top of page
Maja Adžaga

Prva gardijska brigada: Maja Adžaga


Maja u svojoj biografiji ističe: "Rođena 28.03.1991., u Zagrebu, gdje nakon gimnazije magistrira pedagogiju na Filozofskom fakultetu. Nakon što je u trećoj godini života naučila čitati i pisati konačno je dobila prostor za kanaliziranje svoje mašte. Osim dugogodišnjeg iskustva u radu s djecom i mladima, interes joj seže u područje kazališta gdje ostvaruje inicijalna znanja. U slobodno vrijeme pohađa edukacije i radionice kako bi mogla proširiti i produbiti dosadašnja znanja i vještine. Iako piše skoro cijeli život, najnovija zanimacija joj je kreativno pisanje te bi se voljela okušati u copywritingu."

O svojoj poetici, Maja kaže: "Inspiraciju za pisanje ponajviše crpim iz stvarnog života i ljudi koji me okružuju. Nakon nekoliko godina volontiranja u Zagrebačkom Borovju, odlučila sam tamo smjestiti radnju priče. Kvart miješanih nacionalnosti brojnih posljeratnih doseljenika postao je moja inspiracija za priču o opraštanju i pomirenju. Priču ispričanu iz jednog malo drugačijeg kuta, onog nevinog i naivnog. Priču ispričanu iz dječje perspektive." Priča Prva gardijska brigada "Tigrovi" bila je u konkurenciji za ZiN nagrade.

 

Prva gardijska brigada „Tigrovi“

U Borovje smo se doselili u Ulicu Prve gardijske brigade „Tigrovi“. Uvijek sam bio sretan jer mi se ulica zove po najboljoj životinji na svijetu! Onda sam jednom čuo mamu i babu kako pričaju nešto o ratu i da je vjerojatno još jedino u Bosni gore nego u Hrvatskoj. Zato smo se vjerojatno i doselili. Ali čuo sam da je sudbina tako htjela da živimo u ulici koja svaki dan „vrišti rat“. Ja našu ulicu nikada nisam čuo da vrišti. Mislim da ulice ne mogu vrištati. Ali bilo mi je žao to reći, pa sam pustio da misle da naša ulica vrišti. Iako ja mislim da je to bio naš stari bojler. Ponekad, kada se pregrije, počinje ispuštati neke čudne zvukove.

Meni se naša ulica jako sviđa. U njoj žive i moji prijatelji iz vrtića. I s njima ću ići u isti razred kad krenemo u školu. Oni su najbolji prijatelji odavde pa sve do krova! Ne, ne do krova, do Mjeseca!

Ognjen ima četiri i pol godine. Njegov rođendan je prvo, a onda prođe još nekoliko dana i onda je moj rođendan. Za prošli rođendan je dobio nogometnu loptu koja je super. Onak' je malo crna malo bijela i jako visoko se može napucat. Rek'o mi je da ima još jednu kuću koja nije u Hrvatskoj. Ali kaže da tamo skoro nikad ne ide jer je srušena. Ne znam šta će mu srušena kuća. Mislim da nije tamo nikad ni bio, ali znam da je tužan kad pričamo o tome. Nekad kaže da će jednog dana, kad bude velik, biti arhitekt i imat će puno novaca i izgradit će opet njihovu kuću u Srbiji jer zna da mu mama i tata još ponekad plaču zbog toga. Ne zbog toga što želi biti arhitekt već zato što su im srušili kuću. Pitao sam ga ko im je srušio kuću jer mi je to bilo malo čudno. Rek'o je da ne poznaje te ljude, ali misli da se jedan od njih zove Ustaš, jer je čuo tatu da priča kako je njihov susjed Ustaša kriv i za kuću i za rat i za sve, a da su tu Balije sigurno isto imale svoje prste.

