Sijamske karijatide: Antonija Šitum

January 4, 2018

 

Pjesme U početku bijaše riječ, Sijamske karijatide i Još sam nešto htjela reći Antonije Šitum u konkurenciji su za ZiN nagrade

 

Antonija u svojoj biografiji ističe: "Rođena sam 1986. u Splitu gdje završavam Klasičnu gimnaziju što je  utjecalo na moj humanistički svjetonazor i poetiku. U Zagrebu neko vrijeme studiram ruski i komparativnu književnost, a potom filozofiju i povijest umjetnosti. Studije nisam završila pa sam bila primorana raditi razne poslove da bih preživjela. To doprinosi mom životnom iskustvu i često graničnim stanjima identiteta i svijesti, koje prenosim u svojim pjesmama. Riječ, a prvenstveno pisana riječ moja je najintimnija preokupacija. Pišem poeziju od srednje škole, a neko vrijeme sam pisala i novinske članke za Infozona.hr, splitski informativni gradski portal za mlade. Osim na internetu, pjesme nisam objavljivala... Moja neobjavljena zbirka poezije "Još sam nešto htjela reći" raste iz godine u godinu, a objavit ću je možda jednoga dana kada nađem tu završnu riječ."

 

Antonija o svojoj poetici: "U svojim pjesmama rješavam se demona koji bujaju u meni, a poetiku smatram ekstenzijom trenutne inkarnacije vlastitog bića u životnom i umjetničkom pogledu, o čemu ne vodim svjesnog računa. Trudim se ići za svakom pjesmom, pri čemu mi je ponekad okidač neka slika ili riječ, ali u većini slučajeva je to neki doživljaj koji potom ekspresivno izbacujem iz sebe, slijedeći liniju unutarnjeg ritma...Smatram da je moja poetika pod velikim utjecajem religijskih tekstova koje sam čitala u djetinjstvu, kada još nisam znala što je pisanje, starogrčkih i rimskih klasika koje sam prevodila, kao i majstora (vezanoga) stiha, poput Jesenjina i Ujevića. Rezultat je kontrast između često intenzivnog doživljaja koji teži da se sav odjednom izlije van (pri čemu često jedan stih označava kraj prethodne misaono-doživljajne cjeline, i početak sljedeće) te zatvorene forme koja drži pjesmu unutar pomalo krutog strukturalnog okvira."

 

 

 

U POČETKU BIJAŠE RIJEČ

 

Kad mi tišina zagrebe grlo
zrelim klasom razasutih klica,
a demon gorčine ih stješnjava u med
što se ne ispire više ni kišom suza,
kada zmija teških slutnji
niz kičmu mi se polagano svija,
najednom nastupaš ti, neokrunjena kraljice cigana,
kao bespolni bog u mašini vremena
spuštaš se na zemlju, dostojanstvena i sigurna,
da ispravljaš kralješke Atlasu i pokažeš smjer Argonautima,
čvrstom i nepotkupljivom ljubavlju,
ljubavlju mjerljivom tobom koja si neizmjerna
kada plačeš i kada se smiješ baš poput djeteta,
u areni bez blokova nametnutoga vremena
melješ kamen karme kotačem ispravnoga života,
kada te nema i kada je tvoja odsutnost
veća od tuge jer te nema...
Sve što te dotiče djelomično te se tiče
kada uvijek može brže, jače, snažnije...
kao hologram koji nije nigdje a odražava sve
pred ogledalom vječnosti rasuto je tvoje biće....
tvoja ljubav svima nama treba, meni znači sve
da odgonetam kada, kako i gdje
započinje
ono što u početku Riječ bijaše.

 

 


SIJAMSKE KARIJATIDE


(umjesto prologa)

 

 

Misli, otrgnute, rastrgane
kao papirići za origami tehnike,
misli u naponu snage zaboravljene
bježe kao konj
otpustivši niz sapi umornoga tijela uzde,
odjebavši vlasnika i njegove prinude...
Misao ubija maštanje,
analitičnost mi ometa pisanje,
tijek pjesničkih slika što prerastaju u logične, suvišne,
poput lješnjaka u čokoladi ispunjenoj preljevom magije,
a crno sedlo što konja tjeralo je
da ljepotu svoje grive otkrije
u slobodi postaje svjetlije i svjetlije,
poput svijeće okružene tminom
na noćnome tepihu
nošene vjetrom tišine
koja eteru mraka odašilje plamene,
žuto sjenilo što s prvim kapima jutra zgasne.

 

Konj je pobjegao, sunovratio se konj
u crnu jamu bez vlasnika, sedla, prinude,
posljednjim treptajima umornih vjeđa
prizivajući kobilu da mu u pomoć pritekne,
pod jastukom vlastitoga jada
tijelo klonulo da pridigne...
u crnoj jami, prepunoj crvi i truleži,
mrtav duh
koja kobila i koji crni đavo da podigne?!


Dok se gladni crvi skupljaju u roj
oko mrtvoga konja čija se snaga spušta niz sapi
polako i sve tiše
moje misli se vraćaju u nutrinu jada
poput konja koji pronašao je svoje utočište...
daleko od lošega konjanika koji nije znao da ga jaše,
daleko od lošega vlasnika koji nije htio da mu rane briše
prije konačnog utonuća u san
daleko od dobre kobile
kojoj nije ni znao ni htio reći
da je bolja nego sve ostale.

