Gospodar puževa: Tomislav Stanić

March 2, 2018

 

Priča "Gospodar puževa" Tomislava Stanića u konkurenciji je za ZiN nagrade.

 

 

Tomislav o sebi: "Rođen u Koprivnici 21. 4. 1995. Završio srednju farmaceutsku školu u Koprivnici, studira kroatistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu."

 

O svom radu: "Proza je kombinacija proze u trapericama i Borgesovske i Kafkijanske fantastike. Poezija je u strogoj formi soneta, često prožeta nadrealnim motivima i motivima prirode."

 

GOSPODAR PUŽEVA

 

Jedne kišne i tmurne jeseni, zaželjela se zagrebačka obitelj seoske okoline. Ne samo na sat vremena, jedan vikend ili tjedan dana, već do kraja svojih života. Otac Vedran, majka Anastazija i kći Gordana kupili su kuću u središtu jednog većeg podravskog sela. Oca je poveo posao, majku ljubav prema njemu, a kćerku naredba. 


Brzo su se uklopili u novu novcatu sredinu bez dizanja iznad svih zbog toga što su stigli iz urbanih prostora u priprosti seljački puk. To se najviše pokazalo na malenoj Gordani, koja se već od prvih dana, kada je krenula u prvi razred osnovne škole, počela zanimati za živi svijet u prirodi oko sebe. Voljela je životinje i češće s njima provodila vrijeme nego s ljudima. Katkada bi skupljala skakavce u staklenke i hranila ih travom misleći da im pomaže. Istu je stvar radila i s ostalim insektima, no najviše ju je fascinirala životinja koja je kod većine mještana izazivala neke potpuno drugačije osjećaje.


Pet godina nakon njihova dolaska na selo, kada je Gordana krenula u peti razred, cijela je škola jedne jeseni pošla na „školski cross.“ Bio je to manji izlet u šumu na koji su svaki razred vodili njihovi nastavnici, odnosno razrednici, a nakon što bi obišli neke dijelove šume kao miniplaninari, za kraj tog „crossa“ otišli bi do jezera nedaleko od lokacije njihovog miniplaninarenja te bi tamo održali sportska natjecanja u graničarima, nogometu, skakanju u vrećama i raznim aktivnostima koje bi obradovale te vesele, sretne duše koje ne znaju što ih sve u životu čeka.
Cijelim putem do planinarskog doma, držali su se ručicama Gordana i Filip kako su im naredili razrednici bojeći se da se ne izgube u prirodi. Međutim Gordana očito nije obraćala pažnju na njihove riječi i otrgnula se od Filipove ruke koji je zatim naglo potrčao za njom ne usudivši se ni pisnuti da ne ispadne tužibaba. Nitko ih nije vidio budući da su bili zadnji u koloni. 


Filip je potiho dovikivao za Gordanom:


„Kam ćeš!? Budu nas vidli!“


„Ne budu. Bum se ja vratila!“ rekla je Gordana i zagledala se u tlo.


Filip je uzrujano stajao kraj nje i čekao da se pomakne. Sada se već počeo bojati da se ne izgubi u šumi jer je kolona bila već gotovo izvan njegova vidika. 


Gordana je zatim podignula velikog puža s narančastom kućicom veličine njene šake. Gledala je u njega kao dijete u novu igračku. Ta se njegova kućica odražavala u njenim smeđim očima kao zlato, a ona se osjećala upravo kao da zlato i drži na svojim malim dlanovima.


„Gle ga! Ja bum si ga doma zela!“


Filip je istog treba potrčao prema koloni koju je jedva vidio. Njegov strah prema puževima postao je još gori, a kada je Gordana podignula to ljigavo, odurno stvorenje, pomislio je kako mu je htjela namjerno nauditi, no ona o njemu nije znala gotovo ništa osim imena, prezimena i gdje živi. Katkada bi čovjek pomislio da je to dobra stvar, međutim na njoj su takve situacije ostavljale golem, bolan, užaren pečat koji se ne skida do kraja života. Zbog toga što ju je poznavao tek od početka školske godine u petom razredu, njen je život postao kalvarija.


