Discovery: Ernad Osmić

February 26, 2018

 

Priča "Discovery" Ernada Osmića u konkurenciji je za ZiN nagrade, kao i njegova poezija objavljena u lipnju 2017.

 

 

Ernad Osmić rođen je u Brčkom 1989. godine. U period od 1992. do 1999. godine živio je u Hamburgu, Njemačka. Dodiplomski i master studij završava u Tuzli na Filozofskom fakultetu na odsjeku za Bosanski jezik i književnost. Bavi se pisanjem poezije, kratkih priča, filmskih scenarija i eseja. Izdao je zbirku pjesama „Inat jezika“ 2016. godine. Radovi su mu objavljivani u nekoliko časopisa, antologija i zbornika. Živi i uči u svom rodnom gradu na Savi.


Ernad o svojim pričama: "Kad pišem, objašnjavam sebi stvari. Međutim, dok ih sebi objašnjavam pisanjem, samo se još više zapetljam pretjeranim analiziranjem. Neka neko drugi pročita da mi može objasniti."

 

 

DISCOVERY


Aleksa me gleda. Sjedi i gleda. Ne progovara. Žar cigarete mu je zahvatio filter. Ipak, on je prinosi ustima i žedno povlači taj posljednji dim kao da će mu biti zadnji kojeg će u životu povući. Zatim je gasi.
– Imaš li ti Discovery? – upita kao da nastavlja neki razgovor odranije.
– Nemam – rekoh. – Ne gledam televiziju. Samo se nasikiram.
– Zato te pitam imaš li Discovery – počinje da me ubjeđuje, a nisam bio siguran u šta niti zašto.
– Nemam – ponovio sam tresući glavom.
– Trebaš sebi nabaviti. Da vidiš jest dobro – reče i nasmiješi se.
– Imam internet. Imam torente, šta će mi Discovery? – odgovorio sam pomalo odvratno. – Na YouTubeu imaš sve emisije sa Discoveryija.
– Jesi li kad gledao Discovery na YouTubeu?
– Nisam, ali mogu kad god hoću.
– Eto vidiš, to ti je ono isto kad lovac sebi kaže zec je u šumi, odoh ja vatru naložiti.
– Ne ide tako poslovica – ispravio sam ga.
– Ma koga boli kurac kako ide poslovica. Znaš na šta mislim. Imaš, k'o da ga nemaš, a sebi govoriš da imaš.
– Dobro – rekoh i učinih pokret rukom kao da motam neku nevidljivu strunu oko ručnog zgloba. Čudan je to pokret. Kao da pokušavamo premotati stvarnost unaprijed. Nestrpljivi smo, pa premotavamo, kao da je život film na VHS kaseti. – Šta sa Discoveryijem? Pređi na stvar.
– Nisam završio ovo o lovcu – reče on kao da me želi namjerno provocirati. – Imaš na internetu sve te emisije, ali ih nikad ne gledaš. Nećeš sebi nikad pustiti Discovery emisiju na laptopu ili kompjuteru. Ali, ovako kad naleti na TV-u, nije ti mrsko ni odgledati, pa i zaspati uz nju. Zato te pitam.
Klimao sam ubrzano glavom. Shvatio sam njegovu poantu još od samog početka, ali ga nisam htio prekidati. U pušionici smo bili samo on i ja. Zapravo to nije bila pušionica. Na vratima je bio jasno istaknut znak o zabrani pušenja. Bila je to prostorija za posjete. Ali eto, kod nas se sve može, pa zašto ne i to: desetak metara od tebe se žene porađaju, a ti sjediš i dumanaš. Uz blagoslov dežurnog doktora i dežurne sestre, da napomenem. Nije čudo što smo svi u ovom gradu ovakvi kakvi smo.
– Daj mi cigaru – rekao sam mu od nervoze kad je završio svoje pripovijedanje. On mi pruži kutiju.
– Jesi l' spav'o? – upita me dok sam palio cigaretu.
– Tri sata samo – rekao sam i vratio mu kutiju. On je spremi u svoj džep, pa je ponovo izvadi da i sam zapali još jednu.
– Kol'ko će još biti? – namršti se Aleksa značajno i povuče dim.
Pogledao sam ga zbunjeno. Uvijek je bio pomalo nedorečen, ali mi se u tom trenutku činilo kao da je dosegao neki do tada neviđeni nivo pogubljenosti.
– Kol'ko će biti još čega, Aleksa? Nemam pojma šta me pitaš.
– Azra. Kol'ko će još bit ovdje? Kol'ko dugo?
– Nemam pojma. Dok se ne porodi valjda. Otkud znam?
Šutjeli smo. Plavi smrdljivi dim se motao oko naših glava i još više umrtvljivao naše moždane ćelije. Bili smo hipnotizirani brigom i nikotinom… i nestrpljenjem… i dosadom. Zapravo, čitava situacija nas je pomalo uspavljivala. Radijator ispod prozora je gorio kao da je pripojen na zemljino jezgro.
Nisam bio pušač, ali sam morao nečim da zabavim samoga sebe. Da utišam glas u glavi koji bez pauze nameće najstrašnije misli. A, i kad uspijem da ga malo umirim, onda ono crnilo koje se nalazi u predjelu prsa počinje lagano spuštati prema želudcu. Pa ga stišće i pritišće dok ne izazove toliku muku i nervozu da refleksivno skočim iz stolice i počnem hodati po sobi.
