Pjesme Vrijeme teškog zrenja, Balada o zimi i Tjeskoba Steve Leskarca u konkurenciji su za ZiN nagrade.
Stevo u svojoj biografiji navodi: "Rođen sam 1963. u Dubici. Završio sam Školu primijenjenih umjetnosti u Zagrebu i diplomirao slikarstvo Akademiji likovnih umjetnosti u klasi Prof. Zlatka Kauzlarića Atača 1991. godine. U Zagrebu sam 1993. dizajnirao i uređivao list “DUB” kreiran za informiranje prognanika iz Hrvatske Dubice gdje sam uz članke objavio i nekoliko svojih pjesama. Od 1995.do 2009. boravio sam u SAD-u Buffalu, NY gdje sam djelovao na likovnom području. Bavim se slikarstvom, karikaturom, pisanjem, restauriranjem knjiga i umjetnina na papiru i dizajnom.
Radim u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu. Objavljen 1993. u listu “DUB” prognanika iz Hrvatske Dubice objavljujem pjesme. 2006. - pjesme u "Croatian Chronicleu NY" 2009. - zajednička zbirka pjesnika u iseljeništvu “Utkani u naše korijene” u kojoj objavljujem desetak radova. 2010. - zajednička zbirka pjesnika u Rešetarima - "Nova Istra": prijevod pjesama Paula Laurencea Dumbara."
Stevo o svojoj poetici: "Vlastitu poetiku nezahvalno je tumačiti iz očišta autora, premda je ona osnovno pitanje vlastitog identiteta. Identitet kao proces samoprepoznavanja nije određen niti omeđen konačnicom, naprotiv stvaranjem se otvaraju posve novi prostori i vizure. Pjesništvo se može tumačiti riječima koje potječu iz vlastitog traženja, gubljenja i nalaženja, a moje se pjesništvo dade naći i prepoznati u natruhama arhaičnih rečeničnih sklopova s riječima koje katkada izranjaju iz vremena prošlog. Smatram se pjesnikom vizualne poezije i čak romantičnim igračem slovima. Moj pjesnički izraz uronjen je u hrvatski jezik koji me nadahnjuje i vodi u opojnost novog ritma i značenja rečenica. Upravo naš jezik pruža mi sredstva za uspostavljanje odnosa između zatvorenog, unutarnjeg, neizrečenog i prostora koji je otvoren drugima. Riječi doživljavam ugrađenim izražajnim instrumentom, svojim kistom i perom i nastavkom sebe, omogućavaju mi da izrazim ono što osjećam, da osjećam ono što izražavam te doživim sve što poželim reći bez potrebe da mistificiram, niti učinim plošnim. Rekao bih da me najviše zanima ljepota tvorbe nečeg novog, zaigranost riječima, istraživanje i ekspresivna dvosmislenost ili još bolje višeznačnost koja ponekad prevlada. Potreba za pisanjem daje mi spokoj, nemir i užitak, a osjećaj zadovoljstva trenutak kada pomislim da vrijedi ne samo živjeti, nego i oživjeti nove pjesme."
Vrijeme teškog zrenja
Kad težinom bura izmrcvari more
Ne hajuć’ za pjenu što se valom digla.
Trunjem studen koži zatvori sve pore,
A mrazovi naglo ubodu k’o igla.
Teško je kad snovi tugom mi se jave,
Oči od olova slast počinku traže,
Zrelost praznih briga visi ponad glave,
A naslage šutnje nestrpljenje slaže.
Teško je kad misli u trnju zapinju
Sumnja kušnje tvrdo dan ugristi proba
Otužna se slova na križ razapinju,
Pljesnivost i zrenje otežalog doba.
Lakoćom se tuzi malaksalost preda.
Očima od vode obzorje nas gleda…
Balada o zimi
Zacijeli ožiljke neba, oštra utvaro zime!
Ti prosipaš inje dolinom stijenja.
Dok vriskom zoveš nečije ime,
Maska se tvoja mijenja.
Pod labavim štitom trnja šapat mrzne.
Probadaš kičmu studenom jezom.
U tvojem dahu vihor se drzne
Plesati sa slabom brezom.
Znadem ti dlanove studene, mrazne.
Njima si pritisla vrat što još dršće.
Laganim teretom tvoje kazne
Studen me steže čvršće.
Otkrij svoj obraz utvaro inja
Ugasi sad vjetrove studi!
Led kuca…Led tinja…
U tužnim srcima…
Ljudi…
Tjeskoba
Strah me ne ujeda dok čuvam svoje dane
Nalazim čiste riječi u vodi i oblaku,
Okuse prepoznajem po mirisu u zraku
I sjaju prve rose koja sa jutrom svane.
Svijetom vječito tražim toplinu i mekoću
U snovima koji se krišom kao leptiri roje
Spori su dani plahi, samih se sebe boje,
Osame koja svoje utvare traži noću.
Bojim se išta reći u ovo opasno doba,
Kad osvit odzvanja tiho i sjećanja moja vara.
Svjetlost na zidovima nejasne šare stvara
A suhi sati zjape poput studenog groba.
