Stina: Ante Nenadić

October 17, 2017

 

Priča Stina Ante Nenadića u konkurenciji je za ZiN nagrade

 

Ante u svojoj biografiji ističe: "Rođen 01.06. 1995. u Splitu. Osnovnu školu završava u boravištu, Kaštel Starom, dok u Splitu 2013. godine završava III. gimnaziju i maturira. Upravo upisuje drugu godinu dvopredmetnog studija komparativne književnosti i antropologije na Filozofskom fakultetu sveučilišta u Zagrebu gdje je stipendist. Sudjelovao je na konferenciji 'Perspektive suvremene komparatistike' na istom fakultetu. Svojedobno je bio članom književnog kolektiva '90+' u sklopu kojeg je sudjelovao na mnogobrojnim čitanjima poezije u Hrvatskoj, ali i u inozemstvu. Objavljen mu je esej na stranici 'Kritična masa'. Od posebnih vještina ističe košarkaško znanje i stilistički impuls. Svestrano se bavi književnošću, osobito esejistikom i prozom."

 

 

Ante o svojoj poetici: "U srži moje poetike leži nedokučivost naravi inspiracijskog vrela. Pisati znači djelovati za vrijeme trenutnog vrtloga takozvane struje misli, pisati znači iznijeti na papir nešto što zuji pored ili u granicama misaonog procesa. Ključni dio svake umjetničke tvorevine dakle je naporna ideja iz čije realizacije možemo izvući odgovor na početno pitanje naravi inspiracijskog djela. Upravo ostvarenje ono je što omogućuje proširenje korpusa znanja o sebi i spoznaju razloga za stvaranje osobitog umjetničkog djela. Ponekad je to iskustvo, ponekad je to mentalno osjećanje, ponekad je to samo jedna riječ, ali uvijek to jest sastavni dio priče, pjesme ili drame. Mjesto u kojem sam odrastao gradivni je materijal za moje razmišljanje. Problematizirati mjesto vlastita porijekla arhetipska je ljudska težnja, polemizirati s vlastitim porijeklom i tradicijom znači polemizirati sa sobom, sa jednim spletom okolnosti koji je možebitno tebe samog utisnuo u određenu sadašnju situaciju. Sagledati zakonitosti temelja sa sigurne iskustvene udaljenosti znači otkriti te iste temelje u novom svjetlu, znači otkriti svrhovitost svega onoga što se na svjetlu vidi, ali i svega onoga što stoji skriveno u sjeni."

 

Stina


 

-'Iden skakat s parapeta, oš sa menom?'

Pogledao je Ivan Juru s primjetnim žarom u očima.

-'Moran prvo pitat mater. Tek je podne, upržilo je.'

-'Aj, ako ti ne da dođi po mene oko četri ure. Znaš di san?'

-'Neman blage, di?'

-'A tamo na brcu, desno od onog stupa, ma znaš.'

-'A je je, sitija san se. Aj vidimo se.'

-'Aj.'

Onako bosonog Jure je otrčao niz ulicu ne osvrćući se za pravilnim redom kamenih naslaga iz čijih zelenih prozora izbijaju talozi povijesti, u čijim se srcima kovitlaju nejasni oblici kontroverznih intriga, čija nutrina čuva ekstrakt zaborava u formi sjetne podnevne melankolije koja prožima mjesto tijekom ljetnih mjeseci.

Promatrajući selo u podne, kada sunčeve zrake pravokutno pale tlo već užareno dugotrajnim jutarnjim isijavanjem, kada zidovi skidaju svoje prljavo ruho i postaju bolni za poglede zlurade, i ustrajne u nastojanju da sakriju laži iza zatvorenih vrata, čini se kao da se predmeti pokazuju onakvim kakvim zaista jesu, ogoljeni spokojnom užarenošću otkrivaju se u pravom svjetlu, svjetlu bez granica i otvorenu oku. Samo tihi udarci stopala o ulicu narušavaju spokoj o kojem govorim, ponegdje možda još zveckanje tanjura i prigušeni zvuk radija progovara o posvemašnjem siromaštvu iskustva na ovom nevremenu, kristalno jasnom, koje ne dopušta tajnovitost, ne dopušta prodor svakodnevnog sivila ljudskog djelovanja svedenog na svega nekoliko mogućnosti od kojih je najučestalija upravo ona introspektivna, poniranja u duševnu dubinu.

