Dobro je činiti dobro: Danijela Grubišić

August 3, 2017

 

Priča Dobro je činiti dobro Danijele Grubišić u konkurenciji je za ZiN nagrade

 

 

Danijela Grubišić u svojoj biografiji ističe: Rođena 1976. u Beču, Austrija, ali čitav život provodi u svom zavičaju - Šibeniku. Završila je kroatistiku na Filozofskom fakultetu u Zadru i radi kao profesor hrvatskog jezika i književnosti u Gimnaziji Antuna Vrančića u Šibeniku. Piše kratke priče, od kojih su tri objavljene u Zadarskoj smotri. Voli pisati na šibenskom govoru, ali i na standardnom jeziku. Zalaže se za očuvanje baštine i lokalnih govora te promicanje posebnosti kulture hrvatskih krajeva.

 

Danijela o svojoj poetici: Stvaram tragikomične priče u kojima se oslikava svakodnevni život, posebice malih ljudi u svakodnevnim, banalnim, a opet značajnim situacijama, u kojima se otkrivaju karakteri i narodna mudrost. Često su to šaljive, ali i tragične epizode poznate stanovnicima Dalmacije, ali i drugih krajeva. Likove oslikavaju situacije u kojima djeluju, preživljavaju, a poanta se sugerira u onom neizrečenom, što se zaključuje u tišini.

 

 

 

DOBRO JE ČINITI DOBRO

 


