Ona kaže: Jelena Zlatar Gamberožić

 

Priča "Ona kaže" Jelene Zlatar Gamberožić u konkurenciji je za ZiN nagrade. 

 

Jelena u svojoj biografiji ističe: "Rođena je 24. rujna 1982. godine u Zagrebu. Diplomirala je sociologiju i filozofiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 2006. godine i od tada je zaposlena u Institutu za društvena istraživanja u Zagrebu. Bavi se sociologijom prostora. Doktorirala je 2012. godine s disertacijom „Utjecaj društvenih aktera na urbane transformacije i obnovu Zagreba nakon 2000. godine“. Autorica je brojnih znanstvenih članaka te izvršna urednica znanstvenog časopisa „Sociologija i prostor“. Također je i dopredsjednica Centra za kreativno pisanje u Zagrebu (CeKaPe).Njezina kratka priča Nedostaje objavljena je u zbirci priča „Krom i pakao“ (CeKaPe, 2012.). Autorica je znanstvene knjige „Urbane transformacije suvremenog Zagreba. Sociološka analiza“ (Plejada i Institut za društvena istraživanja, 2013.), zbirke priča „Odjavna karta“ (CeKaPe, 2014.), romana „Slijepa točka“ (CeKaPe, 2015.) i zbirke priča “Ticala” (Hena.com, 2016.)."

 

Jelena o poetici svojih tekstova: "Pisanje doživljava kao komunikaciju s drugima i povlačenje u sebe, pojas za spašavanje i bacanje s vrha litice, prozor u svijet i prolaz u nutrinu, koncentraciju i raspršenost, širenje vidika i sužavanje vanjskog svijeta, priliku za ljubav i dozvolu za mržnju, strast i napor, ispunjenost i zasićenje. Tim redom ili ne, sve to ili samo nešto od toga, kako koji dan.Piše kako bi se istovremeno udaljila od i približila onome što je muči, boli, lomi i uznemirava, kako bi odbacila do jučerašnji pogled na stvari i ogrnula se novim uvidima. Kako bi raspetljala unutrašnja čvorišta i nerazrješiva proturječja. Nekada u tome uspije, a nekada i ne. Nekada je pisanje povuče dublje, a nekada joj dozvoli da izroni i uzme malo zraka. Često joj ipak pomaže izraziti ono što zaista misli i osjeća... Pa cijelo vrijeme piše."

 

 

Ona kaže 

 

 

Ja kažem:
- Nedostaje mi majka.


Ona kaže:
- Ja sam samoj sebi majka. 


Ponavlja gdje god joj se ukaže prilika: Ja sam odrasla osoba.
Prostor je iscrpljen našim analizama, turobno se savija kao vijugavi tunel od naših rečenica, upita, ideja, aha! efekata, išaran ožiljcima naših sječiva. Gdje jedna prestaje, druga nastavlja, oponira ili samom šutnjom tjera nas nekamo, iako smo možda umorne, možda žedne, a možda nam samo nedostaje zraka i samoće.


Ona kaže da voli čistinu. Njezine riječi su razgovijetne kao da ih je dugo uvježbavala pred ogledalom. Zamišljam kako, kao mala, pred razredom, učiteljicom i velikom učionicom čita svoje zadaće. Promatram kako joj oči uplašeno bježe s papira na učenike koji je iz nekog razloga, tako joj se barem čini, gledaju podrugljivo. Proučavam lica učenika, ali ona ne djeluju podrugljivo, ne meni. Mala ona misli da joj netko nešto zamjera, ali meni se čini da je nitko zapravo i ne sluša. Svako malo lice okrenuto je prema svom unutrašnjem prozoru, na svom unutarnjem ekranu dovoljno je znakova koje ne razumije. Njoj je čistina važna, voli krčiti prašumu kao marljivi drvosječa, ne ostavljajući niti jedan panj niti stabljiku. Voli kada je sve uredno, svaka mala travka, svaka vlas na glavi. Samo što u njoj nema čistine, tek nepoznati oblici, krš, poderani i polomljeni predmeti; nešto su igračke, nešto je pokućstva, ali većinom je priroda: drveće izgorjelo u požaru, osušeno grmlje, slomljene stabljike cvijeća. Puno razbijenog stakla. I, naravno, one: velike sjene. Pokušavam odgonetnuti čije su i što tamo rade, ali ne daju mi. Stavljaju prst na usta i jezivo se smiješe. Spremaju se mučiti je, ubrzo shvaćam. Nazirem oružja koja pripremaju za nju. Promatram ih i čekam da krenu, ali mislim da je čekanje dio mučenja, onaj koji im pruža najveći užitak.


Pitam ju: 


- Kako se boriš s njima? 


Kaže da je oduvijek sa sobom imala oružje. Pokazuje mi svoj arsenal. U njemu je šarenilo predmeta koje niti ne prepoznajem. Pipam teksturu prstima, ona me proučava dok dodirujem nešto što je, shvaćam, njoj sveto. Čini li je to odraslom osobom, pitam se. Bi li mogla živjeti bez svog arsenala? 


Ona kaže:
- Ti nemaš nikakvu zaštitu?


Želim joj reći da moram imati, da bih zasigurno već bila mrtva da nemam, ali reći da nešto postoji, a ne znati to opisati ili pokazati, ne čini se dovoljno dobrim za nju. Zato šutim.


Ona kaže:


- Nedostaje mi ljubav.


- Ti ne znaš što je ljubav - želim joj odgovoriti, naglo i iz nekog razloga ljutito, gotovo bijesno, ali to bi i nju naljutilo, a s tim se ne znam nositi.


