top of page
Zdenka Maltar

Ako ćeš sklanjati anđele: Zdenka Maltar


Pjesme Zima u Buenos Airesu, Pred Božić, Ako ćeš sklanjati anđele, Noćas je labrador zaklao pijetla i Mogli smo indijanski šator podići Zdenke Maltar u konkurenciji su za ZiN nagrade.

Zdenka u svojoj biografiji ističe: rođena u Varaždinu 1964., živi u Novom Marofu. Piše poeziju i prozu na hrvatskom standardu i kajkavskom jeziku. Pjesme, priče i putopisi objavljeni su joj u zajedničkim zbirkama i zbornicima te u časopisima „Kaj“, „Poezija“ i „Kolo“. Dobitnica je književnih nagrada za poeziju i prozu. Autorica zbirke kajkavske poezije „Tebi, Erato“. Pjesme su joj prevedene na njemački jezik.

O svojoj poetici, Zdenka kaže: "Kroz iskustvo svakodnevnice lirski subjekt projicira svoje unutrašnje stanje (egzistencijalnu zabrinutost, strah od prolaznosti i smrti, slutnju, žaljenje, zadivljenost…) Naracija u pjesmi razbija se poetskim slikama pritajene i dozirane melankolije."

 

Zima u Buenos Airesu

(Petit Ceku – gitara)

Može se dogoditi i horizont nas primi

u beskrajnu tišinu.

Ti možeš zamisliti svjetlost i zimu,

predati se orlu i riječi moćnoga svirača,

oblikovati čipkaste pahulje,

snijeg.

Može i kiša iz prstiju pasti,

potopiti gradove, odnijeti šareno veselje.

Iz tebe progovore

zime svih ptica koje su prekasno nekamo pošle,

uveli vjetrovi, začarani svjetovi.

Stvaran i zatvoren,

dan se svlači iz zbilje.

Pred Božić

Pred Božić majka je unijela borovinu u kuću

i kolače iz stare kuharice,

miris vanilije prekrio je strah u njenim očima.

Grlila se sa svim čestitarima, dimnjačarima i vatrogascima,

pred vratima su neka djeca iz Zagorja pjevala:

Narodi nam se kralj nebeski

Sve je darivala novčićima i jabukama,

malu je cigančicu obukla u moj novi crveni pulover.

Objesila se na Tri kralja,

u dubokoj šumi pored ceste koja vodi na zapad,

nitko nije znao kamo je pošla tako sama.

Živci, govorila je baka.

Otada zamišljam živce kao paučinaste strune neke lutnje,

izvađene s dna davnog mora.

Pred Božić čujem majčin glas

zarobljen u srcu te lutnje,

u svim samoćama svijeta.

I otvaram tada vrata dimnjačarima i vatrogascima,

neka zapjevaju ona djeca iz Zagorja:

Narodi nam se

Ako ćeš sklanjati anđele

Ako ćeš sklanjati anđele u neku mračnu škatulju,

za vremena blagosti, tišine,

prignječiti im krila da se dodiruju

sa slovima novinskog papira, crnom kronikom i horoskopom,

pustiti da ih dodiruju nečije ostavljene ruke,

trudne kao zemlja, raspukle i mrtve,

ako ćeš ih redati bez smisla i suosjećanja,

kao beznačajne stvari,

kao da su svi isti, bezimeni i beskrilni,

nikada ih više nećeš moći izvaditi

jer njihova će tijela prijeći u papir

i samo će ponekad šušnuti

kiša, list, zavjesa,

ptica u prozoru…

Noćas je labrador zaklao pijetla

Govori mi snijeg:

„Noćas je labrador zaklao pijetla

kao katran crna skorila se krv na nasipu.

Na to sam ja s vijavicom došao,

pokrio sam sve.

I smrznuo se moj srebrni smijeh.“

Prije mene jedan je ozbiljan par

pored nasipa prošao.

„Slutila sam, desit će se zlo,

mjesec je bio krvav“ rekla je ona.

„Mjesec kao mjesec, ništa posebno“

mahnuo je rukom on.

„Nije to, nego,

nakotile se lisice na pustim poljima.

Za sve je kriva ulična svjetiljka“

ganutim će glasom ona.

„Naprasno se ugasila ne podnoseći mjesečinu.“

„Najljepši je to bio pijetao,

sjećam se kako mu je u plavo i zeleno

rep cvjetao.

Tko će nam sad donijeti zoru

i sunce u prozoru?“

Mogli smo indijanski šator podići

Mogli smo indijanski šator podići,

povaljati travu, borove iglice,

na pijesak umjesto kreveta,

na nevini snijeg leći.

Mogli smo zidove oslikati tajnim znakovima,

čudesnim crvenim pticama.

Umjesto krova prostrijeti kartu neba

da ne iščezne žudnja iz naših života.

I govorili bi ljudi,

siromašna je to kuća,

nema krova i ne peče se kruh.

Mogli smo drvo zasaditi, omoriku ili hrast,

pjevalo bi drvo ispod prozora,

gugutke bi došle u pohode.

S povjerenjem u čvrste materijale sagradili smo kuću.

Od kamena i stakla, stamenitu i sjajnu,

nastanili se u sjevernim sobama,

s pogledom na ledene pejzaže.

Prestrašeni šutjeli su drvoredi,

nijemi govor naših zidova

slušali su prolaznici.

Da smo indijanski šator podigli

povaljali travu, borove iglice,

pjevalo bi nam drvo ispod prozora,

gugutke bi došle u pohode.

 

Recent Posts

See All

ZiN Daily is published by ZVONA i NARI, Cultural Production Cooperative

Vrčevan 32, 52204 Ližnjan, Istria, Croatia

OIB 73342230946

ISSN 2459-9379

 

Copyright © 2017-2021, ZVONA i NARI, Cultural Production Cooperative

The rights to all content presented at www.zvonainari.hr belong to its respective authors.

Any further reproduction or dissemination of this content is prohibited without a written consent from its authors. 
All Rights Reserved.

The image of Quasimodo is by French artist Louis Steinheil, which appeared in  the 1844 edition of Victor Hugo's "Notre-Dame de Paris" published by Perrotin of Paris.

ZVONA i NARI

are supported by:

bottom of page