Sto misli: Helena Mičetić

December 13, 2017

 

Priča Sto misli Helene Mičetić u konkurenciji je za ZiN nagrade. 

 

Helena u svojoj biografiji ističe: "Rođena je 1997.g u Rijeci. Pohađala je srednju školu „Gimnazija Andrije Mohorovičić“. Studira strojarstvo na „Tehničkom fakultetu Rijeka“. Prošla je dva tečaja radionica kreativnog pisanja. Njezina kratka priča „Zgrada“, objavljena je u časopisu „ŠtoRlja“. Kratka priča „Jesam li to ja?“, ušla je u uži izbor na natječaju „Iskopane priče“, te je objavljena u istoimenoj zbirci. Čitala je kratke priče na književnoj večeri „Riječke perspektive“, književnom festivalu „Vrisak“ i dodjeljivanju diploma radionica kratke priče. "
 

 

A o priči koju nam je poslala kaže: "Kratka priča, prožeta elementima realnog i nadrealnog te ispreplećena fikcijom i stvarnošću. Metaforičnim stilom otkriva promišljanja o životu s ciljem pronalaženja smisla, duhovnog olakšanja i potpore. Usmjerava čitatelja na preispitivanje značenja prolaznosti, osnovnih životnih vrijednosti te potrebe kontrasta sretnih i tužnih okolnosti koje život nameće."

 

 

 

Sto misli


 

„Tko je to?“, upitala me Leonora, stegnuvši mi srce promuklim šaptom, dok je oslonjena o moje naručje, do pred malo glumila da spava.

„Cura koju znam iz viđenja“, hladno sam odgovorio, iznerviran podmuklim škiljanjem u naslovnicu svog Instagrama. I da je mrtva, kada bih lajkao sliku druge žene, vjerojatno bi se i tada probudila.

„Je to neka frendica s faksa?“, nastavila je neutralnim tonom, trudeći se prekiriti uobičajenu sumnjičavost u glasu.

„Da s faksa“, odbrusio sam te polako ustao.

Pogledala me odavajući osjećaj krivice iz sjajnih očiju. „Samo me zanima“, čvrsto je uhvatila kraj rukava moje majce. „Zar već ideš?“, sažaljivo je upitala, iskrivivši usta u uzak, zabrinuti osmijeh.

„Moram dovršiti projekt. Inače neću stići predati.“, obrazložio sam, te ju poljubio u usta, polako izvlačeći rukav majce iz njezinog stiska. „Javit ću ti se navečer kad odradim što trebam“, rekao sam na izlazu iz njezinog stana te dobronamjerno se osmjehnuvši dao do znanja da je sve u redu.

 

Tek kada sam se stepenicama spustio jedan kat niže, čuo sam poznati zvuk zatvaranja njezinih vrata. Lift nije bio u funkciji od kad sam ju upoznao, no svejedno nakon toliko puta što sam se uspeo i sišao tim stepenicama kroz četiri kata njezine zgrade, još uvijek mi nije bilo mrsko silaziti njima. Naprotiv, često su u meni budile uspomene kojih sam se volio prisjećati. Kao kada je Leonora izgubila ključ stana, pa smo njezinu cimericu, sjedeći na stepenicama, čekali od ponoć do sedam ujutro. Vani je padala kiša i nije mi se dalo ići kući. Sjela je do mene i zvala cimericu. Nakon neodgovorenog poziva, počeli smo pričati o tome koliko kalorija potrošiš hodajući stepenicama do njezinog kata u zgradi. Razgovor se otegnuo. Gubili smo se u moru priča i misli, kao da smo na bezvremenskom putovanju, gdje skrećemo s jednog puta na drugi, konstantno nailazeći na nova, neviđena i uzbudljiva područja. Tek nas je iz drugog svijeta u stvarni prostor i vrijeme, naglo vratila njezina susjeda, koja je u šest ujutro išla po pirošku od sira. Ta ista baba, kasnije mi je dala nadimak „jebač“, prekorivši nas jedne večeri da smo preglasni u krevetu i da više neće tolerirati naše prosto glasanje. Opravdali smo se da smo tu večer slušali kinesku glazbu, ali i dalje nas je osuđujući gledala.