Promjenom svjetlosne leće, na poslijepodnevnom suncu opet iz sjenovitih kutaka zrače sitne grbice ljudske nesreće. U tim sjenovitim oblicima detalji su nerazlučivi, ostavljajući nam u pogledu mutnoću svojstvenu totalnom planu. Tko bi i primjetio detalje rastočene i utopljene u cjelinu, izgubljene u spajanju, sada bez karakteristika i neprimjetne, gle, tamo iza Jurine kuće upravo se zbiva slučaj obiteljskog nasilja, jedna muška ruka diže se i spušta u pravilnim intervalima na leđa uvijena i uplakana, čiji se jecaj gubi u izdisajima prvih kupača.


***

 

-'Tribali bi danas do Tabacina, rišit ono sa zemljon.'

-'Je, mogli bi, al ne znan jel on doma danas.'

-'Ma je je, kako ne bi bija, jučer je zafešta, čuja si da je skupija neke šolde na fatureti?'

-'On? Ne virujen, on je uvik bija pegulan, u nekin sumnjivin poslovima, mota se s onim haharima, Vinkon i onin...onin, kako su ga zvali...Stina, tako nešto...ma zaboravija san sad, al nije on te sriće. Poznajući ga, neće proć ni kvarat miseca a on će bit u pržunu.'

-'Šta ti je, al si manit. Kako moš tako o čoviku govorit? Je, možda je bija par puta u belaju, al se uvik izvuka, i to šta je radija, radija je samo iz dišpeta. Al ti se ne čini da bi mu to bija samo tramak u ovim godinama. Sazrija je odavno i sad oće ono šta je po reguli njegovo, bilo to tebi po volji ili ne.'

-'On je jedan obični anarhišt! Potrefilo mu se da je iz obitelji bogatuna, pustili su mu puno zemlje, kojon se triba bavit; pa ni to komoda da je pustiš stat...'

-'Ante, ja komodu škovetan svaki dan...'

-'Ajde ženo božja, ti si takva lajona, svakon loncu poklopac. Ne moš se brinit za zemlju iz konobe, pomućen botiljama crljenka. Lokadur je on i ništa više. Sićan se kako mu je ćaća jednon banija u konobu da ga opameti, da mu kaže dvi tri, a onaj se taman bija okripija i on onako pijan njemu: 'Ćaća, a štaš ti ode? Oli ne tribaš ležat?, ćaća ga je gleda ka u gospu, pa biće je i on već svatija da je bevanda išporkala krv cile familije, učinila je od njega jednu beštiju. 'Ajde ćaća doma, sad ću i ja brzo. Otvori jedno domaće pa ćemo proćakulat.' Ćaća nije ništa reka, samo je čvrsto stisnija svoju jaketu i okrenija se, ka pravi barba, pripalija španjulet i otiša u nebo. On je umra te iste noći, u postelji, sam, a ovaj se odma uvatija za zemlju, da se podili, da može arčit za svoje šporkarije. Nije otiša ni do ćaćine tonbe. Sramota!'

Jela je zapretašteno zurila u Antine oči. Još se nije, za trajanja njihova braka, suočila s takvim izljevom dijela njegova karaktera. Oči su mu naprosto isijavale divlji plamen bijesa koji nije bio usmjeren, bio je nejasan, ljeskao se po njegovoj bjeloočnici ostavljajući goruće crvenkaste žilice koje su jedna za drugom pucale. Taj bijes je bio općenit i sveprisutan u osobitoj kritici ponašanja. Ante je bio bijesan na model, nije mrzio čovjeka.

-'Šta si ti bisan...', odmahnuvši rukom nastavi: 'Obid je gotov, uzela san ove lokarde na peškariji jutros, tribali bi guštat...'

