Proza Sanjam o Nigeriji Irene Kevo u konkurenciji je za ZiN nagrade.
Irena Kevo u svojoj biografiji ističe: "Rođena sam 1973. godine u Zenici, BiH. U Zenici završavam Gimnaziju 1992. godine, kada počinje rat i tamo ostajem u blokiranoj Bosni do svibnja 1994. godine kad odlazim kao izbjeglica u Metković a onda u Dubrovnik. Fakultet za vanjsku trgovinu završila sam 1998. godine u Dubrovniku, kao nagrađeni najbolji student generacije, a 2012. godine magistrirala sam znanstveni poslijediplomski studij na katedri za organizaciju i menadžment pri zagrebačkom Ekonomskom fakultetu na temu organizacijskog kapitala. Certificirani sam menadžer kvalitete pri EOQ – European Organization for Quality, te držim certifikat PMP – Project Management Professional pri međunarodnoj organizaciji PMI – Project Management Institute.Od 1998. sam radila u informatičkom poduzeću Combis d.o.o. u Dubrovniku kao direktorica zajedničkih poslova, a 2003. se selim u Zagreb gdje radim u zagrebačkom informatičkom poduzeću Sedam IT d.o.o., gdje sam od 2010. na funkciji članice uprave. Aktivno se bavim osobnim razvojem kroz individualnu i grupnu Gestalt psihoterapiju od 2002. godine te sam završila četverogodišnju poslijediplomsku edukaciju za savjetnicu u Gestalt psihoterapiji pri IGW-u (Institutu za integrativnu gestalt psihoterapiju u Würzburgu). Članica sam Društva gestalt i integrativnih psihoterapeuta Hrvatske (DGIPH). Aktivno se bavim jogom, hodanjem, čitanjem…Pišem pomalo oduvijek, a aktivno od početka 2017. godine."
Irena o svojoj poetici: "Pokušavajući pisati kratke priče pronašla sam poeziju u sebi i prisvojila je. I to je bilo to. Od tada pišem kada mi dođe i što mi dođe, i sve ima veze sa mnom, i sve ima veze s drugima. Sve što jesam puštam da postane moja pjesma. I ne bojim se. Čak sam svakom pjesmom sve hrabrija. I još uvijek ponekad pokušavam pisati kratke priče."
Sanjam o Nigeriji
Jednom ću kupiti kartu. Hoću. Jednostavno ću odjedriti na to web mjesto i kliknuti. Upisat ću broj kartice i neće me biti strah. Nimalo. I ne samo da me neće biti strah. Bit ću uzbuđena. Dobro, u uzbuđenju uvijek ima malo straha ali to ću zanemariti. Fokusirat ću se na jam i plantain. Maštat ću kako me prži svježi kikiriki na pijesku. Vidjet ću drveća kokosa i sebe kako ih hvatam i čujem već pucanje kore i sok kako žedni za mnom.
Onda ću spremiti kufer. Lagane stvari i poklone. Za majku nešto korisno. Za brata nešto odmjereno. Za sestru nešto ženstveno. I puno poklona za djecu. Šarenih i ukusnih i zaigranih. Evo već sam tamo, bacam se u te suzne poglede i nježne dodire. Već ih sve volim i već mi nedostaju. A nisam još ni krenula.
Onda ću sjesti u avion. Ogledat ću se u tim crnim kožama i očima i vidjet ću svoje pretke. Nostalgija će me zabaviti da neću ni primijetiti kad preletimo Saharu. Pri slijetanju ću biti mirna kao nakon poroda. Sletit ću s osjećajem nikad ni zamišljenim.
I onda ću ih sve vidjeti i oni će vidjeti mene. Zagledat će me kao davno zametnuti rod. Da, sigurno ću osjećati povezanost. I uzbuđenje. I opet malo straha koji mi neće smetati jer ću biti na zemlji crvenici. Tamo postojanje pobjeđuje strah. Jer avokado berem sama. I nema asfalta. I struja nije pouzdana. Ali dobrodošlica jeste. I hrana. Da, hrana je sa zemlje. Po kojoj prošeta zebra. I protrči lav.