Toga su se dana i ona i Filip uspješno vratili u kolonu, no Filip je ipak dospio puno prije nje. Kada je ona stigla, Filip je već raširio laž da je Gordana lizala puža i htjela da on učini istu stvar. Budući da su djeca sklona vjerovati svemu što čuju, glasina se proširila na gotovo sve razrede, i tako je Gordana bila izbačena iz bilokakvog društva isti dan.
Gordanu to, na svu (ne)sreću, i nije toliko pogodilo. Ona je taj dan slavila kao otkriće nove ljubavi prema novoj vrsti životinja koja ju je fascinirala iz dana u dan. Nailazila bi tijekom svog školovanja na svakojake vrste puževa: one s raznim bojama i vrstama kućica,  one bez kućica koji su narančasti, tamnoplavi, crni…


Ljudska ju vrsta nije previše zanimala. S ljudima, odnosno s drugom djecom kontaktirala je zato što je morala, bilo da su njoj pomagali oko zadaće, što je bila velika rijetkost zbog laži koju je proširio Filip, ili zato što je ona u većini slučajeva pomagala drugima oko prirodoslovnih predmeta. Nakon njene pomoći, distanca koju su ljudi držali vratila bi se na onu istu koja traje od petog razreda. Nju, kao što znate, na svu (ne)sreću, ni to nije previše diralo. Ona je imala svoje puževe.


No kada su se bližila vremena kada dječake i djevojčice počinju zanimati stvari koje ih do sada nisu, kada tijelo dobiva potpuno drugačiji oblik, kada glas kod dječaka postaje ozbiljniji i pamet neozbiljnija, a kod djevojčica hormoni udare u visoke note, svijet se mijenja. Sve se mijenja u njihovim očima, pa tako i ljudi, odnosno barem one čahure u kojima boravi ista ona duša koja je u djetinjstvu marila za puževe više nego za ljude. 


Gordanina čahura poprimila je vrlo primamljiv oblik u njenoj osamnaestoj godini života. Narasla joj je i duga, crna i vrlo ravna kosa koja bi joj gotovo cijelo vrijeme skrivala njene tamne oči od ljudskih pogleda, a prostirala se kao svemir bez zvijezda sve do najšireg dijela njene gotovo pravilno isklesane figure. Kao nikad prije, uhvatilo ju je Filipovo oko, koji je izrastao u gorostasa plavih i dobroćudnih očiju i plave kratke kose. Zaboravio je na sve što se dogodilo one osnovnoškolske jeseni čim ju je prvi put ugledao na taj način. Iako su se njihovi gimnazijski putovi razilazili, njihovi životni putovi sreli su se upravo na tom raskršću. Svatko će u svoj grad na studij, ali u jednom malenom selu ostavit će ono malo duše koja je potrebna da se objedini u jednu, pomišljali su.


No ipak Filip nije znao što je prava ljubav za razliku od Gordane. Njena ljubav prema puževima nije skončala do daljnjega. Nastavila ih je i dalje skupljati u većim staklenkama u koje bi precizno stavila svježe i pravilno otkopane komade zemlje s travom na površini koji bi pružali utočište njenim kućnim ljubimcima. I dalje je mislila da im pomaže, a voljela ih je beskrajno. U njima je vidjela ljepotu koju prosto i zdravo čovjekovo oko bez okulističkih pomagala ne bi vidjelo ni iz kojeg kuta, ni pod kakvim osvjetljenjem. Njeni su je roditelji prihvatili takvu kakva jest, te su se divili kako je spremna pomoći i najslabijim i najkrhkijim zemaljskim bićima bez obzira na to kako izgledaju. Voljela ih je, i tu nema uopće sumnje. No voljela je ona i Filipa, ali na drugi način. Nažalost, učinila je veliku pogrešku što mu je to tajila.


Nije mu tajila bezveze. Filip je od malih nogu imao ogroman strah od puževa. Dok druge posjećuju vještice, duhovi i vampiri, Filipa u najgorim noćnim morama opsjedaju upravo puževi. Ta gadna, ljigava, odurna stvorenja koja je priroda stvorila iz svojih najsluzavijih materijala i najlošije dizajnirala upravo da plaše Filipa u njegovoj zbilji i podsvijesti. Nekada davno bi pobjegao kada bi vidio puža, no sada je već skupio hrabrosti zgaziti to maleno, ljigavo i odurno stvorenje kao mu nije mjesto na ovom našem jadnom planetu. Već godinama nije iskusio nešto takvo, no kada bi tada vidio puža, vrlo bi ga vjerojatno ubio.


Jednoga je dana tako Gordana zaboravila poklopiti nekoliko staklenki u kojima su puževi boravili. Sve je staklenke držala u manjem spremištu pokraj kupaonice, koje nije služilo ni za što osim toga i nekoliko metli. Nakon što ih je nahranila, pamet joj je zazujala upravo na Filipa. Razmišljajući tako o njemu napustila je tu prostoriju pjevajući, a staklenke su ostale otklopljene.