-'Ma nemoš mene mantat, vidija san te kako ih nosiš iz one nove butige, biće nije ni friška...'

-'Rekla mi je da je, da kupuju od naše peškarije.'

-'Na im fige, triba ih satrat, ne znaju ni mrižu bacit, a ka prodaju ribu, ma neću se sekirat s tin...di su mi bičve?'

-'Eno ih u kantunu.'

Ante se diže s naslonjača i hoda prema čarapama.

-'Di je Jure? Oladit će se spiza.'

-'A pusti dite, neće umrit...'

U tom trenutku na vrata stiže Jure s osmijehom na licu i još uzdihan viče:

-'Mama, iden se kupat, Ivan me zva! Znan da je jedan i da je jaka žega al svi će bit na moru.'

-'Nisi još ni jea.'

-'Jest ću kad se vratin.'

-'Oladit će ti se.'

-'Nema veze.'

Ante mrzovoljno prozbori iz spavaće sobe:

-'Jure šta ti je, kalmaj, slušaj mater i pojedi prvo pa ćemo vidit. Nemoj bit idan ako ti ne da.'

Jela iznenadno promijeni izraz lica i s dozom neke benigne plahosti obrati se sinu:

-'Moš ić čin obiduješ. Pazi se sunca, stoj u ladu.'

-'Oću.'

Jela, Ante i njihov sin Jure živjeli su u trošnom, ali skladnom kamenom zdanju otkad znaju za sebe. Jela i Ante poznaju se još od djetinjstva kada su se u sjenovitoj bašti igrali pa-pa, u ulogama kauboja ili Indijanaca. Krošnjom palme staklasto izlomljena svjetlost sijekla je njihova mlada tijela poput oštrice vremena. Zrak je tada ispunjavao dašak optimizma, a u najtiše sate, namjestili bi se na krevetu i pričali o snovima, ne osvrćući se ni na trenutak za prošlošću, hitajući naprijed poput kakva teretnog vlaka ne priznajući otisak bremena prolaznosti koje im se, a da nisu primjetili, polagano spuštalo prema netaknutim vratovima. Još tada se moglo uživati u samoći, cijeniti ljudsko poznanstvo više no išta, cijeli dan potrošiti na zadnji sanjivi pogled prema umirućem suncu koje gladeći crvenkasto more muklo propada u crna bespuća. Onda, u taj čas, u tom trenutku, za tog pogleda, oboje su shvatili da je život promjena i odlučili se vjenčati.


***


Jedva primjetni sunčev pad istegnuo je prve sjene kao da ih drži koloturom, sporo ih pritežući i tako distorzirajući pravilnost namještene konfiguracije. Jela i Ante otišli su do Tabacina. Jure je, pokupivši Ivana, pohitao prema moru. Negdje u blizini čuo se tup udarac, svađa i šuškanje smotuljaka. Prije kupanja Jure i Ivan odlučili su promotriti kartanje dežurne skupine za trešetu u đardinu.

-'Napola bati...'

-'Peškaj tu duju...'

-'Tučen...'

-'Strišo...'

-'Ma varaš mangupe jedan...'

-'Pusti me na miru, štaš mi ti govorit...'

-'Kaput...'

-'Nemoguće...'

-'A kako ću to sad platit, čim...gospe ti...'

Provlačeći svoje zlatne prste groz granje, sunce je kanda na rubove odjeće igrača izvlačilo kapljice znoja u obliku probujale nervoze koja se zgusnula zahvaljujući gubitnikovoj taštini. U zraku se osjećala svađa, a ona skupina ljudi, koja je netom s zadivljujućom koncentracijom pratila igru, polako se rasipala.

-'Jure, amo ća.'

Za njima je gubitnik uzviknuo:

-'I bolje van je dico, more van je lipo toplo!'

Golemo stablo u središtu đardina bacilo je prve sjene na kameni stol za kojim se kartalo.

