Sva ta pisma: Željka Horvat Čeč

February 28, 2018

 

Pjesme Sva ta pisma, Otoci su Alcatraz i Sumnjam u bolest i ljubav Željke Horvat Čeč u konkurenciji su za ZiN nagrade.

 

Željka u svojoj biografiji ističe: "Rođena je u Čakovcu 1986. godine. Objavila zbirku pjesama „I zvijezde se smiju krhkosti“, te zbirku priča „Kauboj u crvenom golfu“, dok je za istoimenu priču bila nagrađena na natječaju za kratku priču „Zlatko Tomičić“. U izdanju VBZ-a objavila je zbirku pjesama „Moramo postati konkretni“, koja je bila u finalu nagrade Kamov i u Booksinom je izboru 5 najboljih knjiga objavljenih u 2015. godini. Proznu knjigu „4 brave“ (VBZ) objavila je 2016, a ulomci su objavljeni u nekoliko časopisa/zbornika: Kritična masa (finale nagrade Sedmica), Ulaznica, Biber (finale nagrade Biber), European Literature Network (engleski prijevod). Uvrštena u antologiju mladih pjesnika regiona „Meko tkivo“. Dobitnica je prve nagrade Ulaznica za poeziju 2013. godine , a pjesme su joj prevedene na engleski, njemački, francuski i švedski. Članica je pjesničke platforme Versopolis od 2016. godine.


Objavljuje u književnim časopisima (Re-u, Ulaznici, Temi, Zarezu) i nastupa na raznim festivalima (Littfest, Vrisak, Lit Link, Casanovafest, Prvi prozak na vrh jezika, Goranovo proljeće, Forum Tomizza).
Živi u Rijeci, više ne igra nogomet, ali organizira književne tribine „Pisac i građanin“. Glasnim praćenjem utakmica podržava Green Bay Packerse, Arsenal i Rijeku. Možete je pronaći na facebooku ili web stranici www.zhecec.com"

 

Željka o svojoj poetici: "Većina pjesama ima (barem neku labavu) narativnu strukturu. Lirski subjekt se kreće u okviru žongliranja privatnog i javnog, češće nudeći intimne momente kroz konkretne banalne pokrete/djela, intimne momente koji su najčešće u domeni propitkivanja egzistencije, bolesti, ili puno suptilnije; ljubavi. Kroz pjesme se često protežu ironija, metonimija te narativni obrati. Konkretizam i ekonomičnost stiha često su u svrsi prijenosa direktne ideje i semantičke igre koja gradi narativni obrat."

 

Željku fotografirala: Milica Czerny Urban

 

 

Sva ta pisma

 

pišem ti pismo svako jutro

pa ga na večer lomim u stihove

onako kako je baka lomila triješće

s rukama

sa zvukom

za nestajanje

iscijedit ću misli u malu staklenku

onu od kapara ili onu od inćuna koju kupujemo često

staviti u frižider

između cikle i zelenih maslina, malo iza

da se pretvore u sivo-zeleno dlakavo biće kao ona

kremšnita na koju smo zaboravili

osjećaje ću baciti u onu mašinu za rezance

osušiti ih i pakirati u vrećice

staviti ih kraj čaja od mente

i onog od matičnjaka za kojeg kažu da smiruje

danas smo lovili sunce i zdravlje uz more

i spremali kamenje u vrećice na zip

pišem ti pismo na večer pa ga skrivam

u ladici sa čarapama, tamo duboko desno

kraj elastičnog zavoja za stopalo jer danas

neću stići lomiti rečenice

 

 

 

Otoci su Alcatraz

 

te najlon vrećice koje si ostavila kraj ulaznih vrata

još uvijek stoje tamo

izgledam zapušteno

i smrde mi noge od tvojih čarapa

one jedne koju ne skidam

one za koju smo mislile da ju je pojela veš mašina

na točkice i ždralove

nitko nema takve čarape

nitko nema takav pogled mislila sam dok smo stajale

u redu za sladoled na onom otoku na koji uopće nisi htjela ići

jer otoci su teški i teško dišeš na njima jer otoci su Alcatraz

otoci su sraz čovjeka

i bez veze smo brojile zvijezde koje voliš

samo nemoj velikog medvjeda govorila si

sada u prašini maloga grada smrdim s jednom čarapom

dok si ti otišla na veliki otok koji izlazi iz Europe

tako kažu na televiziji

kažu i bit će snijega i kiše, ali ne na našim otocima

na otocima je uvijek vedro kao i u vezama koje prežive

samo mi se nismo znale vratiti zajedno

mirišeš na dim marihuane rekla si i otišla u šlapama

koje nisi ni oprala od onog pada po crvenoj zemlji

a rekla si da hoćeš

i da ćemo zajedno

i najlon vrećice baciti u smeće

 

 

 

Sumnjam u bolest i ljubav

 

sumnjam u boje; ne znam više koja je koja,

razlijevaju se preko rubova svijeta i uvlače u crne točke

svijest mi se zabija u kut i postajem ništa

voliš li me kada me nema?

jesam li ja ja i kada ukočeno tijelo bez svijesti stoji kao

skulptura u muzeju grada kraj slučajnih prolaznika

sumnjam u svijet, uspomene, svjetiljke,

vozila za hitnu pomoć i aparate sa crticama

sumnjam u riječ epilepsija jer zvuči kao neka opaka bolest ili glupost

kao tepsija - sve, a ništa

ne volim bolest jer mi jede život malom žlicom praveći se da nije tako

kao ja u krevetu s teglicom Nutelle

sumnjam u smrt jer toliko je puta već dolazila

pa trupnula vratima i otišla u zadnji čas

sumnjam da si ti pojela onu čokoladu s lješnjacima

jer ostali su samo lješnjaci

bojim se da će od mene ostati samo dijagnoze

i nešto crno, kao fotografija

sumnjam da ću se moći javiti telefonom kada odem

pa već sada smanjujem fond riječi; brišem ih iz rječnika

sve ih je manje pa sumnjam u nalaze, magnete i strojeve

a opet pišem pjesme sve više i sumnjam, sumnjam u sve

najviše da nećeš znati iz te hrpe riječi pročitati da te volim

sumnjam

 

 

Share on Facebook
Share on Twitter
Please reload

ZiN Daily is published by ZVONA i NARI, Cultural Production Cooperative

Vrčevan 32, 52204 Ližnjan, Istria, Croatia

OIB 73342230946

ISSN 2459-9379

Editors: Natalija Grgorinić, Ljubomir Grgorinić Rađen & Ognjen Rađen

 

Copyright © 2017-2018, ZVONA i NARI, Cultural Production Cooperative

The rights to all content presented at www.zvonainari.hr belong to its respective authors.

Any further reproduction or dissemination of this content is prohibited without a written consent from its authors. 
All Rights Reserved.

The image of Quasimodo is by French artist Louis Steinheil, which appeared in  the 1844 edition of Victor Hugo's "Notre-Dame de Paris" published by Perrotin of Paris.

ZVONA i NARI

are supported by:

ZVONA i NARI - Library & Literary Retreat - Vrčevan 32, 52204 Ližnjan, Croatia - + 385 99 232 7926 - zvonainari@gmail.com - (c) 2011.-2018.