Proza Ive Pejković u konkurenciji je za ZiN nagrade.
Iva u svojoj biografiji ističe:
"Rođena 1984. godine u Zadru. 2009. diplomirala je na Odjelu za izobrazbu učitelja Sveučilišta u Zadru. Objavila roman Mačka u čizmama u ediciji Katapult, Rijeka, 2007. Vodi Klub čitatelja za mlade u Gradskoj knjižnici Zadar. Urednica je portala ezadar i freelance novinar. Nekoliko godina vodila blog za Večernji list s književnim kritikama i tekstovima posvećenima knjizi. Kratke priče objavila na više online portala te Zarezu, Slijepom putniku i zbirci Rukopisi33. Član Udruge Zadarskih pisaca ZaPis s kojima organizira Kalibar bestival u Zadru. U slobodno vrijeme crta i ilustracije objavljuje na Facebooku."
Iva o svojoj poetici: "Kratka izjava o sve kraćim zapisima... S romana "Mačka u čizmama" koji je nastao u mladosti uplovila sam tako u brušenje, tesanje, ribanje i skraćivanje teksta. Ogoljavanje do srži, s misijom - kratkom formom zahvatiti što dublje u vlastitu nutrinu i kaos svakodnevice iscijediti u najsočniju literarnu ponudu. Odgovoriti na vlastitu potrebu za izrazom i poigravanje naizgled nevažnim temama i detaljima. Poseban naglasak na sve što ljude ispunjava nemirom i nelagodom. Osvjetljavanje mraka, puštanje kostura iz ormara, paljenje uspomena! Tekstovima želim razbuditi, gurnuti, ponekad samo šapnuti. I ono u što sam sigurna jest da potraga za boljim tekstovima nikada ne prestaje. Pisac neka piše dok je živ!"
Imam 99 problema u životu, a kokosovo ulje je rješilo onako njih 87. Statistike su danas pokazale da su žene sve češće na rukovodećim pozicijama u tvrtkama lijevo orjentiranih direktora. Ali kako je to moguće, pitam se dok guram žlicu kokosovog ulja u usta, kako mogu biti na rukovodećim pozicijama ako postoji direktor? Gospodine direktore, danas je ponedjeljak i vrijeme je za naš redovni sastanak. Kada budete spremni, pritisnite tipku. Da, baš tu. Tipka je ona mala kuglica koja se nalazi s vaše lijeve strane. Lijeve, lijeve, gospodine direktore.
*** Udah, izdah. Udah, izdah. Obrve je najbolje počupati pincetom nakon kupke ili tuširanja, jer su tada pore proširene pa će dlačica izaći lako i bezbolno. Obrve je najbolje čupati petkom navečer kada nema ništa na TV-u, a susjedov wi-fi je u teškoj blokadi. Ako se smiješ samome sebi ispred ogledala, tvoj mozak šalje poruku samome sebi da je dobro. Kao, sretan si. Zadovoljan. Imaš bore smijalice. Zašto se te bore toliko cijene? Kako možemo znati da su bore nastale od pravog, iskrenog smijanja zbog sreće, a ne od pretvaranja pred ogledalom? Zna li mozak više od epiderme? La vie, la vie, la vie, la vie, la vie, lavie, la vie, la vie. U francuskom crtiću sve se činilo tako jednostavno.
*** Pušim na bakinom grobu. Rujansko poslijepodne, ono vrijeme kada nisi siguran jeli ti hladno u kratkim rukavima ili vruće u majici s kapuljačom. Imam rupu na čarapi, shvaćam dok prevrćem suho cvijeće iz jedne vaze u drugu. Zabavljam se promatrajući kako mravi s crvenim glavicama nose mrvice preko bakinog imena. Osjećam se kao u spotu Ramštajna, maskara mi se zalijepila za trepavice, jeftina je i nije vodootporna. Mobitel sam stavila na opciju let. Letim. Prelijećem pogledom s jednog križa na drugi, zaustavljam se kod zelenog spomenika na grobnici Battara. Ona je zvijezda Gradskog groblja. Meni je prekrasna. Tiskarica. Solo kraljica 19. stoljeća u Zadru. Moja baka i Marina Battara su susjede s grobnog polja. Rujansko poslijepodne, osjećam dvije tri kapi na nosu, jebemti počinje kiša. Što sad. Razmišljam hoću li se vratiti kući preko Stanova ili da ipak odem autobusom. Nisam se vozila gradskim autobusom godinama. Zamišljam kako bi to moglo izgledati. Ušla bi u autobus, blago se osmijehnula vozaču, on bi imao sunčane naočale iako sunca više nema i plavu košulju s mrljama znoja pod pazuhom. S radija bi treštao novi hit Ivana Zaka. U autobusu ne bi bilo više od dvoje, troje ljudi, sva bi sjedala mogla postati moje. Iz torbe bi izvadila neku zbirku kratkih priča. Ili možda čak poezije. To bi moglo biti romantično iskustvo. Ali nisam sigurna. Romantično je pokisnuti. Kosa ti se zamrsi i zalijepi na obraze, zgužvana si i krhka, smlavljena prirodnim silama.
*** Sanjam da sam preskočila kozlića. U dvorani za tjelesni nikad se nisam osjećala sigurno. Strop je bio previsok, a svlačionica preuska i smrdila je na hormone i vlažne kišobrane. Martina nije imala sise, a ja sam kupila košarice B u sedmom razredu. Kupila sam i crni lak za nokte. To se najviše svidjelo profesorici iz geografije. Između Meksika i Sjeverne Amerike izbacila me iz razreda. Provela sam pola sata u WC-u. Izvadila sam lak za nokte i počela crtati po vratima. Nacrtala sam zvijezdu, mjesec i malog pauka. Neka generacije iza mene znaju da sam bila tu. Važno je ostaviti trag.