Jure i Ivan otišli su u lučicu, pozdravili se s poznanicima, svukli se, spretno se uzverali na lučki zid i skočili s njega, akrobatski, na glavu. Doticaj s znatno hladnijom vodom pobudi njihova osjetila koja su onako izoštrena prenosila, duž njihovih mladih tijela, čistu ekstazu svijesti o ovdje i sada. Osvježenje ih je razbistrilo, stali su razmišljati jasnije nego inače, misli su im uskakale bez ustezanja u ladice, sređene i namijenjene, činilo se kao da su greške u koracima pritom nemoguće. Otplivali su do bova. Obojica su uhvatili po jednu i okrenuli se prema plaži vedro promatrajući brojne kupače. S lijeve strane oveća skupina mladih iskazivala je zavidnu atletsku umješnost igranjem picigina. Loptica se uporno držala u zraku, neupućenom promatraču činilo bi se kao da je hidrofobna. Piciginaši su se poznavali tako dobro da su mogli predvidjeti svaki sljedeći pokret, gibanje je to toliko harmonično da se doimalo kao da su navođeni dirigentskom palicom. Bio je dovoljan samo jedan gest da se partitura promijeni, ali i dalje ostane razumljiva i jasna vodeći prema velikom finalu, skoku, let ljudskog tijela koje gravitira prema vodi u kojoj je sve lakše. Tijelo u zraku, zagrljeno toplinom, rukom zahvaća lopticu i šalje je u zrak.

Iznad njih teku bijeli oblaci. Gledajući nebesko plavetnilo, ta nepregledna prostranstva što zrcale morsku površinu, učini nam se da smo tako maleni, gotovo nebitni pred mehanizmima kozmičkih razmjera. Tamo daleko je i mjesec, onaj dnevni mjesec koji pred suncem sramežljivo pokazuje svoju prozirnu put i sablažnjivo nadgleda, miran i staložen, kao znamen neke vanzemaljske tišine koja sveprisutno vreba nesretnike u dubinama samosvijesti podsjećajući ih na svoju prisutnost kao što s vremena na vrijeme i mi sebe moramo podsjetiti na vlastitu prisutnost. Nježne izmjene zelene, plave i bijele boje ocrtavaju konture idilične prirode i posvemašnjeg uživanja u ravnoteži blagosti. Gledajući u svaku od tih paleta zasebno sluti se divljina u pojedinačnosti, sluti se huk i šuljanje, sluti se promjena.

-'Sad ćemo u peti.'

-'Aha, razrednica je u petom , šta misliš ko će nam bit?'

-'A nikoga ne znan.'

-'Jel se bojiš novih predmeta...zemljopisa, povijesti i onog tehno nešto...'

-'Tehničkog.'

-'E.'

-'Ma šta ću se bojat, čuja san da su lagani.'

-'Al svejedno.'

Obojica su pogledali u nebo. Pogled im se zalijepio za narančasti zrakoplov koji je upravo trebao sletjeti u zračnu luku. Snažna buka na trenutak je potisnula radosno klicanje s plaže, čuo se samo energični zvuk motora. Zrakoplov je sletio. Jure i Ivan još uvijek su zakletom šutnjom odavali počast baš svakom prolasku zrakoplova kroz njihov zračni prostor, ta oni udišu taj zrak, on ih ispunja, taj zrak činio ih je živim, a sada nešto nepoznato prolazi kroz njega bez isprike, nešto ga ustrajno izmjenjuje bez osvrtanja. Takva vrsta ustrajnosti svakako i zaslužuje počast, iako je toga izvor samo tehnološko čudo. Pustili su bove, sada su držali ravnotežu stojeći uspravno na užadi koja ih povezuje. Pogledali su desno, a tamo, u daljini, kristalno jasno vidjelo se tvorničko postrojenje. Sada je bilo tiho, ali nije uvijek tako. Zimi, kada se selo smiri, kada utone u hibernaciju, tvornice znaju otvoriti svoja usta i ispustiti nakupinu gustog crnog dima. Industrijski premrežena desnica podsjećala je na privremeno ugasli vulkan u službi maskiranja stvarne štete. Nerješivi koloplet cijevi različite debljine provodio je industrijski materijal i time opskrbljivao čovjeka građom za realizaciju vlastitih ideja. Zar nisu tu suprotstavljene dvije vrste idejnih modela, bez ideološkog i političkog predznaka, što se biju kao arhetipski polovi, vječno u zagrljaju, vječno u obruču stegnuti željom i moći? Tijelo u zraku, s kojeg se cijede slane kapi, hrđave cijevi zamršene poput labirinta.