Iako već u ranim sedamdesetima, kad biste očekivali vidjeti staricu koja hoda uz pomoć ortopedskih pomagala, gospođa Mirna bila je izrazito vitalna i živahna. Njezine sjajne i prodorne oči odražavale su mir i spokoj ispunjena života, koji posjeduju samo oni čiji se duh izdignuo iznad svakodnevnih briga i straha od neizvjesne budućnosti. Usprkos dojmu, Mirni nije bilo lako. Svakog dana dvaput je trčala k bolesnu mužu u bolnicu, koji je umirao u teškim i strahotnim mukama od pandemije modernog doba - raka. Trudila se ugoditi mu u njegove posljednje dane, praviti hranjive voćne i povrtne salate, kuhati jela koja voli, a neće mu pogoršati bolest, hraniti ga strpljivo, jer on sam nije bio u stanju držati žlicu, držati ga čistim i urednim da mu ne bude nelagodno kad ga medicinske sestre i liječnici pregledavaju. U svakom njezinu činu bijaše izraz duboke i iskrene ljubavi prema čovjeku kao božanskom biću.
Između odlazaka u bolnicu, Mirna je živjela uglavnom samotnim životom u jednosobnom stančiću na periferiji Zagreba, održavajući jednom tjedno duhovne radionice iz područja alternativne medicine i meditacije. Za tu je svrhu u centru grada imala iznajmljenu garsonijeru od dvadesetak kvadrata s malenom kuhinjom i kupaonicom. Nekoć je živjela u raskošnu četverosobnu stanu u samom centru Zagreba, koji su ona i muž prodali otišavši u mirovinu, kupivši si taj mali stan na periferiji, a ostalo razdali za pomoć sirotinji u Africi i Indiji. 
Hodajući pločnikom na putu iz bolnice, Mirna se zamislila. "Zahvalna sam, Bože, zahvalna na svemu što mi daješ," ponavljala je u sebi kao svojevrsnu autosugestiju. Vjerovala je kako živi u sinkronicitetu s univerzalnim životom i nastojala ostati pozitivna, iako bolnica košta. I bolest košta. Otkako se Drago razbolio, broj ljudi prisutnih na radionicama drastično se smanjivao. Jesu li ljudi postajali isuviše materijalni ili je ona sama morala naučiti lekciju neimaštine, nije bila sigurna. Znala je samo da prolazi kroz teško razdoblje i da treba stisnuti zube i izdržati. Sada je na kušnji bilo sve znanje o životu koje je kao marna pčela tijekom života sakupila. Odjednom joj kroz glavu prostruji misao da bi večerašnje predavanje i vođenu meditaciju mogla posvetiti Božanskoj volji. Mogla bi pričati o značenju Kristovih riječi iz Evanđelja o pticama nebeskim i poljskim ljiljanima, a i njoj bi dobro došlo da se uvjeri u blaženost neopterećena uma.
- Sad ponovite tiho u sebi: "Ja se ne brinem.... Ja sam sretna... Ja sam zdrava...Volim sve i svi vole mene...Ja sam zaštićena" - bile su završne riječi jednosatne vođene meditacije koju je Mirna održala prije zaključnog predavanja oskudnim posjetiteljima, a te večeri bilo ih je samo troje. Dvoje stalnih i jedna nova, predstavljena kao Tihana, kojoj se Mirna nasmiješi i započne: - Večeras sam htjela govoriti o važnosti mira u čovjekovu životu. Mir je uistinu stanje uma, a da bismo to postigli, moramo se osjećati sigurno i zbrinuto. Čovjek koji u sebi posjeduje mir ne brine o onome što će donijeti budućnost. O tome misli Viša Sila. Naš jedini zadatak je da vježbamo svoj um da ne brinemo i da se ne lijepimo za misli o prošlosti ili budućnosti. Prošlost je protekla i nećemo je vratiti, stoga ne treba biti zarobljen u njoj, nego oprostiti sebi i krenuti dalje, trudeći se da sada, ovog trenutka, budemo bolji ljudi. Isto tako, nemamo kontrolu nad nepredvidivom budućnošću. Čemu se zamarati nečim što nije još došlo? Ljudi koji misle o prošlosti i budućnosti zapravo i ne žive, jer toliko ljepote prolazi pored njih, a oni je i ne primjećuju. To sigurno nije život. Čovjek treba zastati i zapitati se je li njegov život ispunjen ako je stalno rastrzan između tih dviju krajnosti...
