Pjesme još sanjamo, pored parka i sumnja Ljiljane Vujić Tomljanović u konkurenciji su za ZiN nagrade.
Ljiljana u svojoj biografiji ističe: "Rođena 25.02.1958. u Međuvaođu nadomak Prijedora (BiH). Školovala se u Bos. Gradišci, Banjaluci i Sarajevu. Živi i stvara u Bos. Gradišci. Objavila 11 knjiga poezije i jednu knjigu eseja. Ima tri neobjavljena poetska rukopisa. Radove je objavljivala u tridesetak časopisa i novina, a mnogi od njih uvršteni su u zbornike i izbore poezije, kao i u nekoliko antologija. Prevođena je na engleski, njemački, holandski, bugarski, slovenački i ruski jezik. Dobitnica je mnogobrojnih nagrada i priznanja, među kojima i počasna nagrada u Tokiu za haiku poeziju. Član je Udruženja književnika Srpske i član Udruženja Srbije."
A o vlastitoj poetici, autorica kaže: "Moja je poezija tamno-svijetlih tonova i ironične intonacije. Motivi bola i strepnje čine je bipolarnom - spojem u nepomirljivoj protivrječnosti. Paradoksalnost je prisutna kao unutrašnje uho pjesme te definiše vrijeme u kojem živimo kao doba bez vrjednosnih načela, sistem nevrjednosti koji se presvukao i ukorijenio u značenje neprolaznosti. Ova poezija navodi čitaoca na preispitivanje vrijednosti i svrhe svijeta takvog kakav je. Poziva na otpor jedinke (pisca) i na borbu ka uzvišenom cilju - odbrani i slobodi stvaranjat e potrebi za povezivanjem među ljudima. Postoje ipak trajne istinske vrednote koje su zatomljene, marginalizovane, ili izjednačene sa prolaznošću."
još sanjamo...
predizborno vrijeme
po stubištima prosulo
mnoštvo tuđih glava
da se ne bismo dosjetili
da imamo svoje
zgrćemo lišće
ukopavamo se
duboko
kao u zemunice –
to Istorija
prevrće svoju kupusaru
a sanjali njene visine
fabričkim dimnjacima
salama halama
ulicama parkovima trgovima...
u oblacima
spremali nam mjesto
duboki su visinski snovi
još sanjamo nove početke
pored parka
sunce je zaspalo u sjemenki
nekoj još neotrivenoj
ona je zastava
za njom i kroz trnje
s povezom na očima
mučeni kroz blato
i sve vanredno što se desi
surovost je u mekom ovitku
ne nećemo govoriti o zločinu
nego o žrtvovanju
pardon – o ljubavi
koja se ovdje zove smrt
iako ne postoji
a tu pored parka
gdje žrtve leže
nema nikog koga znaš
dok se u međuvremenu
djeca smiješe i sliježu ramen
sumnja
O, Ti, blagoslovena...
Ti, koja na uho istinu zače.“
Sveto pismo
kroz školjke
izopačeno nebo začesmo...
i lije Mudrost ispod pera
sliku neprebola ono što smo bili
ono što neprestano
u nama nedostaje i
svjedoči o
neopravdanosti sumnje
u Riječ nad riječima
po imenu Ljubav
u pitkoću i slast bez kušanja