-'Oćemo posli do palaca?'

-'Mogli bi. Ko će bit?'

-Svi.'

Kakofonija dalekog smijeha, vike, prskanja i igre učinila je pad sunca gotovo neprimjetnim. Sjene su se istegnule više no inače. Sunce je još jednom podsjetilo Antu i Jelu na potrošenu scenu svojih zaruka i otkrića prolaznosti. Tama se slijevala niz padine planine pokrivajući selo. Plaža je opustjela, a na zrak su izašli prvi večernji šetači. Jure i Ivan pozdravili su se na brcu dogovorivši se da će izaći kasnije. Odzvonilo je osam sati.


***


-'Oš sutra ić na misu?', upitao je Ante sina.

-'Oću ćaća. Mogu izać vani?'

-'Sad? Pa jel ti kasno već?'

-'Nije pape, svi će moji bit tamo.'

-'Vrati se do jedanajst.'

Jure se otišao spremiti u svoju sobu.

-'Taj mali već izlazi, a nije mu ni dvanajst.'

-'Pusti ga Ante, takav si i ti bija u njegovoj dobi.'

-'Ma jesan, ja san sluša ćaću i radija priko lita. Nije me nikad uvatila duga fjaka. On samo linčari.'

-'Drugo je vrime. Uvik se čini da su novi gori.'

-'A je, razumin ja to. Zato ga i puštan. Nek se zabavi dite...'

Prođe nekoliko minuta u tišini. Čulo se samo Jurino prebiranje po ormaru.

-'Tabacin ne zna svoju dožu. Polakomija se. On želi sve. Cili je u papirima, u njega nema finalmenta, čini mi se da baš gušta u tome.'

-'Morat ćemo na spor.'

-'Tako izgleda. Moga bi on dobit...Ma sve je to loše rišeno u katastru, nije provedena ni parcelacija. Jele moja, friga mi se više za to. Cilo vrime tučen glavu s tim.'

-'Pusti, snać ćemo se.'

-'Di su mi mudante, gren se otuširat.'

-'U komori, donji kredenac.'

Jure se u međuvremenu vratio iz sobe spreman za izlazak. Progovorio je nekoliko riječi s majkom kada je u sobu stupio Ante u mudantama.

-'Kako si se to obuka? Spale su ti te rebatinke. Ka da si se usra u gaće.', smijao se zajedno s Jurom, ali i Jelom koja je silom pokušavala suspregnuti smijeh.

-'Pusti me, tako se to nosi.', procijedio je Jure kroz zube i izletio na hodnik navlačeći tenisice.

-'Pamet u glavu!', viknula je Jela, ali u prazno jer je Jure već bio izašao.

-'Ode nam dite van banketa.', rekla je, izgubljeno promatrajući Antu.

Ante je šutio gledajući u otvorena vrata, iz kojih je izvirivala mrkla noć.

-'Dok je u skuli, dobro je...'


***

 

Sunce je palo za obzor. Sjene su se stopile i postale nerazaznatljive čineći debeli tamni pokrivač. Na slaboj uličnoj rasvjeti nije se vidjelo gotovo ništa. Čuo se tupi udarac, svađa i šuškanje smotuljaka. Prasnuli su praznim uličicama odjekujući usporedo s pokojim pijanim povikom. Noć zatvara selo, sve figure gube svoje značajke pod pritiskom nestanka, sve ono iskonsko postaje neprimjetno. Sjena je produžetak biti, ona je suvišak, torba za skrivene činitelje stvarnosti. Ujedno skriva, ali i otkriva. Sjena i mrak izvlače čisto djelovanje u nevidljivost. Podnevno sunce otkriva djelovanje, ali skriva nutrinu. Noć je, baš naprotiv, sastavljena od izljeva skrivene nutrine.