Dan poslije toga, našli su se ona i Filip na večeri kod nje u obiteljskoj kući, kada su joj roditelji otišli do Zagreba na nekoliko dana. Provodili su sate dijeleći intimu na mnoge načine, kako tjelesne tako i komunikacijske. Mladost-ludost, rekli bismo. 


„Kak je ovo čudno,“ rekao je Filip nalaktivši se na svoj jastuk na njenom krevetu, „nikad ne bi rekel da bum završil s pucom koja je volela puže.“


Gordana se u tom trenu duboko zamislila.  Njegove su je riječi potaknule na sumnju da je još uvijek obmanut time da je ona konačno zaboravila na puževe. No nije htjela reći ništa o tome jer ju je njegov pogled začarao i nije htjela prekinuti tu čaroliju između tih četiriju zjenica koje se nisu odvajale neko duže vrijeme.


„Baš,“ rekla je nakon duže šutnje, „čudno je.“


I zbog te čarolije je i usnula u lijep san. Filip ju je gledao kako polako tone u svijet noćnih avantura, no njemu se nije spavalo.


Otišao je tako do kupaonice koja se nalazila pokraj otvorenog spremišta u kojem je Gordana čuvala svoje puževe. Nešto ga je zainteresiralo oko te prostorije, jer je bila jedina otvorena od svih ostalih u toj njenoj velikoj kući. Ne bi škodilo malčice proviriti, ipak Gogica spava, pomislio je. No kasnije je poželio da nikada tamo nije provirio. 


Otvorio je vrata spremišta, ali nije vidio gotovo ništa. Zakoračio je u prostoriju tražeći prekidač. Prije nego što je upalio svjetlo u njoj, osjetio je da gazi po nečemu. Osjetio je da gazi po nečemu malenom. Ljigavom. Odvratnom. Sluzavom. Tada je konačno upalio svjetlo.


Slučajno je pogazio desetak puževa golaća, a petnaestak ih je izašlo iz tih nekoliko staklenki koje je Gordana slučajno ostavila otvorenima. U njemu je zagorjela vatra. Nikada u životu nije bio toliko prestrašen. Potrčao je koliko je mogao do svoje kuće. Sve je svoje stvari, svu svoju odjeću i higijenske potrepštine ostavio kod Gordane i nikada se nije vratio po njih. Filip se u tom trenu preplašio, razočarao u život i vrlo vjerojatno nije spavao barem nekoliko dana.


Kada je Gordana vidjela taj prizor sljedećeg jutra, oči su joj presušile. Ridala je nekoliko dana i nekoliko noći. Zvala je svoje roditelje i pričala s njima jer se nikome drugome nije mogla obratiti. Otac Vedran i majka Anastazija pružali su joj utjehu i željeli su biti uz nju. To ih je natjeralo da se brzo vrate iz Zagreba kako bi Gordana pala u njihov zagrljaj i obrisala svoje suze u njihova ramena. Te su suze bile posvećene njenim malenim, palim borcima, koji svojom tromošću i sporošću nisu uspjeli pobjeći od zlobnog Filipa i svojom se krhkoću od njega nisu mogli obraniti. Ta mala, predivna, sićušna bića našla su se pod stopalima gorostasa kojemu ništa u životu nisu skrivili.


„Namjerno je to napravil,“ rekla je Gordana majci lijući suze i dalje. „Ubila bum ga, mama. Drugo mi ne preostaje,“ rekla je vrlo ozbiljno.


„Pusti ga,“ tješila ju je majka Anastazija. „Ne razumije ti on to. On nije dobra duša kao ti. Takve duše treba čuvati, jer takve duše čuvaju život. Ja u tebi vidim nadu. Vidim i sve ostalo što želiš da vidim, ali najviše od svega nadu. Nemoj ti meni ubila bum ga. Zar bi baš htjela riskirati svoj život zbog kretena?“


Gordana je konačno prestala plakati i smirila se na koji tren.


„Malci su poginuli časno, poginuli su u tvoje ime. Kao što vidiš, obranili su te od kretena koji te zapravo nije volio. Da te stvarno toliko volio kao što je rekao, ne bi ga nekoliko puževa spriječilo da bude uz tebe.“


No Gordana je naglo postala zlopamtilo. U njoj je gorjela želja da osveti nevine puževe jer nije htjela živjeti s tim da ih netko slobodno ubija. Ta mala, sićušna, predivna i draga stvorenja. Nije ga htjela ubiti, i kod toga je i dalje stajala, ali sinula joj je još gora ideja. 