 

Stigao sam na drugi kat i prisjetio se momenta kada mi je na tom mjestu, zbog Leonore, mobitel pao skroz do prizemlja. Zakolutao sam očima još uvijek iznerviran tim prizorom. Suptilnim uvodom, počela je pričati kako je na naslovnici fejsa svaka druga slika namjenjena besmislenom označavanju ljudi. „A valjda“, beznačajno sam potvrdio, ne imajući konkretno mišljenje o toj temi.

„Baš sam vidjela da je i tebe neka cura tagala na slici“, nastavila je pričati. „Mislim da je pisalo nešto u stilu: „Označi osobu sa M i mora te povesti na palačinke.“

„Ne sjećam se“, reko sam zbunjeno. „Ljudi me često označuju na tim glupostima.“

„Sjećaš se ako si je poveo na palačinke?“, izazivajući me upitala.

Oštro sam je pogledao, tek u tom momentu uviđajući poantu cijelog razgovora. „Ne, nisam“, prosiktao sam i nastavio hodati bez rječi.

„Baš čudno“, rekla je namrštivši lice. „Jer bio si joj napisao da ćeš je odvesti čim se vratiš u Zagreb.“

Tada sam se sjetio da je to kolegica s faksa kojoj sam zbog seminara bio dužan palačinke. Živčano sam počeo tražiti mobitel u ruksaku. U silini da joj brzo pokažem poruke pred facu, mobitel mi je skliznuo kroz ruke, dočekavši udarac dva kata ispod. Oboje smo zašutjeli u šoku osluškujući pad, koji je zapečatio sudbinu novog iPhonea. Nakon toga me više nije o njoj ispitivala.

 

Spustio sam se do prvog kata i susreo starog gospodina Kopajtića. Kao i obično kada me vidio samog, pozdravio me kratko i bezizražajno. Inače, kada bi ga vidjeli Leonora i ja, živnuo bi kao da mu je došla penzija, te svaki put Leonori dobacio podrugljive komentare vezane uz njezin stari Renault. Poput djeteta koje je ponosno na vlastitu domišljatu uvredu, na kraju bi se sam sa sobom gromoglasno nasmijao. Njegovo zezanje, za razliku od Leonore, ja sam protumačio kao tinejdžerski pokušaj privlačenja pozornosti cure koja ti se sviđa. Njoj je išao na živce sa svojim komentarima. Jednu večer me nagovorila da mu se osvetimo za svaki put kada je njezin auto nazvao kramom.

 

Dva tjedna je od svakuda sakupljala novine i raznorazne časopise da bi ih preko noći poslagali Kopajtiću oko njegovih ulaznih vrata. Kada sam je upitao zašto bi baš to napravili, smijuljeći se, slegnula je ramenima te rekla da će ga to možda, barem jedno jutro spriječiti, da iziđe i stana i dobaci naporne komentare. U nedjelju u ponoć, osam puta s četvrtog kata, premjestili smo kupove novina te ih u polukrug, jedne do druge, poslagali oko njegovih vrata u visinu nešto manju od dva metra. Malo sam se grizao što to radimo usamljenom starcu od osamdeset godina, čija je vjerojatno jedina zabava u životu smišljati uvrede za njezin auto, no Leonora me umješala i prije nego sam stigao pristati na takvu idiotariju.

 

Ipak, nisu sve njezine ideje bile za bacit. Ugodno me iznenadila, kada me za moj rođendan odvela u podrum zgrade, darujući mi poklon o kojem sam mjesec dana prije pričao da bih volio probati. „Da se ne bi žalio kako ti je seksualni život dosadan“, u smijehu je rekla, polako otkrivajući sexy rublje, te predavši mi čupave lisice koje je posebno za tu prigodu kupila.