To se sada nije desilo jer sam imao cigaretu u ustima. Deset godina pušač, tri godine evo bez ijedne cigarete, i sad zapalio. Osjetio sam da sam ponovo u igri. Neće ostati na ovoj jednoj, to sam već znao. Još sad kad dijete dođe… kud neću imati para za dijete, kud neću ni za cigarete. Ne znam šta je gore.
– Uglavnom, Discovery ti na engleskom znači otkriće – nastavi Aleksa kao da nije bilo prekida u njegovom pripovijedanja.
– Zajebavaš me? – rekao sam sarkastično, što je on ignorirao.
– Ja, većinom, gledam one emisije o životinjama u divljini. Znaš li zašto? – pitanje mu je bilo toliko bezazleno da sam ostao na trenutak bez teksta.
– Otkud ja znam! Jer voliš životinje – pokušao sam pogoditi razlog.
– Ne – odmahnu on cigaretom, pa se predomisli. – Dobro, i to. Ali, uglavnom zbog tog otkrivanja. Zato se i zove kanal Discovery.
– Kakvog otkrivanja?
– Svih vrsta otkrivanja – reče on i namjesti se u stolicu kao da će nešto poduže objašnjavati. – Ali, kad gledaš te životinje, ti zapravo otkriješ naše ponašanje. Životinje nemaju filter; jezik u koji zamotaju svoje namjere. One žive bez ustručavanja, a ne k'o mi. U životinjskom svijetu nema filozofa da nešto raspravljaju, nema laganja, nema tračanja, samo postoji ono što učine. To je jedino što je bitno. Nema nesporazuma. Tako je kako je.
Gledao sam ga nestrpljivo i čekao da završi svoju misao.
– I šta sad? Trebamo i mi tako k'o životinje? Šta pričaš?
– Ma, ne! Hoću da kažem kako je to suština svega onoga što mi zamotamo u naše pričanje i pisanje. Sve se svodi na to šta na kraju bude, a ne šta se govori i piše – pokušao je objasniti, ali mu je smisao izmicao, pa je očima lutao po sobi kao da gleda kuda je nestao.
– Razumijem – klimnuo sam glavom.
– Je l' stvarno razumiješ šta hoću da kažem? – pitao me je.
– Razumijem. Što te ne bih razumio? Nisi ti toliko dubok da te ne mogu upratiti – rekoh i povukoh dim. – Sve što radimo jedni drugima je na kraju isto što životinje u divljini rade, samo što mi to zamotamo u riječi. 
– Bravo. Jezikom sve svoje radnje odlažemo, odlažemo dok u jednom trenutku više ne možemo odložiti, pa sve pukne i ode u vražju mater – mahao je rukama kao da želi dočarati kako bi to što je rekao izgledalo u fizičkom svijetu. – Gledamo žena i ja neki dan tako one lavove. Ženke se okupe oko tek ubijene gazele i jedu. Kad ono, eto ti ide mužjak. Sve se one sklanjaju osim one jedne koja ga nije vidjela. On joj priđe i zubima za vrat. Ona skoči k'o da je đavola vidjela i pobjegne kako bi on mogao jesti. Jede on tako. Polako. Mezi, što bi se reklo, a one stoje sa strane i čekaju. Završi on i okrene se, i tek onda lavice nastave da jedu. To su ti original ovi naši krkani koji, kad vide da ne mogu nekoj ženi intelektualno parirati, izlaz samo vide u fizičkoj snazi. Znaš oni što kažu neka muškarac i žena počnu kopati kanal, pa da vidimo pravu ravnopravnost ili neki sličan idiotizam. 
– Vidim puno si razmišljao o tim lavovima – rekao sam pomalo iznenađen ovom njegovom analogijom.
– Moraš. Dođe samo. Otkrivaš dok gledaš. Svaka ta životinja i svako ponašanje je isto kao i kod ljudi, samo moraš otkriti šta je u pitanju – objasnio je. – U nekim su stvarima čak i napredniji od nas. Ima ova jedna vrsta majmuna, zovu se bonobo majmuni, kod kojih su naučnici otkrili da tresu glavom kada nešto ne žele ili kad im nešto ne odgovara. To sāmo po sebi nije čudno, ali je čudno koliko se to poštuje kod majmuna. Prilazi jedan muški majmun ženki da se pare. Sezona im je, pa idu redom jedni s drugima. Uglavnom, on joj prilazi s tom namjerom, a ona trese glavom. On zastane, gleda u nju neko vrijeme, ona i dalje trese glavom, on se okrene i ode. A, kod nas ljudī imaš manijake koji ne mogu prihvati kad ga neka žena odbije, pa je počne spopadati, vrijeđati, pa i napastvovati jer nije po njegovom. Čak i majmuni znaju da „ne“ znači „ne“, a ovim našim manijacima to moraš objašnjavati po hiljadu puta i opet neće shvatiti.