Nekoliko tjedana nakon njihovog dramatičnog prekida, Gordana je kupila nekoliko metara užadi i izolir traku. U jednu je plastičnu kantu natrpala nekoliko svojih puževa i nad njima održala govor:


„Danas idete v smrt, upravo onak kak su i vaši braceki i sestrice išli pred par dana. No ovaj put ne budete poginuli bezveze. Ovaj put se osvećujete opresoru i zabijate mu najgori udarac. Nije smrt, ali budete vidli. Molim vas, oprostite mi nakon ovoga. Slavila bum vas v vašem narodu ko svece. Jeste s menom!?“


Ovim je riječima upitala hordu puževa koji kreću na ratnički pohod. Zatvorila je kantu u kojoj su se nalazili plastičnim poklopcem i krenula u svoju ofenzivu.


Događalo se to negdje oko tri sata ujutro. Cijelo je selo spavalo, a Gordana je obijala lokot na ulaznim vratima obiteljske kuće Filipovih. Nevjerojatno je čudo to što internet nauči djecu s vremena na vrijeme obijati brave kao profesionalce. Nitko je, srećom, nije čuo od Filipovih.


Ušla je u njegovu sobu na katu kuće gotovo nečujnim koracima. U jednoj je ruci držala kantu s puževima, a u drugoj konop i izolir traku. Filip je spavao čvrsto kao medvjed. Vjerojatno je zaboravil na to kaj je napravil neki dan, pa sad spi čovek tak slatko da bi mu najradije odgrizla te proklete obraze, pomislila je Gordana u bijesu.


Tada mu je izolir traku čvrsto zalijepila za usta. Nije se micao. I dalje je spavao toliko čvrsto da bi ga čovjek mogao i pljuskati bez buđenja. Zatim je ruke zavezala za šipke na dijelu kreveta iza njegova jastuka, a noge za rešetke na njegovom krevetu koje su se nalazile na suprotnom dijelu. 


Nakon toga je polako iz kante počela vaditi puževe i stavljati ih na njegovo tijelo. Stavila je svih dvadeset puževa koje je skupljala barem tjedan dana. Zatim se u sebi zlobno nasmijala i otišla iz kuće također vrlo laganim i gotovo nečujnim korakom. Otišla je kao da je znala što će se Filipu dogoditi za nekoliko sati.

 

...


Filip je završio u psihijatrijskoj bolnici u Vrapču. O svojim problemima i strahovima od puževa nikada prije nije javno govorio, čak ni pred roditeljima ili stručnim osobljem. Sada više ni ne može. Sve što se sada od njega može čuti jest gromoglasan urlik svake pete večeri u psihijatrijskoj ustanovi. Gordanini su ga puževi izludjeli do najgoreg mogućeg scenarija.


Gordanu je ipak dočekao sudski postupak, no s obzirom na njene školske uspjehe i uzorno vladanje, bila je samo u kućnom pritvoru. Nije imala pojma koliko ju je sreća pomazila po tjemenu. Zaklela se da se više neće nikome osvećivati, ali bilo joj je toliko drago što je osvetila svoje puževe da joj osmijeh jednostavno nije silazio s lica. Spasila sam ih, mislila je u sebi ponosno.


I tako je svake večeri odlazila s ocem Vedranom do jezera. Svaki je put sjela na goli kamen blizu te divne vodene površine i, kao njeni puževi, nečujno uvukla svoja ticala.

 

 

Share on Facebook
Share on Twitter
Please reload

ZiN Daily is published by ZVONA i NARI, Cultural Production Cooperative

Vrčevan 32, 52204 Ližnjan, Istria, Croatia

OIB 73342230946

ISSN 2459-9379

Editors: Natalija Grgorinić, Ljubomir Grgorinić Rađen & Ognjen Rađen

 

Copyright © 2017-2018, ZVONA i NARI, Cultural Production Cooperative

The rights to all content presented at www.zvonainari.hr belong to its respective authors.

Any further reproduction or dissemination of this content is prohibited without a written consent from its authors. 
All Rights Reserved.

The image of Quasimodo is by French artist Louis Steinheil, which appeared in  the 1844 edition of Victor Hugo's "Notre-Dame de Paris" published by Perrotin of Paris.

ZVONA i NARI

are supported by:

ZVONA i NARI - Library & Literary Retreat - Vrčevan 32, 52204 Ližnjan, Croatia - + 385 99 232 7926 - zvonainari@gmail.com - (c) 2011.-2018.