 

Misli na tu dojmljivu noć, prekinuo je poziv na mobitelu. Zoki me zvao i priopćio da je stigao iz Zagreba i da cijela ekipa ide van večeras. Inače se odlično zabavim s njima pa sam se i sada odlučio pridružiti bez previše razmišljanja.

Još dok smo okolo pili i zabavljali se u kafićima, Leonora me par puta zvala na mobitel. Pretpostavljao sam da će me čekati njezini prijekori i nisam se htio odmah javiti. Kad sam stigao doma, bilo je prekasno da ju zovem prije spavanja. Odlučio sam sve pustiti za idući dan kad se budemo vidjeli prije nego otiđem za Zagreb.

„Zašto se nisi jučer javio“, upitala me minutu nakon što smo sjeli u zabačeni kafić u gradu, za koji je inače naganjala. Meni je također odgovarao izbor, pošto smo se tamo mogli ljubiti bez neugodnog privlačenja pozornosti drugih ljudi.

„Vani smo pili, a u kafićima je bilo preglasno da bih čuo zvuk“, rekao sam razumno. „Kad sam se vratio doma, već je bilo prekasno. Nisam te htio tada buditi.“

„Jel i tvoja bivša bila vani s vama?“

„Ne“, žustro sam odgovorio, namrštivši facu. „I sama znaš da godinu dana, otkad smo prekinuli, nismo bili skupa vani.“

„Aha“, nepovjerljivo je kimnula, izgledajući kao da joj se sto misli mota po glavi. „A onaj put kad je Ivo slavio rođendan?“

„Pa jesam ja kriv što ju je on pozvao na svoj rođendan jer su cijeli život prijatelji?“ planuo sam, nesvjestan intenziteta glasa kojeg sam nenadno povisio.

Na trenutak je zašutila zamišljeno pogledavši u pod. „Okej“, rekla je slabo se osmjehnuvši. „Oprosti. Ja isto ponekad pretjeram sa svojim pitanjima.“

Time smo završili i ovu raspravu. Nakon toga, kao da ništa nije bilo, pričali smo o treninzima, prošetali se rivom, slikali se za Instagram, pojeli burek, pogledali početak filma u mojem stanu i pozdravili se u našem stilu, prije nego sam pošao za Zagreb. Namignuo sam joj iz auta u znak zahvale na lijepo provedenom popodnevu.

 

U gajbi u Zagrebu sve je bilo po starom. Tri sata sam riješavao projekt, pošto ga nisam ni taknuo prošlu večer. Poslije sam osjećao da mi treba osvježenje od tog sranja, pa sam poslao poruku Tihani. Ona je isto zabavna. Pomislio sam da bi mi se večeras, i s njom moglo posrećiti.

 

 


 


 

 


 


 


 

Share on Facebook
Share on Twitter
Please reload

ZiN Daily is published by ZVONA i NARI, Cultural Production Cooperative

Vrčevan 32, 52204 Ližnjan, Istria, Croatia

OIB 73342230946

ISSN 2459-9379

Editors: Natalija Grgorinić, Ljubomir Grgorinić Rađen & Ognjen Rađen

 

Copyright © 2017-2018, ZVONA i NARI, Cultural Production Cooperative

The rights to all content presented at www.zvonainari.hr belong to its respective authors.

Any further reproduction or dissemination of this content is prohibited without a written consent from its authors. 
All Rights Reserved.

The image of Quasimodo is by French artist Louis Steinheil, which appeared in  the 1844 edition of Victor Hugo's "Notre-Dame de Paris" published by Perrotin of Paris.

ZVONA i NARI

are supported by:

ZVONA i NARI - Library & Literary Retreat - Vrčevan 32, 52204 Ližnjan, Croatia - + 385 99 232 7926 - zvonainari@gmail.com - (c) 2011.-2020.