Udahnuo je svježi miris ljetne noći, suša se činila blažom tijekom ljetnih večeri. S Ivanom je izbio na rivu, pristojno osvijetljenu i punu turista iz raznih dijelova svijeta...Šetali su kroz drvored tamarina smjelo koračajući prema odredištu, palacu. Palac je zatvoreni i napušteni hotel s velikim dvorištem i plažom. Tijekom ljetnih mjeseci okupljalište je lokalne mladeži, neslužbeno koordinatno središte mladih generacija. Dubine hotela odišu slavnom prošlošću ispunjenom matinejama, velikim koncertima i uglednim gostima. To derutno zdanje mjesto je vatrenog krštenja, izvorište dobre zabave i skrivenih snatrenja. A tamo ništa osim sale, praznih hodnika, soba, podruma i kuhinje, sve to prožeto prirodnom tamom.

Kriomice su ušli na glavni ulaz. Debeli trak mjesečeve svjetlosti prodirao je kroz prozor i sijekao potpuni mrak. Čestične nakupine poletjele su svuda naokolo kada su ona dvojica otvorili jedno krilo vrata. Na podu, posvuda dokumenti, svjedoci nečijeg postojanja, s raznim licima ucrtanim u papirnata vlakna popraćenim žalosnim opisima i nekolicinom osnovnih podataka. U kutovima su se stvorile sulude nakupine stakla, prašine i odvaljenog materijala. Tamo razvaljena govornica zarobljena žicama, iz zidova izviru cijevi ispunjene nepoznatom tvari, dolje mračni zakutci nekadašnjih ureda, vrčevi, telefoni, pisaće mašine i osakaćeni radni stolovi. Još neotvoreni sef s ranama od pokušaja, nefunkcionalni wc, mnoštvo radijatora poslaganih jedan na drugi, apsurdne konstrukcije načinjene od wc-papira, sasušenog izmeta, praznih boca i zavjesa. Na katu razne posudice, prazne kutije deterdženata, prljavi pokrivači i zidovi prepuni natpisa koji ne znače apsolutno ništa. Pokoji potpis, patetična rečenica i izraz na trenutak prekinute tuge. Izvana, izgorena fasada, prošarana kaotičnim crnim mrljama djelomično zakrivena palmama i slobodnim raslinjem. Kao da šapće o neredu povijesti. Upravo ovdje, na sjecištu tek dviju generacija, već se primjećuje raspad materijalnog, gledajući pored izgleda kojeg karakterizira ništa doli zbir smjesa problema i šutnje. Nekoć dragulj, ovaj hotel sada čeka obradu, s njegova balkona još se može uživati u pogledu na valovito more. Njihove oči vjetar izvana usmjerio je prema napuknutom ogledalu. Okrenulo je na jugo. U odrazu vide svoje distorzirane figure, jezovite i izlomljene poput prolaska jednog časa preko lente vremena.

-'Straj me.'

-'A onaj dan kad smo bili na portu u jedanajst, meni je tad bilo sto puta gore.'

-'Ode užasno vonja.'

-'Normalno, rekli su mi da tu dolaze drogaši.'

-'Ko ti je to reka?'

-'Vinko.'

-'Laže.'

-'Majke mi, i ja san ih vidija neki dan, ujutro su izlazili u grupi i beštimali gospu i boga.'

-'Amo ća odavde.'

Jurom je ovladao strah.

-'Nema šanse, ti aj ako oš. Al ih ne čuješ? Gori su svi. Amo uza skale.'

Negdje gore u dubinama hotela odzvanjao je pravilan metalni zvuk. Dozreo čovjek ne bi ni u kom slučaju ocijenio taj zvuk kao zvuk dobrodošlice ili razuzdane zabave vrijedne pothvata odlaska gore. Jure i Ivan pažljivo su koračali uz stube. Zvuk je bivao sve glasniji te se, proporcionalno tomu, sve lakše probijao kroz zvučne kanale obojice povlačeći ih za uške poput kakve morske sirene. Na prvom su katu.

-'Moramo ić još gori. Biće su na drugon katu.'