 

Moje misli se vraćaju u nutrinu jada
brzo i sve glasnije
poput vlasnika koji je pronašao konja
kako leži na dnu provalije,
poput vlasnika koji je pronašao konja
kad je oboružao srce istinom uma,
poklanjajući umu dio mašte,
tračak ljubavi i istine
što počivaju u jazbini srca, duše stisnute,
titrajući na jeziku riječima od porculana...
poput vlasnika koji je pronašao svojega konja,
iako mu se nikada vratiti neće.

 

Lijeve i desne hemisfere šarene kugle
što okreće se suprotnim polovima
pod prinudom a bez ideje vlasnika,
Hade iz podzemlja mrtvih krikova,
Posejdone što krotiš plime tronozima,
o bezimeni bože što pokrećeš nebesa,
o sveprisutni vraže što pokrećeš tjelesa
na počinjenje ludosti i bijeg od istine,

svoje snage udružite
prije nego što povjerujete
da je ovo pjesma o konju
koji leži na dnu provalije,
na dnu provalije koju je sam iskopao
jadom shrvane duše i bezumljem.
Svoje snage udružite
neka zauvijek ječe porculanom
što razbija se u komadiće.

 

Jer ovu pjesmu poklanjam Vama
kao poklič ljepoti življenja
koja me tjera da se divim ženama,
da stremim visoko prema najsjajnijim zvijezdama,
kao poklič ljepoti umiranja
koju tražim u najcrnijim rupama,
koju nalazim na najsvjetlijim visinama.

 

Crne rupe, izvor svjetlosti i života,
otimajući se
vjekovima
majmunu, čovjeku, jabukama,
sjajne uzvisine, tamne u najdubljim pukotinama...
Crne rupe, crveni koralji, Bijele jame
ne trebaju ione ni širine za jahanje
jer pronalaze smisao unutar sebe
vjekovima
otimajući se
majmunu, čovjeku, jabukama,
poklanjaju tračak Istine, jedine,
kao dio najviše svjetlosti i najdublje tmine,
kao postulat najblistavijeg uma i najsjajnije ljepote,
ljepote što prelijeva se
vjekovima

 

kao šarene zrake dugine
u šarene hemisfere svjetova,
u sjajne i tamne pukotine oklopa
bijelosivoga oklopa
optočena crnim zlatom, smijehom i suzama,
gdje ječi formama slobode i stiha,
u pukotine i oklope nas...
zemaljskih crvi naspram zvijezdama.

 

Reći ću pjesniku osjećajnom,
za praktični život i jahanje nesposobnom,
reći ću pjesniku osjećajnom
koji leži na dnu provalije
gdje danomice snatri, piše o književnosti teorije,
reći ću mu da stvarna veličina njegove boli
ne može biti veća od radosti moje.

 

Zar ću jednome invalidu opravdati
otupjelu oštricu boli
koja nije prepolovila srce
da razlije pjesmu o ljepoti...
pjesmu o ljepoti življenja,
pjesmu o ljepoti umiranja
koju nalazim u najcrnijim rupama,
koju nalazim na najsvjetlijim visinama.

 

A zar je ikad ikome uspjelo do kraja
da izrazi stvarnu veličinu njezinoga sjaja?!

 

Forme ljepote, ječite!
Konji moji, potrčite!
Nikada se ne vratite,

nikada ne zaboravite
'ko je gospodar vašega života
koji vas nagoni, koji vas pušta
da beskrajem neba SLOBODNO letite.

 

 

JOŠ SAM NEŠTO HTJELA REĆI

 

Toliko toga je ostalo skrivečki
među tisuće staklenih mirodija riječi
lepršaju latice istine što se dijeli
otkada na poleđini neba tvojih očiju
vrijeme ne broji svemir cijeli,
samo noći bez Siriusa u utrkama sjaja
bacaju sjene po krovu izlizanih misli:
Kako bi bilo da pojedemo, ovaj, misli
dok neoglođana gorčina grejpa
zapinje u grlu...
jecaj slutnje
(jesmo li ga zajedno jeli?)
grč neprekinute šutnje
(da li smo se uopće sreli?)
škaklje utrobu
toplu pod oklopom zmije
što se presvlači
presvlači i smije

 


 

Share on Facebook
Share on Twitter
Please reload

ZiN Daily is published by ZVONA i NARI, Cultural Production Cooperative

Vrčevan 32, 52204 Ližnjan, Istria, Croatia

OIB 73342230946

ISSN 2459-9379

Editors: Natalija Grgorinić, Ljubomir Grgorinić Rađen & Ognjen Rađen

 

Copyright © 2017-2018, ZVONA i NARI, Cultural Production Cooperative

The rights to all content presented at www.zvonainari.hr belong to its respective authors.

Any further reproduction or dissemination of this content is prohibited without a written consent from its authors. 
All Rights Reserved.

The image of Quasimodo is by French artist Louis Steinheil, which appeared in  the 1844 edition of Victor Hugo's "Notre-Dame de Paris" published by Perrotin of Paris.

ZVONA i NARI

are supported by:

ZVONA i NARI - Library & Literary Retreat - Vrčevan 32, 52204 Ližnjan, Croatia - + 385 99 232 7926 - zvonainari@gmail.com - (c) 2011.-2020.