Pjesme Ponekad sanjam ocean, ...Kraj i Usprkos smrti Borisa Kvaternika u konkurenciji su za ZiN nagrade.
Boris u svojoj biografiji ističe: Boris Kvaternik rođen je u Zagrebu 1987. godine. Diplomirao je kroatistiku i indologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 2014. godine. Do sad je objavljivao poeziju i prozu na stranicama časopisa kao što su Poezin, Svijet Kulture, Knjigomat, Prozaonline, Bundolo, Diogen, Društvo živih pjesnika, Fiction Playgrounds, itd. Objavljivan je u tiskanim časopisima Avangrad, Jat, Balkan express, The Split Mind, Universitas i dr. Radovi su mu izašli u zbornicima "Junaci urbane bede", "Moj tata plače u kinodvoranama", "Hrvatska mlada lirika 2", "Petrinjske staze", "Zborniku IV. gornjogradskog književnog festivala", te u "Antologiji Jutra poezije" i u Sferakonovoj zbirci naučne fantastike „SFumato“. Suosnivač je neprofitne udruge za promicanje umjetnosti Artistički laboratorij.
"Moja je poezija poezija unutarnjih sukoba, angažirane kontemplativnosti, mizantropije, ogorčenosti, ljubavi i zaljubljenosti u život. Drugim riječima, to je motivski duboko podvojena poezija.Priložene pjesme izbor su iz neobjavljene zbirke pjesama Razglednica od soli. Pisane su eksperimentalnim, "rasječenim" tipom stiha. Čita ga se kao i klasičan stih, od početka do kraja reda, usprkos njegovoj "rasječenosti", čija je namjena isključivo vizualna - stvaranje efekta sličnog mreškanju svjetlosti na površini oceana. Kao takva, vizualna "rasječenost" stiha je integralni dio ovih pjesama. Raspolovljeni stih ovih pjesama može se smatrati i vizualno poostvarenom metaforom podvojenosti pjesničkog subjekta."
PONEKAD SANJAM OCEAN
Ponekad sanjam ocean. A ponekad se probudim, I taj je silni, plešući komad neba I dalje u meni. Tada ocean izbija Na sve moje pore, slijeva se niz usne, Kaplje slan niz trepavice, valja se u utrobi, Iznojava iz moje kože. Ponekad sanjam ocean.
Nije bez razloga moćni i strašni Varuna Indijcima bio božanstvo oceana i kazne. Iz podvodnih dvora, s prijestolja od valova, Hvatao bi zlikovce svojom ubojitom užadi. Indijci su znali da ocean donosi Slobodu i odmazdu - gorčina i strah, Divljenje i zahvalnost istkani su od mreže valova.
Ponekad sanjam ocean. A kada se probudim, I taj ocean i dalje zviždi kroz moja bolna prsa, Proklet sam i vidovit, prisutan i dalek, Histeričan i prestrašen, polulud i nasmijan, Posrebren i hrđav, beskrajan i omeđen - Moje misli dotiču i najdalju obalu.
Ponekad sanjam ocean. Onda pišem. Tada noć zasja zasljepljujućom vatrom, Kao more koje izgara sudarom Sunca i horizonta U sutonu veličanstvenom poput prve zore na Zemlji.
...KRAJ
Postoji prokletstvo što niče poput tumora Duboko usađeno usred ljudskog umora.
Ono nas nagoni da preziremo osmijeh Sve dok drago lice ne iskrivi podsmijeh, Sve dok modru pučinu ne zastre gorje rastanka - Naša ravnodušnost ko plahta je tanka.
Tek tada izrastamo naš osjećajni sklop - Srce i želudac, emociju, galop Ka nedostižnom, prošlom, gasnućem obzoru - Našu nadu bacamo u ralje gladnom moru.
I: „Zdravo, Tugo, drugarice stara, Dođoh pričat s tobom ja još jednom sada...“, I sve tako ukrug, zaobilazno, glupo, Shvaćamo da gubimo ono istinski skupo Što nadima jedro u olupini pluća I ruši našu kolibu samopouzdanog pruća.
Sadašnjost je datost, budućnost tek je, znaj, Usprkos jadikovki, divan, krajnji kraj.
USPRKOS SMRTI
Ljudska nastojanja bukte u plamenu Gorućeg mora u smiraj dana
Smrt se nadvija nad naše ljubavi i čežnje...
Smrt. Naša sudbina nejasna je, masna Poput tinte u oceanu vremena
Pa ipak, pa ipak, usprkos svemu, Ljudski genij ponekad zasja Jasnije nego zvijezda Danica,
I naš se pjev, nošen čežnjom, Van svih očekivanja uzdiže i lebdi Nad mračnim morem, u sutonu čovječanstva
Naš je zanos galaksija u malom, Što se poput zvjezdanog neba Ogleda u licu beskonačnih valova