Voli se ljutiti, osjećam. Tada joj, kao pred oluju, grmljavina ispuni tijelo. Svaki djelić napne se i postaje spreman na skok, na udarac, na zamahivanje. Nešto se uvijek dogodi, primjećujem, nešto važno. Ljutnja ne ostaje sjediti sama, plakati u sobi, ljutnja se uredi, izađe van, zavlada gradom. Voljela bih hodati s njezinom ljutnjom, ruku pod ruku, polako i ponosno, ali ne usuđujem se to ju zamoliti. Umjesto toga, ponovim da mi nedostaje majka. Pita me što je majka, ali ja ne znam odgovor.

 
Ona kaže: 


- Kako ti može nedostajati nešto što ne poznaješ?


Ne poznajem, ali znam što mi nedostaje, želim joj reći. Bezuvjetni zagrljaji. Mirno, utješno diranje po lopaticama. Topli oblozi oko čela. Prihvaćanje mog tijela, kada se povećava i kada se smanjuje, kada vrišti u grčevima ili trpi u tupoj boli, kada se pokušava riješiti slatkog jer je umorno od šećera, od utjehe, od hrane; tijela koje je nekada poletno, a zatim samo spava, leži i ne miče se. Utiskivanje dubokih poljubaca u moje čelo, ruku u moje tijelo, onemoćalo, umorno tijelo. Majka iz koje sam izašla, ali čiji pokreti nisu moji.


Ne govorim joj to, ne još. Gledam njezino lice. Sve na njemu su jasne, oštre linije nacrtane tušem, mojom omiljenim tehnikom. Mala ja dugo crta tušem, najčešće biljke, i trudi se jasno nacrtati svaki list. Mala ja crta dugo, crta stalno, crta crno, samo crno i ne želi propustiti niti jedan detalj. Mala ja je precizna i pomna, ništa joj ne promiče. Kada je gotova, trči majci pokazati sliku dok iz nje izbija čista radost. Mala ja sasvim točno zna kada i gdje počinje i kako i zašto završava svaki crtež koji napravi. 


Ja kažem: 
- Možeš li mi ti biti majka? 


I plačem. Uvijek plačem kraj nje, naročito kada me dodiruje, oprezno kao da u razgrtanju moga tijela traži dragocjenost koja joj je ispala u duboku travu i sada je uplašeno, ali još uvijek s puno nade, nastoji pronaći. 


Ona kaže:


- Sada si i ti majka.


Jesam, kažem. Želim to potvrđivati što češće, kao što ona potvrđuje svoju odraslost. Želim vikati s krovova da sam majka, da me se čuje, da se to shvati, da me se tako gleda, ali da i ja tako gledam ostale, da se tako osjetim, da shvatim puno značenje toga, sve posljedice, sve mogućnosti, sva vrata koja su se otvorila.
Kao i ona koja su se zauvijek zatvorila. 


Želim joj reći da ju ja mogu voljeti, da ju već volim, da je ljubav inače izbor, ali da ovog puta to nisam izabrala. Da me njezine sjene ne plaše, da nemam straha, da je voljeti nju kao crtati tušem, dugo i sretno, samo precizne, jasne, dulje i kraće linije, znati točno gdje što počinje, a gdje završava. Razumjeti sve ono u sredini. Želim ju samo voljeti, dugo, dugo voljeti, i kada mislim na to nešto se u meni slama, ali ne znam slama li se ono što se treba slomiti ili ono što ne treba, a ne znam razliku. Zato joj ništa ne govorim, samo pokušavam prekriti bol loma.


Ona pita:


- Oduzima li ti to što si i sama majka na potrebi za majkom?


Ne - odgovorim. - Samo dodaje. 


Zatim šutimo, a između nas se tiho, kao u punu kazališnu dvoranu, ušuljaju dodiri. Pokušavam je dodirivati onako kao što ona dodiruje mene, ali nikada u tome ne uspijevam. Želim da me osjeti kroz ono što joj ne mogu opisati i pažljivo uranjam u nju, u svaku njezinu poru, osluškujem njezino disanje, pratim ritam njezinog daha. Potrebna mi je potpuna tišina, prostor između udisaja, da joj pokažem što želim. Nakon toga ponovno šutimo jedna pored druge i čini mi se kao da jašemo, svaka na svom konju, s kaubojskim šeširima, u blagom kasu, duboko u sumrak. 


Samo što ja, svakim svojim dijelom, od središta do vrhova prstiju, želim vjerovati da jašemo u sunce.

 

 

 

Share on Facebook
Share on Twitter
Please reload

ZiN Daily is published by ZVONA i NARI, Cultural Production Cooperative

Vrčevan 32, 52204 Ližnjan, Istria, Croatia

OIB 73342230946

ISSN 2459-9379

Editors: Natalija Grgorinić, Ljubomir Grgorinić Rađen & Ognjen Rađen

 

Copyright © 2017-2018, ZVONA i NARI, Cultural Production Cooperative

The rights to all content presented at www.zvonainari.hr belong to its respective authors.

Any further reproduction or dissemination of this content is prohibited without a written consent from its authors. 
All Rights Reserved.

The image of Quasimodo is by French artist Louis Steinheil, which appeared in  the 1844 edition of Victor Hugo's "Notre-Dame de Paris" published by Perrotin of Paris.

ZVONA i NARI

are supported by:

ZVONA i NARI - Library & Literary Retreat - Vrčevan 32, 52204 Ližnjan, Croatia - + 385 99 232 7926 - zvonainari@gmail.com - (c) 2011.-2018.