Posljednji plijen: Kristina Birtić

August 1, 2017

 

Priča Posljednji plijen Kristine Birtić u konkurenciji je za ZiN nagrade

 

 

Kristina o sebi: Rođena sam 3. 11. 1999. u Osijeku. Pohađala sam OŠ Laslovo, a ovog sam ljeta završila treći razred I. gimnazije Osijek. Imam dva brata i dvije sestre. Bavila sam se velikim brojem različitih aktivnosti: plivanje, tenis, odbojka, sviranje tambure i klavira, sudjelovanje na literarnim i likovnim natječajima, sudjelovanje na natjecanjima iz povijesti, geografije... Ovog sam ljeta sudionica Erasmus + projekta u Somboru. Volontirala sam na Smotri hrvatske katoličke mladeži u Vukovaru.
 

Kristina o svojoj poetici: Napisala sam ovu priču kako bih pokazala drugu stranu piratstva koju su moderni mediji romantizirali do te mjere da je stvorena lažna slika o piratima kao savjesnim ljudima koji se nekad bore na strani pravde i jedino ih je nužda i ekscentričnost natjerala da pređu na drugu stranu zakona. Istina je da su pirati proživljavali grozne uvjete na moru, na brodu je vladala apsolutna stega, a pirati su bili razbojnici vični ubijanju, mučenju i pljačkanju. Sažaljenje koje bi natjeralo pirata da poštedi žrtvu rezultiralo bi jedino okrutnom kaznom za pirata i predmetom njegova sažaljenja.

 

 

 

Posljednji plijen


Prešao sam brusom preko oštrice. Ruke boje zemlje  su mi prekrivene ožiljcima kojima će se uskoro pridružiti još jedan od svježe rane. Nije strašna, ne kao Bilalova. Ostao je bez lijeve noge kad je španjolski brod ispalio topovsku kuglu. Pljunuo sam na katranom prekrivenu palubu. S krme se začuje kapetanov glas: „Sjajan posao dečki! Još jedan lov i onda idemo u luku! Habib!“ Ustao sam i usparavio se. „Penji se na promatračnicu i javi ugledaš li brod! Noćas očekujem dobar ulov.“


„Aye, gospodine!“ Vratio sam dugu vitku zakrivljenu smjesu željeza i ugljika u korice i krenuo se penjati mrežom na kojoj se nataložila sol. Rana na lijevoj podlaktici je prokrvarila.


Kad sam se prebacio u gnijezdo, Adsilla mi je dodala baklju i durbin uz riječi: „Eo' ti crnčugo! Ljepo se zabavi noćas!“ Prebacila se preko drvene ograde i uhvatila za mrežu te se spretno spustila. Suzdržao sam se od odgovora ili udarca šakom. Podigao sam baklju visoko u zrak kako mi dim ne bi išao u lice i krenuo s promatranjem naoko ravne površine mora. Na palubi su odjekivale kapetanove zapovijedi. Nisam im posvetio ni tren pažnje napeto pretražujući obzor.


Sati su prolazili i pala je noć. Nebo je bilo posuto milijunima zvijezda. Jedini je zvuk je šum valova i tiho udaranje vode o bok galeona. Svi su otišli na spavanje. Znao sam da unatoč  trenutačnom miru svi drže oružje na dohvat ruke. Maleno se svijetlo pomaknulo u daljini. Počeo sam se spuštati s bakljom u ruci vičući: „Brod na sjeveroistoku! Brod na vidiku! Brod na sjeveroistoku!“


Doskočio sam na palubu i uronio baklju u kantu s vodom na kojoj su se već razmnožile alge. Brod je utonuo u mrak, a svjetlo je zamijenila buka koraka i udaraca metala. Uspeo sam se nazad u promatračnicu. Svjetlo se kretalo pod pravim kutom u odnosu na nas. Razvukao sam durbin i doviknuo piratima: „Put će nam se ukrstiti za sat vremena ako usporimo za 3 čvora!“


Kapetan je zagrmio: „Svi momci spremni! Uskoro ćemo naići na plijen. Podignite zastavu!“


Crna tkanina s tri lubanje i tri para prekriženih kostiju ispod njih se izdigla i ostala tužno visjeti uslijed nedostatka vijetra. Mišići su mi se napinjali u iščekivanju još jedne borbe na život i smrt. Nešto je zadovoljavajuće u pobijedi neprijatelja i nasilnog ubojstva. U početku sam se skanjivao ubijati, potom sam zapao u zatupljeno stanje sadizma kada sam bez milosti ubijao neprijatelje, a sada mi je to postalo dijelom svakodnevice. Kako se živi bez nasilja? Vjerojatno se završi poput  gubitnika čije sam leševe ostavljao ne zapaljenim brodovima.


