Priča Kratka poduka iz skijanja Damira D. Ocvirka u konkurenciji je za ZiN nagrade.
DAMIR D. OCVIRK (r. 1954.g. u Vinkovcima) u svojoj biografiji ističe: Nakon završetka Ekonomskog fakulteta i magisterija na Osječkom sveučilištu bavi se strukom. U slobodno vrijeme objavljuje prozu/poeziju u tiskanim zbornicima i na elektroničkim portalima, a nastupio je na lokalnim radijskim i TV emisijama te festivalima poezije. Posljednjih godina objavljeni su mu ili izvedeni uradci u Zagrebu, Varaždinu, Loboru, Križevcima, Čazmi, Osijeku, Vukovaru, Puli, Rovinju, Labinu, Krapini, Sisku, Rijeci, Delnicama, Petrinji, Fužinama, Solinu, Splitu, Sarajevu, Bijeloj, Mrkonjić Gradu, Rožajama, Nišu, Beogradu, Novom Sadu, Inđiji, Subotici, Frankfurtu, Iraku... Od Hrvatskog sabora kulture-Zagreb dobio je 2012.g. Plaketu za prozno stvaralaštvo „Ivo Kozarčanin“, te 2014. godine i Plaketu za poeziju „Mihovil Pavlek Miškina“. Živi i radi u Puli
Kratka poduka iz skijanja
Na dnu doline zelene spavao je gradić lijep i malen. Blagom kišom okupan, u dokolicu stoljetnu utonuo… No, to bijaše samo privid oku površnome. Jer u samotnoj vili stenjaše g. Oktavijan, listajući nasred bračnog kreveta pohabani priručnik o skijanju. A kadli je ura s crkvenog tornja ponoć zaškrgutala, đipnuo je ispod pokrivača svilenog, jurnuo k prozoru i zakričao u mrak… U dvorištu njegove vile, goleme i raskošne, nastavile su bučati krastave žabe. Okupljene oko zapuštenog plivališta bančile su svadbeni pir. Razljućen zamršenim štivom te ponižen drskošću nezvanih konačara, istrčao je na dažd bosonog, u snažni automobil skočio; pa se dao u naganjanje bludnih parova mlakama dvorišta prostranog. Svako drobljenje uspaljenih tijela ispraćao je kricima zadovoljštine nesputane. A dočim je crkvena ura oglasila protok novog sata, uzorno je vratio automobil na njegovo mjesto, otkasao u bračni krevet pusti i snom pobjednika zaspao. I tog je dana ustao g. Oktavijan zorom. Tjelovježbe učinio. Zobene pahuljice sa surutkom blagovao, pa dohrlio u svoj direktorski ured. Iz torbe je smjesta izvukao onaj priručnik o skijanju. Pljucnuo na vrhove ustreptalih prstiju, te ga listati započeo... Tad', prekinu ga tajnica plaho: - Došla g'spoja fina i neki g'spodin krupan, najavljeni za jedanaest sati. …Zasigurno stranci neki. G. Oktavijan je prosiktao kano zmija ljuta: - Nek' čekaju jedanaessssatiiii… Ali, tajnica već ustuknu, pa upadoše gosti prenagljeni. G. Oktavijan počeša dlan i upitao vično: - Gospoda žurno potrebuju kredit zaaa… - Dođosmo po tvoju banku, djedice! - fina gospoja ga prekinu i oštre grudi pod nos turnu. - Želite kupiti cijeli moj poslovni toranj, …joššš…nesvršššen… - Djedice uglađeni, mi donosimo tebi punu vreću slatkiša! Obliznuo je usnice jezikom šiljatim: - Slatkhhišaaa?! - Nudimo dokapitalizaciju tvoje propale banke! - fina gospođa se sada ozbiljnošću poslužila. - Svježim novcem iz inozemstva. Pošteno zarađenim, dakako! - Dokapitalizacija, da…kako!? - štucnuo je g. Oktavijan, pa priručnik o skijanju u ladicu skrio. Zatim zasikće opetovano: - Ne zzz…zzovite me djedicom, ne zzz…! - te u svoj omiljeni stolac potonu. - Na jednu novčanu jedinicu tvog poslovnog udjela dajemo naše dvije, pa ćemo zajedno dovršiti taj, čudni, poslovni toranj - nastavila je gospoja poučno. - Zar te staračka demencija posve shrvala, djedice? - Tako gubim većinsko vlasništvo u banci! - oči g. Oktavijana suze zamutiše. - Ostaje ti pravo na imenovanje jednog od tri člana uprave?! - fina gospoja se zgranula pred nerazboritošću njegovom. Te mu bijelu maramicu