Moj drugi najbolji prijatelj je Luka. On ima pet godina! Za njegov rođendan smo išli u igraonicu. I puhali smo svijeće na torti. A imao je Spiderman tortu. Meni je bolji Batman, ali nisam mu reko da je on jači, da ne bude tužan, jer on voli Spidermana. Njegovi nena i đedo žive odma stan koji je u zgradi blizu blizu blizu njegove. I blizu moje. Jer mi svi živimo u zgradama koje su jako blizu. I onda nekad njegov đedo vodi nas dečke na nogomet i sladoled! I jednom smo se htjeli igrati rata kad smo bili u parku s Lukinim đedom. Al je on reko da je bolje da se igramo nešto drugo, jer ne budemo valjda i u 2017. ubijali četnike. Onda se nismo igrali rata, jer nismo znali šta će biti ako slučajno ubijemo te četnike, pa smo se išli spuštati na tobogan. Iako ne znam zašto se njegov deda ljutio zbog toga što ih možda ubijemo, kad je pričao da su ti četnici krivi što je njegov sin u kolicima. Luka ima amidžu koji je u kolicima. Ali ne onima za bebe, neg tak se zove ono kad ne možeš hodati. Reko mi je Luka da je njegovog amidžu pogodio metak kad je bio u ratu. Kaže da njegovi doma uvijek kažu da su Četnici za sve krivi, da su se oni samo branili. Zato se mi ne igramo baš rata. Uvijek se neko od velikih ljuti, a mi ne znamo zašto. Čak ni nemamo puške, neg se igramo kao da su nevidljive, ono, za kao.

- Luka, jesi li se obuo? Misa će početi, a mi još nećemo ni krenuti. Znaš da ne volim kasniti. Ne daš mi da ti pomognem, a toliko ti treba... – mrmljala je mama dok mi je pokušavala nataknuti tenisice na noge.

Svake nedjelje sam morao ići u crkvu jer svi od doma idu. Ja mislim da djeca ne bi trebala ići u crkvu. Tamo je meni dosadno. I moramo dugo stajati. I ja ne volim pjevati, a tamo stalno pjevaju. Pitao sam mamu je l' moram baš svaki puta ići i ona je rekla da moram jer Bogo voli kad djeca idu u crkvu. Nije mi bilo jasno kako onda Ogi i Eki ne idu u crkvu, je l' oni ne vole Bogu? Mama je rekla da oni idu u neke druge crkve.

Eki i njegovi mama i tata idu u džamiju. To je kao crkva i ima one visoke kule vani sa špičastim na vrhu. Pitao sam ga je l' i on tamo mora dugo stajati. On je rekao da oni kleče i da se klanjaju. I moraš se izuti prije nego uđeš. Ne znam jel možeš onda izabrati tenisice koje hoćeš i šta ako ti baš imaš lijepe tenisice a netko uzme tvoje? I oni doma imaju jedan ko mali tepih i svako ima svoj mali tepih i onda se trebaju klanjati puno puta na dan. Mislim da 500. Ali Eki mi je rek'o da oni to baš i ne rade doma. Da samo ponekad. I imaju doma jednu čudnu knjigu u kojoj nisu obična slova nego su k'o da ih je neko nacrtao. I nema slika unutra. Rek'o mi je da je to isto važno za to što se oni klanjaju, ali ne zna zašto. Pitao sam ga jel zna čitat ta slova, ali on ne zna čitat ni ova druga slova. Ja isto samo neka znam pročitati. On zna samo slovo „O“ i slovo „I“. I zna slovo „E“ jer tako počinje njegovo ime. On se ne zove Eki nego Ernest. I on još ne zna napisati Ernest, ali zna napisati na papir Eki. Isto kak' Ogi zna napisati samo Ogi, ali ne zna napisati Ognjen. Ja znam napisati Luka.

Ogi ne ide u crkvu ni u džamiju. On je rek'o da oni isto imaju crkvu ali jednu drugu. Ne ovu našu. Ja sam vidio da u Zagrebu ima puno crkvi. Možda je Ogijeva negdje drugo. Ja ne znam kako ali uvijek prvo mi imamo Božić i onda prođe nekoliko dana i onda Ogi ima Božić. Možda njegov Božić malo zakasni jer mu crkva nije tu blizu. Pa on mora otići po njega na tramvaj i na autobus i treba mu onda dugo dok dođe. Pa naš koji je blizu uvijek dođe prije.

Tak mom stricu isto uvijek treba dugo dok negdje dođe. Ali to je zato jer je on u kolicima. To se zovu invalidska kolica. Pitao sam ga je l' on onda invalid ako je u invalidskim kolicima. Tata je rekao da nije invalid, nego da je heroj jer je ranjen u ratu. Ne znam zašto se to onda ne zovu herojska kolica. Pitao sam 'ko ga je ranio pa su mi rekli da su to bili četnici. Pitao sam 'ko su to četnici i rekli su mi ljudi koji su ranili mog strica i zbog kojih je sad u kolicima. Tako da ja zapravo opet ne znam 'ko su oni. Niti kad oni slave Božić niti idu li u crkvu. Možda i njihov Božić kasni ako su i oni u kolicima.

