala svjetlost."
NOTTURNO
Dignuv na ruke ženu Mag je na stube stao, I na sjajno mu tijelo Srebren je ures pao. A lice mu bilo b’jelo: Ko u snu gleda i sluša I kao stakleni val Roni se njegova duša.
Zvijezde se roje visoko I dasi će sad da krenu, U zraku se kupa mjesec I sipa svjetlo i sjenu. A krasna se žena budi I grud joj otajno diše I svilne vjeđe obara I noć je i – biva tiše.
NOCTURNE
Avec une femme sur ses bras Sur les marches fut debout Le Mage Et sur son corps fort lumineux L’armure d’argent tomba. Or son visage était pâle: En rêvant il regarde il écoute Et comme une vague de porcelaine Son âme s’effondre.
Là-haut les étoiles s’essaiment Et les grands souffles s’apprêtent à partir, Dans le plein air la lune se baigne Et répand l’ombre et la lumière. Or la femme sublime s’éveille Et sa poitrine en secret respire Elle abaisse ses paupières soyeuses Et il fait nuit – et le silence grandit.
