Pjesma Marije Dejanović u konkurenciji je za ZiN nagrade.
Marija o sebi kaže: "Rođena 1992. godine. Objavljivala je pjesme u raznim časopisima (Poezija, Forum, Republika, Zarez, Riječi itd.), zbornicima i na internetskim portalima u regiji. Za rukopis Bilješke za vodvilj o ozbiljnim odlascima (nož, sunce, tanjur) bila je među pohvaljenima na natječaju za nagradu Goran 2015. godine, a za rukopis Migrena u tlu 2017. godine. Osim poezije, ponekad piše i prozu, kritiku i dramu. S proznim rukopisom 2017. godine ušla je u uži izbor za nagradu Prozak, prva kritika izašla joj je iste godine u časopisu Riječi. Na Danima ogranka mladih HDDU izveden joj je prvi dramski tekst. Izvodila je svoju poeziju na nekoliko festivala u Hrvatskoj i Sloveniji.Studira komparativnu književnost i pedagogiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu."
Marija o svojoj poetici: "Trudim se pisati tekstove koji su dovoljno semantički široki da mogu poslužiti kao matrica različitim vrstama čitanja, a da istovremeno budu dovoljno intenzivni da ostave neki dojam na čitatelja. Stihom želim: sugerirati stvari koje ne mogu izreći unutar okvira racionalnog diskursa; promijeniti nekome pogled na neki svakodnevni predmet; ponekad učiniti da netko intenzivno osjeća nešto."
Moje najveće prednosti kriju se u prstima
koje nemam. Zaglađenih površina
lakše je udariti svoj pečat danu. Lakše je prestići pčele.
Kopitima nije teško brojati mogućnosti:
jesam ili nisam – uglavnom su dvije.
Postoje četiri mogućnosti ako se broji i nogama.
Za to je potrebno leći na leđa, kao čovječji san
tako pravi konj ne bi ni mrtav legao.
Može se igrati sjedenja – lako.
Lakše je umočiti ruke u ćup gdje se skupio med.
Nema trenja između prstiju, očvrsnule teksture
bezbrižno očekivati ose koje će doći.
One sijevnu kao jato šarenih zlatnika,
jake im čeljusti pronose vrijeme u škripcu.
Dani se skrivaju u šarama crne i žute.
Godina nastane kad zapleše žalac.