-'Koje smo mi bene...'

-'Kalmaj malo, šesan si mi, možda i Mare bude gori.', vedrio se Ivan.

-'Boli me briga...baš si mangup...'

Ova pošalica skrenula je pozornost sa sumorne atmosfere na djelić naravne svakodnevnosti u njihovoj interakciji. Nekome bi se činilo kao da je bila nepotrebna, ali obojica su duboko u sebi osjećali predostrožni strah tako da im je Ivanova crtica itkako dobro došla za smirenje uznemirenih živaca.

-'Asu, tu smo.'

Ostavljajući stubište za sobom, s desne strane pružao se nepregledni hodnik čije su se konture gubile u mraku. Ulaz u prvih nekoliko soba bio je osvijetljen samo bjelinom mjesečine.

-'Privarili su nas garant.'

-'Sad ćeš vidit da nisu.'

Ivan je žurno odlazio od sobe do sobe u nijednoj od njih ne pronalazeći ništa osim separiranih wc-školjki i širom otvorenih velikih prozora. U jednoj je zastao i upitao:

-'Jel ti još uvik čuješ onaj zvuk?'

-'Nisan.'

-'Dođi na taracu.'

Širom su otvorili dvostruke prozore u jednoj od soba i stupili na prostranu terasu s prigodnim pogledom.

-'Zatvori škure za sobom i naćuli uši.'

Stajali su obojica tako nepomično i zurili u pjenovite morske nanose što su divlje plovili na uzkovitlanom vjetru. Vjetar je oprezno češljao palmine grane i poigravao se s kosom dvojice dječaka. Na nebu mjesec, gotovo pun i svjetlucave zvijezde. Na trenutak je ponovno zagrmio onaj isti metalni zvuk.

-'Gori su, na trećen.'

-'Jesi ikad bija tamo?'

-'Nisan, al si se opet usra?'

Jure se šutke okrenuo, otvorio prozor i nestao u mraku.

-'A moga si bar malo više otvorit škure.'

Ponovno su izbili na stubište i krenuli gore. Negdje na pola stubišta zaustavili su se pred čeličnim rešetkama. S lijeve i desne strane natpisi 'lipo mi je' i 'hajduk živi vječno'.

-'Šta ćemo sad?'

-'Ne znan, čekaj da popipan, ne vidin dobro...evo ode je jedna iskrivljena.'

-'Aj upadaj.'

-'Ala, sad ćemo se tribat provlačit.'

Provukli su se kroz otvor pri savijenoj rešetci i opet izbili na identičan hodnik. Zvuk je dopirao s kraja. Nečujno su koračali. Došli su do ruba vratnice i sačekali koju sekundu. Obojica su se znojili od vrućine. Orošenih čela nagrnuli su prema otvoru. Na školjki je sjedio sredovječni čovjek i mlatio željeznom šipkom po umivaoniku. Oko njega prazni smotuljci i boca nekog alkohola.

-'Šta radite tu tovari jedni, gubite se, bombizat ću vas.'

Bili su paralizirani strahom. Ivan prvi progovori:

-'Barba, skužajte, jeste sinja...', čovjek ga prekine odrješitim glasom:

-'Ma ka san van reka da se tornjate, aj crta.'

Nisu imali izbora. Okrenuli su se i hitro potrčali niz hodnik prema stubištu. A na stubištu, s druge strane rešetki, dočekalo ih je iznenađenje. Snažna svjetlost zaslijepila ih je na trenutak, a onda, kad su im se oči priviknule, razabrali su figure svojih prijatelja s džepnom svjetiljkom. Prasnuli su u smijeh.

-'Jesmo vas zajebali!'

-'Ae, di ste bili?'

-'Doli u podrumu cilo vrime, znali smo da je Stina gori pa smo se sakrili. Izvozali smo vas ka bene.'

-'Ma daću ti ja vozanje, aj pustite nas doli odma...bezveze smo se pentrali.', Ivan se naglo uozbiljio.