pruži: - Nije sramotno plakati u tvojim godinama, djedice izgubljen. - Razgovor je završen! - zakričao je g. Oktavijan, pa se narogušio grdo:- Još nisam djedica, dakako! - Ne želimo da ti se nešto ružno dogodi na skijanju, ili kao onim, napaljenim, žabama noćas - zabrinuo se gospodin krupan i golemu šaku mu na rame stavio. - Ski…janju?! - zastenjao je g. Oktavijan. - Ionako, djedom nećeš nikad postat' - doreče gospoja i onu bijelu maramicu u džep odijela mu zadjenu. - Ne žalosti se tako, djedice uglađeni - utješi ga i gospodin krupan, te oslobodi svoje šake goleme: - Vidimo se doskora! - Žabama, da…kako?! - štucnuo je g. Oktavijan i stao znoj sa čela brisati istim maramicom. Nakon hitrog odlaska posjetitelja, riješio je g. Oktavijan ručak preskočiti i samovati neko vrijeme. Stoga je posegnuo, umjesto za žlicom tople juhe, za dično uokvirenom slikom što mu je poslovni stol resila. Kadli tamo: iz vremena zarobljenog okvirom rezbarenim proviruje mladić veseli. Uvojaka neposlušnih, u skupu skijašku opremu zagrnut... Uzdahnuo je g. Oktavijan teško. Dovukao se ka pomičnom staklenom zidu i bojažljivo ga rastvorio. Podno nogu njegovih ljenčario je grad maleni, sumaglicom prekriven. Na obroncima brda sunčahu se gromade kamena golcatog. I zagledao se on ponad svog grada, visova kamenih, put sunca blijedog i juga beznadna. S vrha nedovršenog poslovnog tornja, u osamu samovoljno izopćen. Pak tamo, iza tih brda južnih, bjesnio je rat užasni. Tamo je nestao jedinac Robert. Njegov sin sa slike, koju u šakama grči. I on, kao svaki u izobilju odnjegovani sin, ne htjede ocu uzorit biti; već naumi učiteljem skijanja postat. Niti se otac s time slagao, a niti se sin slagao s očevim neslaganjem. A onda, jedne kasno jesenje noći kada je u sjevernim brdima prvi snijeg pao, otišao je jogunasti sin u smjeru nasuprotnom. Razočarani je otac utjehu krenuo tražit u novim bankarskim poslovima, a duhovnu snagu crpst iz novca njima zgrnutog. Neimaština puka na ruku mu je lako išla: postade vlasnikom mnoštva nekretnina u dolini zelenoj i gradu malenom. U središtu je njegovom započeo graditi dojmljiv poslovni toranj, obložen zatamnjenim staklima te bakrenim pločama. Na posljednjem katu svio je ured velebni. Plemenitim ga drvom namjestio, i pozlaćenim kvakama optočio. Iz njega je svakdanje motrio oholim okom ptice grabljivice - na svoje carstvo, besmislenom odmazdom stvoreno. Time je g. Oktavijan izgradio novcem mnogo toga uokolo, al' u sebi ništa. Kada je gorku zabludu spoznao, isprva je u duboki očaj pao. Zatim je, čisto izbezumljen, potražio izlaz podizanjem kamata u dužnika svojih. S porastom kamata opadao je broj njegovih teniskih prijatelja, iako je proračunato ulagao u zajedničke gozbe. I pri nedjeljnim misama njegova je čast pad bilježila, a mjesni župnik zaludno jamiše milodare kićenije. Naposljetku, g. Oktavijan se odrekao tenisa i zadnjih teniskih prijatelja i misa nedjeljnih. Te je protekle zime krenuo uzimati poduku iz skijanja. Uz to, sebi je presudio: skijalište svojemu Robertu pokorno izgradit u onim, sjevernim, brdima. Ali, jedinac se nije pojavio niti ovog proljeća, pa je u još čvršći okvir sinovljevu sliku okovao. Bojeći se primisli gorke: da od tvrdokornog oca pobjegne i slika sama. U međuvremenu se njegova lijepa supruga, dramska prvakinja gradskog kazališta, na kraću turneju u inozemstvo otputila. S nje se nije vratila na vrijeme, već je mužu mirisno pisamce poslala o svom hrabrom naumu: potrazi za nematerijalnim vrijednostima života uz pomoć osobnog učitelja joge. Usputno ga