- Gospođo Mirna... - nova prekine predavanje - oprostite, ali mi se jako žuri, a htjela bih se zapisati za tretman kod vas ako imate koji slobodni termin u večernjim satima? - Mirna je blagonaklono pogleda i uzme svoj odebeo crveni rokovnik, listajući ga do prvih praznih stranica s datumima: - Hmm... Možete već sutra doći. Odgovara li vam u 18:30? - Može - reče plašljivo nova, a Mirna je priupita na odlasku: - A kako vam je prezime, Tihana? - Rojčić. Hvala, vidimo se sutra! - I odjuri, a Mario i Valentina, ono drugih dvoje, strpljivo su stajali sa strane i međusobno pričali o dojmovima s meditacije dok je Mirna upisivala zakazani tretman u rokovnik. - Mirna, meditacija je bila divna, a ovo zadnje što ste rekli bilo je kao šlag na kraju. Ugodna vam večer i vidimo se idućeg tjedna - pozdravio je Mario, a Mirna je još malo ostala počistiti pepeo izgorjelih mirisnih štapića i pogasiti lučice na improviziranom, prema istoku postavljenom oltaru u kutu prostorije. Pokupila je šezdesetak kuna iz male drvene kutijice u koju su posjetitelji njezinih radionica ostavljali milodare, i opet joj se javi ona misao o zahvalnosti. "Bože, hvala Ti," pomisli zaključavajući garsonijeru.
Kao i svakog dana, Mirna je u bolnicu stigla točno u vrijeme početka dozvoljenih posjeta. U malenoj je zdjelici donijela voćno-povrtnu kašu od svježih namirnica koje je kupila u biouzgajivača, izmljevenu sat prije u blenderu kako bi se sačuvali enzimi i ostale hranjive tvari, a sastojala se od brokule, jabuke, listova kupusa, suhih grožđica i brusnica, sjemenki suncokreta, lana i pšenične trave. Kako je morala misliti da Dragi svakog dana donese nešto hranjivo, kupovala je na komade. A tog je jutra na ulici prošla pokraj nekog bogalja i nije imala srca da tom unakaženom stvoru ne ostavi barem deset kuna. "Dobro je činiti dobro," mislila je u strepnji da onaj unakaženi nije sam materijalizirani Stvoritelj koji njezinu dobrotu stavlja na kušnju.
Dragi je bilo pozlilo i bio je u nesvijesti, prikopčan na aparate, a kraj njega je bdjela sestra i stavljala bocu infuzije. Mirni se odsjekoše noge i zatetura prema stolici kraj njegova uzglavlja. Sestra je pogleda i samilosno izgovori: - Pitanje je sata... Nažalost... nećete moći dugo ostati...
Mirna je hodala ne videći nikoga pred sobom. Razdiralo joj se srce od tuge za čovjekom s kojim je provela nešto više od pedeset godina života i koji joj je uvijek bio oslonac, suputnik i prijatelj s razumijevanjem za njezine duhovne potrebe. Iako nije štošta shvaćao, istinski ju je volio. Spoznaja da će ostati sama i da Drago odlazi ispunila ju je čežnjom da i ona što prije napusti tijelo, ali je znala da Stvoritelj ima s njom druge namjere. Život treba iskoristiti za služenje drugima. Morala se pribrati i primiti ženu na tretman, nasmiješiti se i ne pokazati duboku bol za odsustvom bića čiji će se život svakog trena ugasiti. "Treba prihvatiti Božju volju," pomislila je s ljubavlju na svog supruga, zamišljajući kako će ga anđeo smrti nježno povesti u više sfere.
- Tihana, ove gorske kristale postavit ću oko vašeg tijela i oni će pojačati protok energije... - objašnjavala je Mirna, postavljajući po jedan gorski kristal ispod svakog Tihanina stopala, zatim po jedan pored svakog koljena i ramena te zadnji iznad glave. - Sad ću vam staviti odgovarajuće kristale na vaše čakre... Na prvu vam ide jaspis, na drugu kalcedon, treća je citrin, a ovaj na srčanoj čakri je zeleni ahat... Nemojte se pomicati dok su kristali na vama..., na grlenu čakru vam stavljam oniks, a na treće oko ametist. Zatvorite oči i lezite opušteno, a ja ću vam sad raditi reiki tretman iznad tijela. Samo se prepustite i osjećajte kako se energetski punite.., budite svjesni da se čiste vaše energetske blokade... - govorila je Mirna trljajući dlanove kako bi aktivirala energiju, a u pozadini je svirala tiha opuštajuća glazba. Prvo je ruke držala Tihani iznad glave, zatim ramena, grla, srca, da bi se spuštala niže do pupka, abdomena, koljena i stopala. Tretman je trajao dvadesetak minuta, za vrijeme kojeg se Tihanino tijelo na terapeutskom stolu nekoliko puta zgrčilo i trznulo, da bi na kraju tretmana briznula u plač. - Opustite se... Sve je u redu... - tješila je Mirna kao iskusni terapeut, navikla na snažne reakcije iscjeljivanja. - Nemam kamo, - jecala je Tihana - biste li me vi primili kod sebe? Samo na nekoliko dana dok se ne snađem... - Kako mislite nemate kamo? - Izbacili su me iz stana... nemam kamo...molim vas - uhvati Mirnu za ruku, ne prestajući plakati. Mirna pomisli: "Bože, što se ovo događa!?" - i sažali se nad nesretnicom. "To je samo nekoliko dana," a uvijek je pomagala potrebitima, slabima i bolesnima. - Tihana...ako vam neće smetati da dijelite bračni krevet sa mnom, rado ću vam ponuditi konak dok se ne snađete. Znate, ja vam živim u jednosobnom stanu i nemam odvojenu sobu.