- Ogi, ti si valjda jedino dijete na svijetu koje ne voli jesti bolonjez – rekla mi je mama za ručkom

- Ni Eki ga nikad ne jede u vrtiću – rek'o sam joj

- Eki ne jede svinjetinu.

Pitao sam jednom Ekija zašto on ne jede sve šta i mi druga djeca iz vrtića, da šta on to ne voli? Reko mi je da on ne jede svinjetinu. Pitao sam ga koje je to meso svinjetina. Ne zna ni on, ali je rekao da tete u vrtiću i njegovi mama i tata znaju koje meso on smije jesti, a koje je svinjetina. Kao da je svinja prljava životinja i onda ne smije jesti to meso. Ja nisam nikad vidio da mi imamo za jesti u vrtiću prljavo meso. I mama mi uvijek kaže da ako mi nešto padne na pod da onda to ne smijem stavljati u usta. Mislim da ni Ogi ne stavlja ono što mu padne na pod u usta, pa ne znam zašto je to prljavo. Ili ga može oprati.

Luka voli jesti bolonjez. I on voli jesti i sarmu. I zelje isto! Ali ne voli jesti ribu. Onda ja pojedem njegovu ribu, a on moj bolonjez. Tako se mi mijenjamo. A mi se uvijek za sve mijenjamo. Jednom smo se mijenjali za sličice od nogometaša. I onda smo imali najbolje. Mijenjali smo se i za cure. A za autiće se nismo mijenjali. To sam mu samo posudio svoj autić. I Ogiju. Oni su moji najbolji prijatelji. I kad još malo narastemo ići ćemo skupa u školu, u razred!

I sad skupa idemo na nogomet. Treniramo stalno u Sportiću i nekad nas Lukin deda vodi pa mi onda treniramo i u parku. Ali ja ne bi bio nogometaš kad budem veliki. Ja bi bio arhitekt. Čuo sam da su mama i tata puno puta tužni jer smo imali kuću u Srbiji i sad je srušena. Ja nikad nisam bio u toj kući. Rekli su da je to bilo prije puno godina kad se još nisam ni rodio. Moj tata nije arhitekt pa on nije znao opet napravit novu kuću. On je ekonomist. Ja ne znam šta je to, ali vidio sam njegov posao. Njegov posao je u jednoj jako velikoj zgradi i visokoj. I ako ne ideš autom, moraš ići jednim tramvajem, pa drugim tramvajem i onda malo još hodati.

Pitao sam mamu jednom kad smo hodali do tramvaja da mi pročita kako se zove koja zgrada. Pa mi je rekla da to na zgradi piše kako se zove koja ulica. I da na Borovju ima puno ulica koje se zovu kao ljudi koji su umrli u ratu.

- Dečki, sad nas nitko od velikih ne gleda, 'oćemo se igrati rata? – predloži Eki okupljajući ekipu u parku.

- Joj, ma meni se to ne da jer onda nikad ne znam kojeg rata ćemo se igrati – nadoveže se Luka prolazeći tenisicom po prašnjavom podu parka.

- Pa kojeg rata se možemo igrati? 'Oćemo se igrati nekog našeg? Ili ćemo se igrati da su Balije krivi? – nastavi Ogi

- Ja mislim da je bilo jako puno ratova, jer svaki put neko kaže da je netko drugi kriv – objasni Eki svoje viđenje situacije

Luka se zabrinuto ubaci: Da, ja sam čuo isto. Moj deda stalno kaže da su krivi Četnici.

- A nama je u nekom ratu Ustaš srušio kuću! – dobaci Ogi čupkajući travčicu pored noge.

Na to Eki mudro zaključi: Za nešto je kriv Ustaš, za nešto Četnici, a za neki rat Balije. A mi nikoga od njih ne poznajemo. Idemo se radije spuštati na tobogan!

 

Nedavne objave

Prikaži sve

ZiN Daily is published by ZVONA i NARI, Cultural Production Cooperative

Vrčevan 32, 52204 Ližnjan, Istria, Croatia

OIB 73342230946

ISSN 2459-9379

 

Copyright © 2017-2021, ZVONA i NARI, Cultural Production Cooperative

The rights to all content presented at www.zvonainari.hr belong to its respective authors.

Any further reproduction or dissemination of this content is prohibited without a written consent from its authors. 
All Rights Reserved.

The image of Quasimodo is by French artist Louis Steinheil, which appeared in  the 1844 edition of Victor Hugo's "Notre-Dame de Paris" published by Perrotin of Paris.

ZVONA i NARI

are supported by:

bottom of page