moli, da njezinu dividendu iz banke doznačava redovito na račun inozemni. Broj računa pismu je odgovorno priložila, kao i štovanu sliku učiteljevu. U nekoj golišavoj i vratolomnoj pozi, g. Oktavijanu posve nepoznatoj. I dočim je pisamce on pročitao, kupio je suprugino mračno kazalište - te ga u blistavi trgovački centar pretvorio. I dočim mu podnevni vjetar hladnu izmaglicu u lice vrgnu, on se prene iz misli ojađenih, pa upita strasno: „Zašto li nisam dovršio mramornu terasu podno ovog prozora, jer bih s nje bolje motrio na moj grad maleni i moju dolinu zelenu!?“ I g. Oktavijan je obrisao bijelom maramicom sinovljevu sliku, i skrušeno je vratio na njezino počasno mjesto. Sred svojega bankarskog stola, golemog, te crnim lakom dvaput premazanog… Zatim je dohvatio iz ormara skrovitog skije prastare i dva štapa trošna, što ih je vještom lihvom nabavio od nekog ishlapjelog starca. Zamazao ih je voskom mekanim, u hrđave opruge uglavio cipele salonske i na plješivu glavu kapicu vunenu nabacio, pa se nakanio skijati (u ludosti svojoj) uredskim podom, direktorskim i grubim. Prkosne skije o pod zapinjaše, štapovi se odbijaše od podloge tvrde, a opruge mu stopala izranjavaše podlo... U inat tome, odlučio je g. Oktavijan proći sedam krugova uokolo golemog stola; od kazaljki na crkvenom tornju obrnutim smjerom. Soptao je, ječao, te osvajao metre nove. Gonjen i mislima o još lukavijem načinu podizanja kamata dužnicima brižnim. Obišao je skoro cijeli krug, pa se u kožni naslonjač stropoštao. Teški kapci zakriliše mu oči mutne, pa si on na mah zamisli moćno skijalište Robertovo u brdima sjevernim. Okruženo otmjenim apartmanima, dakako u svojemu vlasništvu. Ali, u tren pobjegoše i ove misli od uma sumanutog: ka jugu beznadnome i onom pisamcu namirisanom, prema naprasnim današnjim posjetiteljima, zaboravljenim misama nedjeljnim, prijateljima bivšim i propalim gozbama, prema snijegu koji već kopni u brdima, prema novom proljeću bez sina jogunastog… - Žabama, da…kako?! - štucnuo je, naprečac ustao i dovukao do rastvorene stjenke na zidu staklenom. Vukući neposlušne skije uzduž poda grubog. I opet se zagledao put sunca blijedog, i obzorja juga beznadna. Potom je skrenuo zamorene oči prema svom sjajnom uredu, te kroz ustreptale prste odmjerio put koji mora na skijama još proći. Još šest krugova uokolo stola golemog i bankarskog, obrnutim smjerom od neumornih kazaljki na crkvenoj uri. - Djedice, donosimo ti punu vreću slatkiša…- ponovio je riječi gostiju naprasnih, jezikom oblizao usnice povenule, skijaške štapove grozničavo ščepao, i otisnuo se s posljednjeg kata nedovršenog poslovnog tornja. Skije zapeše o rub nezavršene mramorne terase, g. Oktavijan poletje u cipelama salonskim put grada malenog i doline zelene... Na gradskom asfaltu, mokrom od proljetne kiše, razaznali su ga po skijaškoj kapici - koju je znao nositi i na bankarskim sastancima. Saznavši za neočekivani udes gospodina Oktavijana pojavila se njegova žalosna supruga, te vilu raskošnu i kobnu banku prodala finoj gospoji i gospodinu krupnom (očito iz neke zemlje tuđe). Dočim je poslala novac od prodaje na svoj račun inozemni, za njim je otišla i jadnica neutješna. Sa sobom je uzela samo pohabani priručnik o skijanju i mirisno pisamce skriveno u njemu. Niti idućeg proljeća jogunasti Robert se nije vratio, grad maleni je produžio spavati na dnu doline zelene a brižni puk nadostavio plaćati još veće kamate onoj banci nečasnoj, al' sad stranoj. Il' bijaše i to privid zbiljnosti prave, jer svakog proljeća žabe pak glasnije buče…