Onda je zakoračio prema savijenoj rešetci da se provuče, ali mu je jedan od dječaka pripriječio put. Tako su se gledali netremice nekoliko trenutaka dok je Jure sa strane promatrao odavno shvativši da šali još uvijek nije kraj. Bio je blijed iako mu se u očima skrivala izvjesna doza pakosti. U ovako bezizlaznoj poziciji nisu imali izbora nego da se probaju izboriti silom. Ivan je gurnuo dječaka međutim odmah je njegovo mjesto zauzeo drugi.

-'Majmune jedan, šta ti je? Aj makni se, onaj drogaš tamo je lud, nikad ne znaš šta će napravit.'

Prijatelji su prasnuli u smijeh. Stina ih je čuo.

-'Još ste tu? Majku vam vašu, zadnji put van kažen, tornjajte se van!'

Ivan se razbijesnio. Gurao se svim silama, davao je sve od sebe, ali nije išlo. Odlučnost grupe prisilila ga je da se prilagodi novonastaloj situaciji. Činilo se kao da se šale vežu jedna za drugu čineći izvjestan slijed bez kraja. Jurine plave oči isijavale su naizmjence drugačije raspoloženje od kojih je svako savršeno sjedalo u okvire ogorčenosti. Obojicu je obuzeo spokoj. Sjeli su na stube i slušali zvonke metalne zvukove s kraja hodnika. Grupa se smijala poput krda hijena, u visokim tonovima, oglašavajući zov zaigrane mladosti.

Stina je stupio na hodnik. Nitko od njih to nije čuo.


***

 

Ante se izvalio na terasi. Pripalio je cigaretu i ispuhao dim u nebo. Gledao je u daljinu i mrmljao za sebe:

-'Taj Tabacin neće odustat. Meštar od nevoje. Ma da ne bi on...uvik izmišlja neke finte. Ma šta se ja idin na čovika koji momenat posli papinog brecanja već gleda di će izvuć bokun? Jele!'

-'E?'

-'Donesi komad karte i sidi ode na bančić. Pisat ćemo općinskom sudu.'

Jele je izašla na terasu s papirom u rukama i sjela na niski drveni stolić. Upitno je pogledala muža i njegove ruke, nervozne s dogorenom cigaretom.

-'Di je Jure više?'

-'Jel prošlo jedanajst?'

-'Je, evo već i kvarat.'

-'Prikardašija je svaku miru. Doće on, mulac jedan naš, doće...'

Ante je bacio opušak u pepeljaru, uzeo papir i, povremeno se konzultirajući s Jelom, polako ga ispunjavao rečenicama. Nakon pola sata Jela je otišla spavati, a Ante je ostao onako sam promatrajući nebo prošarano prijetećim tamnim oblacima koji su prekrili nevinost zvjezdana neba i poput sjenila na lampi zamutili mjesečevu svjetlost.

-'Nevera će.', pomislio je, i pomno osluškivao povijanje palminog lišća i sjetni šum niti na granama tamarina. Negdje u blizini šaptali su improvizirani zvuci: tup udarac i šuškanje smotuljaka.

 


 


 


 


 


 


 


 

Share on Facebook
Share on Twitter
Please reload

ZiN Daily is published by ZVONA i NARI, Cultural Production Cooperative

Vrčevan 32, 52204 Ližnjan, Istria, Croatia

OIB 73342230946

ISSN 2459-9379

Editors: Natalija Grgorinić, Ljubomir Grgorinić Rađen & Ognjen Rađen

 

Copyright © 2017-2018, ZVONA i NARI, Cultural Production Cooperative

The rights to all content presented at www.zvonainari.hr belong to its respective authors.

Any further reproduction or dissemination of this content is prohibited without a written consent from its authors. 
All Rights Reserved.

The image of Quasimodo is by French artist Louis Steinheil, which appeared in  the 1844 edition of Victor Hugo's "Notre-Dame de Paris" published by Perrotin of Paris.

ZVONA i NARI

are supported by:

ZVONA i NARI - Library & Literary Retreat - Vrčevan 32, 52204 Ližnjan, Croatia - + 385 99 232 7926 - zvonainari@gmail.com - (c) 2011.-2018.