Kad smo se dovoljno približili drugome brodu, spustio sam se među kolege koji su u rukama držali višekrake kuke na užadi i daske. Isukao sam mač i pogledao Yukita. Naušnice su mu se sjajile od svijetla s drugog broda. Prepoznao sam bark, a po kricima s broda shvatio sam da je pun putnika. Kuke se bačene i naš je galeon privučen boku višeg broda. Daske su postavljene kao mostovi između brodova i uskoro su na njima zatoptali koraci. Urliknuo sam i ispružio mač visoko u zrak. Oko mene se vršio pokolj. Na brodu je bilo svega deset mornara  i skoro su svi bili mrtvi. Utrčao sam u potpalublje. Kad sam spustio nogu na zadnju stepenicu vrisci se prolome zrakom. Neki je gospodin zamahnuo svijećnjakom prema meni pa sam mu probo vrat. Izvukao sam katanu iz sklopa mišića, krvnih žila i živaca i pustio ga da se uz slap krvi sruši na tlo. Oko mene su prodirali drugi pirati. Bacio sam se u gomilu ubijajući sve redom. Došao sam do mlade žene s bebom u naručju. Gledala me je velikim uplašenim očima. Probo sam ju kao pile na ražanju. Srušila se u svojoj haljini boje breskve. Beba je počela plakati skrivena među skutima majke. Mrtve majke. Čučnuo sam i otkio ju. Prestala je vikati kad me ugledala. Ispružila je bijele debele ruke prema meni i zagugutala. Zaprepašteno sam ustao zbog osjećaja koji mi se omotao oko srca. Viknuo sam: „Neee!“ 


Yukit je izronio iz pometnje i pitao: „Što je bilo? Tko je umro?“


„Nitko“, govorio sam tresući glavom, „naš. Osjetio sam... suosjećanje.“


„K vragu! Reci mi da se šališ!“ Osjećao sam njegov pogled na licu. Mahnuo sam rukom prema djetetu koje je gurnulo pola šake u usta i gledalo me velikim plavim nevinim očima. Podigao je bodež u zrak i rekao: „Dobro, ako ti ne možeš..“


„NE!“ Gurnuo sam ga. Pao je i zaprepašteno me pogledao. Zgrabio sam dijete. Živo dijete. Krenuo sam prema izlazu. Što mi se događa? Nisam li dovoljno otvrdnuo? Dovoljno da ne doživljavam ubojstvo kao tereet nego kao posao, da ubijam jednako žene i muškarce, stare i mlade, da i mučim ako je potrebno? Dijete se promeškoljilo i ispružilo suke prema mom licu. Uhvatilo me za majicu i nasmiješilo se bezubim osmijehom naivne ljubavi. Znao sam da me gledaju. Kakav mekan idiot! 


Izašavši na palubu naletim na kapetana s cigaretom u kutu usta. Spustio je hladnokrvan pogled na bebu u mojim rukama i nezainteresiranim glasom pitao: „Što je to?“


Pročistio sam grlo. Zbunjeno sam rekao: „Dijete.“


Nasmiješio se. „Vidim da je dijete. Zašto je živo?“


„Ne znam.“


„Onda ga ubij.“  Sjetio sam se kako sam mač ispustio kad sam dizao dijete. Noć se učinila mračnijom nego ijedna prije. Usna mi je zadrhtala. Kapetan ponovi: „Ubij ga.“ Privinuo sam bebu na prsa. Dijete sigurno smeta dodir moje tvrde grube kože. Zagledao sam se u sjajni vrh cigarete. Jače je bljesnuo i kapetan ispusti dim iz nosnica. Izvukao je pištolj i pritisnuo mi ga na čelo. Oznojeno čelo. Ponovio je odmjerenim glasom: „Ubij ga.“ Progutao sam knedlu. U jedno sam bio siguran: ovo će dijete umrijeti nakon mene. Kapetan se namršti i okine.Posljednje što sam vidio bio je oblak dima, a čuo plač bebe.    

 


   

       
 

 

 

Share on Facebook
Share on Twitter
Please reload

ZiN Daily is published by ZVONA i NARI, Cultural Production Cooperative

Vrčevan 32, 52204 Ližnjan, Istria, Croatia

OIB 73342230946

ISSN 2459-9379

Editors: Natalija Grgorinić, Ljubomir Grgorinić Rađen & Ognjen Rađen

 

Copyright © 2017-2018, ZVONA i NARI, Cultural Production Cooperative

The rights to all content presented at www.zvonainari.hr belong to its respective authors.

Any further reproduction or dissemination of this content is prohibited without a written consent from its authors. 
All Rights Reserved.

The image of Quasimodo is by French artist Louis Steinheil, which appeared in  the 1844 edition of Victor Hugo's "Notre-Dame de Paris" published by Perrotin of Paris.

ZVONA i NARI

are supported by:

ZVONA i NARI - Library & Literary Retreat - Vrčevan 32, 52204 Ližnjan, Croatia - + 385 99 232 7926 - zvonainari@gmail.com - (c) 2011.-2018.