Napravio je malu pauzu i povukao dim cigarete. Zatim ju je ugasio u pepeljari i nasmijano nastavio:
– A političari naši, isti oni gepardi kad napadaju krda gnuova. Čim vide da su ujedinjeni, isto miševi se povuku u travu. Ne miču. Ali, druže, ako te vide da si se sām izložio, poderu te k'o novine.
– E, to si ga ubo majstorski – nasmijah se ja i također ugasi cigaretu.
Pogledao sam prema vratima. Bila su napola odškrinuta, ali u hodniku se još uvijek niko nije pojavljivao. I Aleksa se nage ne bi li ugledao koga. Ni sām nisam bio siguran ko je od nas dvojice bio nervozniji. On sa svojom potrebom da blebeće o životinjama i, kako sam kaže, otkriva tamo neke sličnosti i paralele sa ljudima, ili ja koji sam prekršio svoju trogodišnju zakletvu da neću cigaretu zapaliti. Sad sam ponovo na nuli.
– Jesi li sebe otkrio? – pitao sam ga kako bih prekinuo tišinu.
– Molim?
– Vidim da si dosta razmišljao o tom otkrivanju. Kako te životinje podsjećaju na ljude oko tebe i sve to… Ima li neka da liči na tebe? Neka s kojom se ti poistovjećuješ?
– Pa, znaš šta – reče i jedva primjetno se nasmiješi – neki dan baš naletim na jednu emisiju o pticama, i počnem razmišljati o tome.
– Koje ptice? – pitao sam.
– Neke, nemam pojma. Ptica… obična neka – pokušao je objasniti. – Kad kažem riječ ptica, pa ono što vidiš prvo u glavi. E, takva ptica.
– Dobro – klimnuo sam glavom. – Šta s nje?
– Sjedimo žena i ja i gledamo kako se jato tih ptica priprema za odlazak na jug. Jesen stiže, a one kao nervozne pred taj daleki put. Mislim… to naprave tako ovi što snimaju i montiraju emisiju da izgleda dramatično, razumijem ja to. Uglavnom, dođe taj dan i sve one krenu prema jugu, osim dvije ptice koje ostanu tu gdje jesu. I sad to valjda ovima koji snimaju emisiju bilo interesantnije nego pratiti ptice koje lete prema jugu. Ostanu oni tu i čitavu zimu snimaju te dvije ptice kako se muče i jedva preživljavaju, a narator objašnjava kako je to zbog moždane mane koja ih sprječava da poslušaju svoj instinkt i da jednostavno odlete prema jugu kad i sve ostale ptice. Rode se tako. To je genetska anomalija koja ih veže za prostor gdje su rođeni bez obzira koliko loši uslovi za opstanak bili. Uglavnom, okrenem se ja ženi i kažem: „Evo nas. Original. Udareni u mozak. Svi odoše, samo mi ostajemo gdje jesmo.“
– Ko je otac? – iznenada nas prekinu glas dežurne sestre, koja se poput duha pojavi na vratima. Aleksa i ja ustadosmo bez riječi. – Čestitam, dobili ste malog dječaka. Dugo je trajalo, ali nije bilo nikakvih komplikacija. Možete doći da vidite – reče sestra i nestade jednako brzo i neupadljivo kao što dođe.
Obojica smo drhtali. Zagrlili smo se i čvrsto se stisnuli jedan uz drugog.
– Kažem ti ja, sve će biti dobro – reče Aleksa, ne bi li me smirio. – Idemo, šta čekaš?
Htio sam da krenem, ali me noge nisu slušale. Kao da su odjednom bile zabetonirane u neku nevidljivu masu, s mjesta se nisam mogao pomaknuti. Aleksina bezazlena priča o glupom Discoveryju i njegovim analizama mi se poče motati po glavi. Kao opomena.
Okrenuo sam se Aleksi:
– Šta je bilo na kraju s pticama?
– Nemam pojma. Zaspao sam prije nego što je završilo.

 

 

Share on Facebook
Share on Twitter
Please reload

ZiN Daily is published by ZVONA i NARI, Cultural Production Cooperative

Vrčevan 32, 52204 Ližnjan, Istria, Croatia

OIB 73342230946

ISSN 2459-9379

Editors: Natalija Grgorinić, Ljubomir Grgorinić Rađen & Ognjen Rađen

 

Copyright © 2017-2018, ZVONA i NARI, Cultural Production Cooperative

The rights to all content presented at www.zvonainari.hr belong to its respective authors.

Any further reproduction or dissemination of this content is prohibited without a written consent from its authors. 
All Rights Reserved.

The image of Quasimodo is by French artist Louis Steinheil, which appeared in  the 1844 edition of Victor Hugo's "Notre-Dame de Paris" published by Perrotin of Paris.

ZVONA i NARI

are supported by:

ZVONA i NARI - Library & Literary Retreat - Vrčevan 32, 52204 Ližnjan, Croatia - + 385 99 232 7926 - zvonainari@gmail.com - (c) 2011.-2018.