Te večeri Tihana je došla u Mirnin stan s ruksakom koji je imala kad je došla na tretman. Odmah su ušle u sobu i Mirna joj je ponudila jednu od Draginih pidžama, prikrivajući suze koje joj navriješe na oči. Okrenula se i izašla iz sobe pokazujući stan: - Ovdje vam je kupaonica,  a ovamo je kuhinja. Ako želite skuhati kavu, ovdje ispod vam je lončić, a gore su šećer i kava...
Dragu već osam dana nisu skidali s aparata i Mirna je svakog dana molila Boga neka ga uzme da više ne pati. Nadala se i da će joj uslišati želju da se dostojno oprosti s njim, da će nekim čudom doći svijesti i da će ga poljubiti za rastanak. U bolnici su je puštali da pored voljenog prosjedi čitavo vrijeme posjeta i sa suosjećanjem gledali na njenu strpljivost. Više nije nosila zdjelice s hranom, ali nije imala ni za kruh. Ovog tjedna ostavili su joj dvadeset kuna milodara i s tim je preživljavala zadnja dva dana.
Svakog dana nakon ručka Tihana bi negdje otišla, a to vrijeme Mirna je koristila za molitvu u tišini pred slikom velikog učitelja iz Indije, čija je učenja zdušno prakticirala i čija je slika stajala na stoliću nasuprot velikom ormaru u kutu sobe. Bio je to maleni čovuljak kuštrave crne kose u crvenoj halji. Nije nosio bradu poput ostalih indijskih svetaca, a na slici je upečatljiv dojam ostavljao njegov prodoran pogled i zagonetni osmijeh. "Molim Te, pomozi mi da izdržim ovu bol. Pomozi mi i da nahranim ovu siroticu koju si mi poslao. Nikad Te nisam molila ništa za sebe i ni sad Te ne molim za sebe...," molila je Mirna u umu kad je začula tresak vanjskih vrata. Tihana se vratila nešto ranije i valjalo je pripremiti nešto za jelo. Pred slikom je ostavila debelu voštanicu u gorenju, ne gaseći je ni obnoć, na što je već i Tihana bila navikla. U hladnjaku je stajala jedna tikvica i dva jaja. Tikvicu je skuhala, izrezala na kockice i u tavi zalila jajima. - Sigurno si gladna - reče Mirna stavljajući tanjur pred Tihanu. Te večeri Mirna nije jela.  
Bila je duboka noć kad se Mirna prenula u snu. U sobi je gorjela voštanica pred učiteljevom slikom i Mirni se učini kao da se nešto tamno nadvilo nad njom, zaklonivši svjetlo. Proškilji na jedno oko i ugleda pred očima veliki kuhinjski nož. I ne shvativši što se događa, instinktivno odgurne spodobu nad sobom i istrči iz kreveta prema hodniku, dograbi telefon i zaključa se u wc-u. Drhtećim prstima birala je brojeve i nazvala: - Policija? Hitno! Hitno!
U roku od desetak minuta Tihana je bila svezana, a stigla je i hitna pomoć. Odvezli su je u Vrapče i Mirna je saznala kako je njezin muž prijavio nestanak i danima je već traže, jer je pobjegla od kuće, krala po trgovinama i stvari uokolo bacala. Bila je psihički bolesna, ali je to obitelj skrivala od javnosti. Tog jutra Mirna se zaprepastila dobivši telefonski račun od petsto šezdeset i osam kuna. Mislila je kako je riječ o zabuni i nazvala operatera. Ispostavilo se da je Tihana za vrijeme Mirninih bolničkih posjeta nazivala kojekakve nula-šest-nula brojeve za psihološku pomoć, gledanje tarota i savjete vidovnjaka. Tog jutra bolnica je javila kako je Drago umro. Tog jutra Mirna je smogla hrabrosti nazvati Tihanina muža i tražiti novac za podmirenje telefonskog računa i dijela režija. - Luda babo, nazoveš li još jednom, polomit ću ti sve kosti! - urlao je duboki muški glas iz slušalice. Mirni se uzlupa srce i sruši se na pod....

 

 

Share on Facebook
Share on Twitter
Please reload

ZiN Daily is published by ZVONA i NARI, Cultural Production Cooperative

Vrčevan 32, 52204 Ližnjan, Istria, Croatia

OIB 73342230946

ISSN 2459-9379

Editors: Natalija Grgorinić, Ljubomir Grgorinić Rađen & Ognjen Rađen

 

Copyright © 2017-2018, ZVONA i NARI, Cultural Production Cooperative

The rights to all content presented at www.zvonainari.hr belong to its respective authors.

Any further reproduction or dissemination of this content is prohibited without a written consent from its authors. 
All Rights Reserved.

The image of Quasimodo is by French artist Louis Steinheil, which appeared in  the 1844 edition of Victor Hugo's "Notre-Dame de Paris" published by Perrotin of Paris.

ZVONA i NARI

are supported by:

ZVONA i NARI - Library & Literary Retreat - Vrčevan 32, 52204 Ližnjan, Croatia - + 385 99 232 7926 - zvonainari@gmail.com - (c) 2011.-2018.