Priča Mare, svjetlosti moja Vladimira Gagliardija u konkurenciji je za ZiN nagrade.
Vladimiro u svojoj biografiji ističe: "Rođen u Puli 1947. godine, gdje živim i danas. Završio Srednju Tehničku školu u Puli i Višu Tehničku školu u Mariboru (Slovenija).
Piše pripovijetke i poeziju na istrovenetskom i čakavskom narječju, kao i na talijanskom i hrvatskom standardnom jeziku. Prvi radovi objavljeni su mu u dnevnim novinama ''La voce del popolo'', ''Glas Istre'', u revijima ''Istra Nova'' i ''La Batana''. Sudjelovao je u zbirkama poezije ''Via crucis Croatiae - Istarska molitva za lipu našu'', ''Svile su he vile'', ''Verši na šterni'', ''Susret riječi - Bedekovčina'' i ''Histria 2'', te u antologijama ''Per molti versi'', ''Priče iz Istre'' i ''Errato''.
Nagrađen je na natječajima ''Istria Nobilissima'' i ''Verši na šterni'', a nominiran je za nagradu na međunarodnom natječaju ''Etniepoesie''u Trstu i na natječaju ''Drago Gervais - Rijeka''.
Sudionik je na mnogim drugim natječajima i književnim susretima."
Mare, svjetlosti moja
»Mate, kasno je, ne idi na more večeras, lastavice nisko lete, na zapadu je veoma zatamnilo, oluja samo što nije počela.«
»Ne plaši se, Mare, batàna je moćna kao što si ti, ljube moja, ha..ha…«
»Smij se smij, ma… nemaš pravo. Ne daj Bog da ti se nešto dogodi u toj ''orahovoj ljuski'' ako te uhvati oluja, kako ću sama s djecom?«
»Dok sam gradio ''orahovu ljusku'', kako ju ti zoveš batànu… ha..ha… pod nadstrešnicom u lučici Šanbucèla, imao san neprestano tvoj lik pred očima: široki bokovi… jaka prsa… moćne ruke… a tek pogled… visok do zvijezda!«
»Mate, Mate što bi ribari rekli da te čuju?«
»Boga… da je barka dobro široka za plivat po najžešćem moru, da ima jaku kobilicu za razgrtat visoke valove, da ima moćna vesla koja će me sigurno doma dovesti, a tek prova… visoka do zvijezda, koje će mi noću kazivati put za doma! S tom ''orahovon ljuskon'' ću, ljube moja, sigurno potući sve valove, oluje i vjetrove, kao što sam s tobom do sada pobijedio sve nedaće u našem životu. Sutra, ljube moja, čekaj me na molu, da mi pomogneš ponesti doma košaru s ulovljenom ribom, kojom ću usrećiti moju voljenu porodicu.«
»Iz tvojih usta u Božje uši, moj Mate. Samo… (pogledala je oblacima zatamnjeno nebo) ne vidi mi se dobro. Rado bih da ostaneš doma. Sutra je novi dan, a sigurno će se i vrijeme proljepšati.«
»Moram otići, jer s onom mizerijom koju ulovim s kraja jedva uspijevamo prehraniti se, a kamo li vratiti kumu posuđene novce s kojima san kupovao daske za gradnju barke.«
»Nisi trebao prodati batelìnu, jer i s njom si ulovio za prehrani nas, i uvijek bi nešto ostalo za prodati.«
»Mare… Mare… s batelìnom san mogao najviše doveslati do Fratarskog otoka, a s batànom ću moći otići do Valùna i svetionika Porer, gdje se lovi bolja riba. Djeca su svakim danom sve veća, trebaju njim knjige za školu, jedan treba hlače, drugi cipele, a i tebi, ljube moja, treba nova haljina da mi budeš lijepa, da ne idemo na misu kao najveće sirotinje na tom svijetu.«
»Neka ti Sveti Nikola da sreću,« pokazala je rukom na crkvu »jer s takvim vremenom nije za otići na more. Barku si tek porinuo u more, a nije ni blagoslovljena… ne nosi to dobro, moj Mate.«
»Ne brini, ljube moja, sve će biti u redu. Sa župnikom sam dogovorio da ćemo blagosloviti moju ''Mare'' ha..ha… sutra nakon večernje mise, a i za to nam trebaju novci.« Stisla je usne i kimnula glavom. Pomilovao sam joj kosu… samo… je li to zablistala suza u njenim očima, ili je to bio zadnji bljesak svijetla kroz oblake zalazećeg sunca!?
Da ne vidi koliko me to zaboljelo, sagnuo sam se, zgrabio smotak mreže i prebacio ga preko ramena, drugom rukom uzeo sam kantu s mamcima, povrazom i parangàlom.
»Zbogom, moja ljube. Sačekaj me sutra kad svane, da stignem otići čim prije na tržnicu prodati ulovljeno.« Steglo me srce videći ju ukipljenu, i… uputio sam se pravo niz Jazvère, čvrstog korka, jer da sam se zaustavio… sve bih bio poslao k vragu i ostao doma pored nje.
Srce mi je veselo zaplesalo kada san skočio u barku, postavio vesla, snažno zaveslao i… batàna pet metra duga, metar i pol široka, sedamdeset centimetra visoka… samo što nije poletjela. Nakon što sam prošao mirnim vodama kanalon Fraškèra, zapuhnula me južina i zapljuskalo namreškano more. Trebalo mi je sat vremena dok sam doveslao do Valùna. Mrežu sam rastegao stotinjak metara podno Premanturskog groblja, a parangàl s mamcima spustio sam u zavjetrinu do Banjòlske uvale, jer je ojačana južina dobro uzburkala more okolo svetionika Porera.
Spustio sam sidro, stavio mamac na udicu, zavitlao povraz iznad glave i lansirao desetak metara dalje, kad… nije prošlo nekoliko minuta da je trznulo. Digao san baràja pedlju velikog, za tim dignuo sam salpu, pa oràdu, kapùna… i tako, kanta je bila do pola napunjena kada je tamno nebo rasparao jaki bljesak iznad Porera… i grunulo je moćno, kao iz topa! Zadovoljan ulovom do tada, nisam išao za time koliko je barka plesala na valovima. Digao sam sidro i doveslao do parangàla. Od sto udica preko polovine bilo je punih.
Počela je oluja, osjetio sam prve kapi kiše. Nije bilo druge nego dignuti mrežu, jer su valovi tjerali plovke na oštre stijene u kraj. Ne daj Bog da se mreža uništi, jer s čime bih poslije hranio porodicu i zaradio novce za vratiti dugove. Neprestano mi se to motalo po glavi dok san dizao mrežu, bacajući je u barku, a ne na provu da se ocijedi, jer bi sigurno pala u more… ne misleći koliko sam tako otežao barku, već do polovice uronjenu. Zgrabio sam vesla i svom snagom zaveslao da se udaljim čin više od oštrih stijena.
Svakim zaveslajem molio sam Svetog Nikolu, da me čuva… barem dok stignem do zavjetrine Šanbucèlske uvale, kad tamo… južina tukući u Verudelu obrnula je na grbinàdu, zakuhavši more kao u vražjem kotlu, sve više tjerajući me na oštre stijene Fratarskog otoka.
Da li sam dobro vidio kroz magluštinu… stisnuo sam oči… da, na vrhu mola u Šanbucèlu treperilo je svijetlo feràla… to je mogla biti samo Mare, ljube moja, koja me čekala. Jadna Mare, svjetlost moja!
Zaveslao sam zadnjon snagom, već dobro raskrvavljenih ruku, lijući suze od radosti. Eeeee… da sam je sinoć poslušao…
Toliko jako je puhalo bacajući ga prema Fratarskon otoku, da nije imao više snage zadržati barku daleko od oštrih stijena. U zadnjem naletu na stijene odupro se veslom, koje je puklo… barka je prasnula, mreža ga je zamotala… voda progutala…
Nisam mogla oka zatvoriti koliko je vjetar zavijao u dimnjaku, bljeskalo je kroz na pola zatvorene rebrenice na prozorskom kapku, a tek kad je počeo pljusak… ajme! Treći put je zazvonilo zvono na crkvi u Pješčanoj Uvali, skoknula sam s postelje, obukla se, ogrnula ceradom, upalila feràl, i… samo što nisam potrčala do mola u Šanbucèlu. U uvali nije bilo vidjeti žive duše.
Visoki valovi, nošeni orkanskon južinon, lomeći se na blokove stijena nabaćenih pred molom… toliko su zapijenili more, i digli magluštinu, da se nije vidio ulaz u luku. Nije bilo druge nego popeti se na najviši blok stijena, da Mate može vidjeti svjetlost feràla, kad… jaki zapuh vjetra strgnuo njoj je ceradu… za sreću ne i feràl…
»Prassss…« prasak ju je sledio »tko zna što je to prasnulo na Fratarskon otaku! Samo da nije ''Mare!''«
Zvonilo je na crkvi četvrti put, peti, šesti… zora je zasvijetlila, oluja je utihnula, kad… podno mola doplivao je komad daske… na kome je pisalo ''Mare''.
»Da li će i moj Mate doplivati?«
Čeka Mare, čeka… i zauvijek će čekati…
